Heroji rata protiv virusa: Jovanka, vozačica kamiona

Život bh. vozača kamiona u vrijeme pandemije može se opisati u tri riječi – kamion, put, izolacija. Radni dan na cesti nekad traje i do 35 sati, a iako su neispavani, iscrpljeni i odvojeni od porodice na posao se ne žale. Najviše im, kako kažu, smeta diskriminacija kojoj su izloženi u svom okruženju, piše on-line izdanje Glasa Amerike.

Jovanka Mišurić jedna je od rijetkih žena u BiH kojima je životna profesija vožnja kamiona. Ovaj posao radi četiri godine i stalno je na relaciji Austrija, Njemačka, Belgija, Holandija, Mađarska, Slovačka, Češka,Slovenija i Hrvatska.

Jovanka Mišurić

Njen radni dan u normalnim uslovima traje i do 15 sati, ali tokom pandemije na putu je znala provesti i do 35 sati. Kako kaže, nakon ukidanja odluke da kroz Hrvatsku prolaze u konvojima uz policijsku pratnju, bh. vozačima kamiona je sada mnogo lakše da obavljaju svoj posao.

“Satima smo prelazili granicu, čekali da se konvoj formira i prolazili kroz Hrvatsku za koju nam inače treba 3-4 sata. Mjere opreza moraju postojati, ali zbog tih zadržavanja ljudi su bili totalno iscrpljeni, nenaspavani i nervozni. Sada mnogo manje čekamo”, objašnjava ona.

Kada konačno stignu u BiH, vozači kamiona dužni su da se jave epidemiologu, nakon čega dobijaju rješenje o kućnoj izolaciji.

“Kad završimo sa istovarom robe idemo u kućnu izolaciju i tu ostajemo sve do ponovnog odlaska na utovar odnosno do ponovnog kretanja na put. Bukvalno živimo na toj relaciji”, kaže Jovanka, koja je tokom boravka u kućnoj izolaciji iz mjera predostrožnosti odvojena od porodice.“Poštujem sve mjere maksimalno i dok ovo bude trajalo nema šanse da se viđamo. Imamo internet, društvene mreže, pa se za sada samo gledamo preko kamere”, kaže ona.

Nakon kućne izolacije Jovanka ponovo kreće na put i vrijeme provodi sama u kabini kamiona. Kaže da joj to ne smeta i da joj nije teško da radi svoj posao u novim okolnostima, ali najteže se nosi s diskriminacijom kojoj su izloženi vozači kamiona u BiH. Na mnogim marketima posebno su istaknuta obavještenja koja se odnose na zabranu ulaska vozačima kamiona, a često su suočeni s verbalnim napadima i negativnim reakcijama u najbližem okruženju.

“Bježe ljudi od nas kao da smo kliconoše. Neke od kolega su vraćali sa auto-praona samo zato što su vozači kamiona. Na tri pumpe sam pokušavala da kupim flašu vode, čim vide da sam izašla iz kamiona, radnici pumpe izađu i kažu mi da pumpa ne radi. U ostalim zemljama ljudi funkcionišu normalno, ali uz pojačane mjere opreza, sa maskama, rukavicama, radi se dezinfekcija ruku i poštuje distanca između ljudi. Samo kod nas su vozači kamiona posebno obilježeni”, priča Jovanka, koja je i u komšiluku doživjela neprijatnu situaciju.

“Po povratku sa puta, otišla sam u kućnu izolaciju, međutim, na ulazu u zgradu komšinica me vidjela i prijavila policiji. Vjerujem da nije znala da imam rješenje da se mogu kretati od firme do stana i obrnuto, ali najviše su me zaboljele njene riječi: ‘Ona je bolesna, ona je vozač, vodite je odavde’”, priča Jovanka svoje iskustvo.

Ona kaže da nije jednostavno tako često putovati kroz zemlje pogođene pandemijom, ali da je roba koju vozači kamiona dostavljaju u uslovima krize neophodna kako bi se život građana odvijao koliko-toliko normalno.

“Mi moramo na put, jer je važno da prevezemo i isporučimo robu. Mislim da oni koji ne moraju da izlaze, treba da ostanu u kući. Moramo da pazimo na sebe, ali i na svoje najbliže”, ističe Jovanka.