Historičarka iz Srbije tvrdi
Hrvatska i Srbija najviše ‘promijenile prošlost’ u udžbenicima
Ona kaže da se izborom dijela prošlosti “koji vam odgovara, a ostalo kao da zatrpate” stvara selektivnost u kojoj se ne razumije što se doista dogodilo.
Srbijanska historičarka Dubravka Stojanović, autorica knjige “Prošlost dolazi”, ocijenila je analizirajući udžbenike historije u zemljama regije, da su svi “promijenili prošlost“, ali niko kao u Srbiji i Hrvatskoj, dok su se Slovenija, Crna Gora i Makedonija trudile zadržati objektivnost.
Negacija svega što je ranije bilo
“Hrvatska i Srbija su svoje nove države izgradile na negaciji svega što je ranije bilo, prije svega negaciji Jugoslavije i socijalizma. Time su se one trajno udaljile od mogućnosti da shvate prošlost, gdje su bile i gdje su sada, što bi im trebali biti prioriteti i zašto su nam društva baš ovoliko propala”, rekla je Stojanović u intervjuu za portal nova.rs.
Stojanović, koja se svojoj knjizi bavi promjenama u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima historije od 1913. do 2021., navodi da je prva dramatična promjena bila u udžbenicima printanim za školsku 1993., kada je “promijenjena“ čitava prošlost i prilagođena ratnim sukobima koji su bili u tijeku, prenosi Hina.
Ona drži da su “bratstvo i jedinstvo jugoslavenskih naroda iz prethodne faze mitologizacije zamijenjeni pričom o vječnoj mržnji među njima”.
Sljedeće promjene konstatirala je u 2002., kada je “promijenjen“ Drugi svjetski rat jer su nove vlasti, kako tvrdi, željele poraziti prethodni režim i na terenu sjećanja.
Tada su, kaže Stojanović, “zamijenjena mjesta dobrih i loših momaka”, pa su zločini i kolaboracija pripali partizanima, dok su podaci o četničkoj kolaboraciji i zločinima izbrisani.
Tada je krenuo val masovnog revizionizma, čije se posljedice, dodaje Stojanović, osjećaju i danas u prijedlogu (gradonačelnika Beograda) Aleksandra Šapića da se izmjesti Titov grob, a postavi spomenik Draži Mihailoviću.
“To nije samo nasilje nad historijom, to je i negiranje antifašizma, što je izuzetno opasno za svako društvo, a napose ono koje je i onako izgubilo kompas”, kaže Stojanović, ukazujući na današnja tumačenja da je “Srbija imala dva antifašistička pokreta, što historijski nije tačno zbog četničke saradnje s okupatorima već od jeseni 1941. godine”.
Zloupotreba prošlosti
Stojanović naglašava da je “zloupotreba prošlosti jako opasna, jer paralizira društvo – ono više ne umije da misli”.
Na pitanje što danas uče đaci u Hrvatskoj i Srbiji, Stojanović podsjeća na ocjenu političkog analitičara Žarka Puhovskog “da se u Hrvatskoj govori samo o onome što je bilo prije ‘Oluje’, dakle o periodu kada je Republika Srpska Krajina pod svojom vlašću držala četvrtinu teritorija Hrvatske, dok se u Srbiji o tome ne govori, već samo o periodu poslije Oluje, kada su hrvatske snage protjerale 200.000 Srba i počinile ratne zločine nad srpskim civilima”.
Ona kaže da se izborom dijela prošlosti “koji vam odgovara, a ostalo kao da zatrpate” stvara selektivnost u kojoj se ne razumije što se doista dogodilo.
“Ako vidite samo sebe i svoje žrtve, postupno se odvajate od realnosti, ne razumijete svijet oko vas, gubite kontakt. Kroz takav govor o prošlosti stalno razvijate neprijateljstvo, jer vam je neprijatelj neophodan da biste društvo držali u stalnoj tenziji”, ocijenila je srbijanska historičarka.
