Hatidža Mehmedović: Trn u oku zločinaca
Od pada Srebrenice u julu 1995. Hatidža Mehmedović je živjela za to da se sazna istina o žrtvama Srebrenice, ali i da se svi odgovorni izvedu pred lice pravde. Kada je srpska vojska i paravojska pod komandom generala Ratka Mladića ubila više od 8.000, prije svega muškaraca i dječaka u Srebrenici, Hatidža je izgubila oba sina Almira (18) i Azmira (21), muža, dva brata, četiri nećaka i druge članove svoje porodice. Kasnije je stalno naglašavala da njeni sinovi nisu kao pali kao vojnici u borbama već kao civili i ne sa puškama već olovkama u rukama.
Nakon rata Hatidža je najprije stanovala u jednom napuštenom srpskom stanu u Vogošći pored Sarajeva. 2002. vratila se u svoju kuću na Vidikovcu između Srebrenice i Potočara – kako bi pokazala da je povratak i suživot Bošnjaka i Srba moguć, ali i kako bi bila “bliže” svojim najmilijima.
Iste godine je osnovala organizaciju “Majke Srebrenice”. Skupljala je donacije za prve povratnike, kako bi imali od čega da žive i kako bi im se mogla kupiti stoka, sjeme i poljoprivredne mašine. Ona je bila pionirka povratka u Srebrenicu. Asfaltiranog puta niti ulične rasvjete tada nije bilo, pasa lutalica je bilo puno više nego ljudi. Osjećala je ne samo ogromnu tugu već i usamljenost. Društvo joj je pravila jedna stara i bolesna srpska baka. Pošto su je djeca rijetko obilazila, ona joj je pomagala u kupovini i oko kuće. U intervjuima je stalno ponavljala da ne želi osvetu već samo pravdu i istinu.
“Ubijeđena sam da nam naši bosanski Srbi to nikada ne bi uradili da nisu imali organizatore u Beogradu. Kad bi Srbija digla ruke od BiH, mi bi tek onda mogli da živimo i dišemo normalno”, rekla je Hatidža u svom posljednjem intervjuu za DW 2017. u Hagu.
Samo dvije kosti od jednog sina
Za nju nije postojala kolektivna krivica, već samo individualna odgovornost za zločine. Uprkos usamljenosti, ostala je u svojoj kući, kako bi bila blizu Memorijalnog centra, u kojem je 2010. ukopala oba sina. Jedan je pronađen u cjelini a od drugog su identifikovane i sahranjene samo dvije kosti.
“Mi, majke Srebrenice živimo samo od sjećanja na našu djecu”, rekla je predsjednica Majki Srebrenice u intervjuu za DW u Hagu, pred izricanje presude Ratku Mladiću u novembru 2017. U vrtu njene kuće su tri bora, o kojima se jako brinula. Oni su simbolizirali njene ubijene sinove i muža: Zasadio ih je njen sin Almir, prije izbijanja rata. Još nešto je za nju imalo vrijednost relikvije: urezano ime njenog sina Almira “Lalo” na betonskoj ploči pored izlaza iz kuće. Pazila je da prilikom radova na kući to niko ne ošteti. Uspjela je pronaći njihove sveske, klikere i jednu skiju i to je čuvala kao oči u glavi.
Hatidža Mehmedović umrla je u nedjelju uveče u Sarajevu nakon duge i teške bolesti. O svojoj bolesti nerado je pričala. No, to je nije spriječilo da prisustvuje izricanju presude Ratku Mladiću u Hagu.
“Doživotna kazna za Mladića je samo kap u moru. Mi smo tužne što je osuđen samo za genocid u Srebrenici a ne i za genocid u drugim opštinama BiH”, rekla je Hatidža Mehmedović tada za DW i dodala: “Balkanskom koljaču se napravio proces, ali entitet koji je stvaran krvlju naših sinova i dalje postoji. Sada od njega stvaraju zasebnu državu, koja bi se mogla pripojiti Srbiji. Mi to nikada nećemo prihvatiti”.
Poslanik i portparol za ljudska prava Kluba poslanika CDU/CSU u Bundestagu Michael Brand poznavao je Hatidžu.
“Duboko me je rastužila smrt žene, koja je bila glas žrtava. Ona se kao lavica borila za istinu. Njena misija je bila pravda, a ne osveta. Bila je trn u oku onih, koji do dan danas pokušavaju da sakriju najteže zločine protiv čovječnosti. Onih koji pokušavaju da revidiraju istoriju. To se odnosi ne samo na počinioce već i na nacionalističke političare u regionu, ali i na ignorantnost međunarodne zajednice. Hatidža Mehmedović ostaće trn u oku svih koji negiraju ili relativiziraju genocid. Bez nje istina ne bi došla na svjetlo dana, a žrtve ne bi imale ime. Njenom smrću je najvažniji glas pravde zauvijek zaćutao. Njena životna misija u borbi protiv negiranja genocida nije okončana. To je posao za budućnost”.
