Hodžić: Medvjed mora biti prepoznat kao nacionalno prirodno blago u BiH

Nepregledna šumska prostranstva Bosne i Hercegovine dom su tog veličanstvenog bića koje u ljudima budi strah i divljenje u isto vrijeme. U ovdašnjim krajevima najveća je krupna divljač, u šumi je neprikosnoveni vladar, a svaki lovac, planinar ili ljubitelj prirode barem je nekada naišao na tragove njegovih šapa. Iako veoma opasan, njegov neodoljiv izgled oduvijek je bio i predmetom industrije igračaka i crtanih filmova. Medvjed je nacionalno prirodno blago BiH a ovaj koji obitava na našem tlu pripada vrsti smeđeg ili mrkog (Ursus arctos L.).

Rasprostranjenost medvjeda ovisi o miru u lovištu i dostupnoj hrani te pretežno živi u visokim šumama i rjetko se spušta u niže ravničarske djelove. Medvjedu treba kvalitetno stanište na kojem će naći i mjesto za razmnožavanje. Najviše mu odgovaraju listopadne šume koje proizvode krupno sjeme (bukvica, kesten, žir), ali mu trebaju i zeljaste biljke u proljeće te šumski plodovi (maline, kupine, borovnice) u ljetnom periodu.

Plješevica, Grmeč, Golija, Klekovača, Šator, Kozara, Konjuh, Prenj, Romanija, Čvrsnica, Vran, Vranica, Jahorina, Čabulja, Treskavica, Bjelašnica, Igman, Raduša, Vlašić, Maglić, Vučevo i Zelengora, samo su neke od ovdašnjih planina čijim šumama hodi ta fascinantna životinja.

Predsjednik Saveza lovačkih organizacija u BiH i glavni federalni inspektor za šumarstvo Muhamed Hodžić otkrio je u razgovoru za Fenu brojne detalje medvjeđeg života, ali i često nelogične prepreke, uglavnom administrativne i političke prirode, koje sprečavaju bolje upravljanje i zaštitu njihove populacije uprkos istinskim naporima iskrenih zaljubljenika u tu krupnu divljač i prirodu uopće.

Mnoga su pitanja u toj oblasti neriješena, ali i uslovljena kompliciranom državnom strukturom. Zakonska regulativa, nepostojanje specijaliziranih centara za pružanje pomoći i njegu medvjeda, finansijska osnova, samo su neka od njih.

Najbrojnija populacija medvjeda živi na sjeverozapadu Evrope, u Skandinaviji, dok se u šumama na tlu naše države, prema podacima iz lovno-gospodarskih osnova, kao i podataka o proljetnom prebrojavanju, pocjenjuje na oko 1.000 jedinki. No, Hodžić smatra da taj podatak nije stopostotno tačan, te je prema izvorima kojima on raspolaže ubijeđen da BiH ima izmedu 600 i 700 jedinki.

Posljednjih dana u fokusu javnosti bilo je nekoliko slučajeva uginuća medvjeda, čemu su uzrok bili trovanje i povreda. Ti nemili događaji pokrenuli su lavinu pitanja o razlozima takvih dešavanja, sve češćih susreta medvjeda sa ljudima posebno u seoskim područjima, kao i načinima njihove zaštite i pružanja pomoći.

Hodžić naglašava da se to pitanje mora gledati s dva aspekta – izuzev sve brže i kompletnije urbanizacije okolnih naselja i prirodnih dobara što utiče na gubitak prirodnih staništa divljih životinja, tu je i činjenica da je životinjski svijet u proljeće i rano ljeto biološki najaktivnije razdoblje jer su april i maj mjeseci pravog “baby booma” u prirodi. To, dodaje Hodžić, neminovno rezultira i učestalijim susretima ljudi s divljim vrstama ponekad i u samom gradu, a posebno u ruralnim dijelovima kada neminovno dolazi i do sukoba između stočara i krupnih predatora, koji u tim mjesecima intenzivno traže hranu jer pored sebe imaju i mladunce.

– Ponekad i medvjed može biti posljedična šteta ovog sukoba jer čobani znaju ostaviti zatrovano truplo ubijene stoke kako bi se riješili svog velikog neprijatelja najčešće vuka, ali kako je medvjed omnivor, može biti žrtva ovog mamca – ističe on.

Njegovo prenamnoženje također može uticati na češće napade medvjeda na pčelinjake ili stoku, što ponovo dovodi do sukoba s vlasnikom te, navodi Hodžić, nisu rijetki slučajevi ostavljanja klopki u obliku omči, a moguće i mamaca s otrovom.

No, tu je i još jedan problem u ovoj oblasti – medvjed je zaštićena vrsta u Federaciji BiH, pa lovci nemaju pravo upravljanja tom divljači, dok u Republici Srskoj nije. Na državnom nivou ne postoji zakonska regulativa koja definiše tu oblast, poput plana upravljanja krupnim zvijerima. Način zaštite medvjeda definiran je entitetskim propisima – u RS-u je to Zakon o lovstvu, a u FBiH Zakon o lovstvu i Zakon o zaštiti prirode te Crvena lista za FBiH. Sve to, svakako, stvara dodatne probleme u rješavanju mnogih pitanja.

Savez lovačkih organizacija u BiH pokrenuo je više inicijativa za izradu Akcionog plana upravljanja krupnim predatorima, kao i izmjenu zakonskih prijedloga u tom dijelu.

U skladu s planovima upravljanja lovištima i vrstama divljači koja obitava u njima lovci su obavezni vršiti njihovu prehranu i zaštitu. To su jedine organizacije koje se brinu o tom aspektu a da za to nemaju podršku šire društveno-političke zajednice.

– Nažalost, formalno ostaju ostavljeni sami sebi i ne često proglašeni jedinim krivcima, često moraju voditi i sudske sporove za nadoknadu štete koju načini ova divljač na poljoprivrednim usjevima, stoci i vozilima koja u saobraćajnim udesima usmrte ovu divljač. Bliski su slučajevi nesreće na autoputu kod Kaknja, regionalnom putu kod Bugojna… – kazao je.

On ponavlja da je Zakonom o zaštiti prirode i donesenom Crvenom listom medvjed zaštićena vrsta u FBiH, a odredbama Zakona o lovstvu su obavezni da ga štite i hrane.

– Mi smo jedina zemlja koja je zaštitila određene vrste a da nije ustanovila fond za brigu o njima, logično je ako nešto zaštitite da država ili entitet moraju obezbijediti sredstva za provođenje te zaštite, ako ništa onda za provođenje projekata za brigu o toj vrsti. Kod nas to nije slučaj – podvlači Hodžić.

Lovačka udruženja jedina istinski vode brigu o uzgoju i zaštiti te divljači kroz iznošenje hrane za prehranu, zaštite putem lovočuvarske službe i slično. Kao interesantnu činjenicu Hodžić navodi da je u posljednjem slučaju ugibanja medvjedice Savez lovačkih organizacija u BiH platio troškove obdukcije na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu kako bi se utvrdili uzroci njena uginuća. Odobrenje za to dalo je Federalno ministarstvo zaštite prirode i okoliša i resorno kantonalno ministarstvo.

– Vlasnici i donosioci zakona o zaštiti nemaju predviđena sredstva za ovakve stvari i nisu u mogućnosti platiti ovako nešto, a kamoli izdvojiti sredstva za njihovu zaštitu. Nije li ovo malo čudno? Dok Savez koji nema nikakvo pravo upravljanja ovom divljači plaća troškove obdukcije, kao udruženje građana koje se finansira isključivo od članarine i svojih aktivnosti, i nema nikakvu pomoć od društveno-političke zajednice? – podvači predsjednik Saveza.

Kao veliki problem Hodžić vidi činjenicu da BiH nema prihvatilište za krupne predatore u kojima bi se ta divljač mogla zbrinjavati u slučajevima kada joj je potrebna veterinarska ili druga pomoć, i nakon toga pustiti ponovo u prirodu.

– Da smo imali takvu instituciju vjerovatno bi medvjedići koji su ostali nakon uginuća majke imali šanse da se vrate u slobodnu prirodu, ne samo ovi nego i četiri jedinke koje su udomljene prije njih. Zamislite koji je ovo gubitak za prirodu i bioraznolikost BiH, ovo je nacionalno prirodno bh. blago i konačno ga šira zajednica mora prepoznati kao takvo te početi ozbiljno voditi brigu o njemu – mišljenja je on.

Podvlači da BiH kao država, osim prihvatilišta, nema interventni tim za takve slučajeve, stručne ljude koji se pozivaju s jasnim procedurama i uputstvima za djelovanje. Savez je samoincijativno pokrenuo krucijalni projekt uspostavljanja prihvatilišta iz vlastitih sredstava, ali Hodžić upozorava da ga bez pomoći neće moći provesti do kraja. Jedina nada su im donacije međunarodnih organizacija za zaštitu divljih vrsta.

Komentirajući zahtjeve pojedinih stručnjaka da se dva medvjedića koja su nedavno spašena nakon trovanja njihove majke i odvedena u zoološki vrt što prije puste u prirodu, Hodžić ocjenjuje da su na žalost mnogi “generali nakon bitke”, jer je za tako nešto potrebno poznavati biologiju i ponašanje vrste.

– Za to trebaju postojati preduslovi – spomenuto prihvatilište koje podržava prirodne uslove života te vrste, gdje bi stručne osobe praktično bez kontakta sa životinjama vodile jedan period brigu o mladuncima koji nisu sposobni da se samostalno izbore za preživljavanje u otvorenoj prirodi, dostavljali im hranu te zaštitili od eventualnog napada drugih predatora – ustvrdio je.

Spašeni medvjedići starosti su oko četiri mjeseca. Predsjednik Saveza podvlači da medvjedica nosi mlade 28-32 sedmice, a donosi ih na svijet tokom zime dok boravi u brlogu. U leglu su jedan do četiri medvjedića, najčešće dva. Oni će s majkom provesti prvu godinu života, a i prvu sljedeću zimu dijelit će isti brlog. Potom, kada dođe novo proljeće oni se osamostaljuju praktično u starosti od oko 15 mjeseci, nakon što ih majka nauči preživljavanju, nalaženju hrane i slično.

On takođe napominje da se u zadnjem slučaju pronalaska medvjeda u FBiH na područiju opštine Kreševo ne radi o trovanju, već je u pitanju bila fizička povreda koja je prouzrokovala uginuće te jedinke, kao i druge okolnosti – bila je veoma mlada, sitne fizičke konstitucije i znatno mršava.

Predsjednik Saveza, u konačnici, zaključuje da bi se medvjedom trebalo upravljati jednako u oba entiteta, a u skladu s planom upravljanja koji bi trebao biti usvojen na državnom nivou. Trenutno je u izradi plan upravljanja za medvjeda koji vodi Centar za životnu sredinu.

– Vidjet ćemo njegovu sudbinu, nadam se i očekujem da će biti usvojen od oba entiteta jer drugo nema smisla. Također, napominjem da je Savez registriran na državnom nivou ali zbog složenosti sistema nema članice iz RS-a u svom članstvu. RS ima Savez lovačkih organizacija RS-a – zaključio je u razgovoru za Fenu Predsjednik Saveza lovačkih organizacija u BiH i glavni federalni inspektor za šumarstvo Muhamed Hodžić.