Hadžić: 2. maj ‘92. zadnji pokušaj da se BiH uvuče u okvire Srbije

Dešavanja u Sarajevu 2. maj 1992. godine bila su “dan D” za opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, rekao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) penzionisani general Armije RBiH i nosilac Zlatnog ljiljana Ismet Hadžić-Mutevelija, ratni komandant Dobrinjske brigade.

To je, naveo je, njegovo mišljenje i stav, sa kojim se, veli, ljdui ne moraju slagati, ali da činjenice na to ukazuju. U tom kontekstu, istakao je, kako smatra da je slijetanje predsjednika Predsjedništva BiH rahmetli Alije Izetbegovića tog dana na zauzeti Aerodrom Sarajevo bio herojski čin.

“On je vjerovatno znao da je aerodrom okupiran, da su srpske i četničke snage na njemu. Imao je mogućnost da se vrati ili da ode u Mostar ili Tuzlu, međutim imam osjećaj da je on isprovocirao i testirao te ljude koji su došli na aerodrom. Ni oni nisu očekivali da će se on spustiti. Mislim da je to hrabrost koja je izuzetna i da je taj njegov test prema ljudima ili bolje reći četnicima, prema srpskim snagama nešto na što oni nisu znali odgovoriti, nisu se snalazili. A, bio je to i test postojećeg rukovodstva kako će odgovoriti na izazove. Zaista je to veliki izazov da imate predsjednika koji je van, da je on zarobljen, da je odveden u kasarnu, u Lukavicu. Vrlo često razmišljam zašto su predsjednika odveli u Lukavicu? Što ga nisu ostavili na pristaništu na Aerodromu Sarajevo. Međutim, očito da oni nisu znali šta će sa predsjednikom Izetbegovićem”, govori general Hadžić.

Izetbegović imao viziju

A, njegova, Izetbegovićeva, hrabrost i ta drama koja se desila, navodi general Hadžić, je pobudila skoro sve patriotske snage u Bosni i Hercegovini.

“Dala nam je morala i snage, upozorila nas da mi imamo posla s ozbiljnim protivnikom i da se dobro trebamo pripremiti da damo odgovor na izazove koji nam dolaze. Mislim da je, ne mogu tvrditi sto posto, ali da je predsjednik Izetbegović imao tu viziju i da je testirao i srpsku vlast u Beogradu i srpske snage koje su došle na Aerodrom Sarajevo, ali i naše rukovodstvo koje je bilo u okviru njegovih nadležnosti i tih političkih odnosa u Bosni i Hercegovini. I sve to što se dešavalo tada je na neki način Bosna i Hercegovina u naredne četiri godine. Kada razmišljam o tom događaju onda mogu dati odgovore na koje nisam mogao u ovom vremenskom intervalu od ovih 25 godina. Jer, vrijeme donese, otkriju se karte, o namjerama i viziji koja nam se pripremala i kroz koju smo mi prošli u te četiri godine”, naglasio je general Hadžić.

Istražujući i tražeći dokumente o 2. maju 1992. general Hadžić kaže kako smatra da je događaj koji je napravio general Milutin Kukanjac, komandant Druge vojne oblasti bivše JNA, koji je bio sa svojim snagama u kasarni na Bistriku, sadašnjem sjedištu Ministarstva odbrane BiH bio presudan da patriotske snage uspiju u odbrani zgrade Predsjedništva BiH, odnosno zaustave kolonu transportera JNA na Skenderiji.

“General Kukanjac je zakuhao situaciju ili nama olakšao situaciju, zavisi kako se uzme. Jer, u dogovoru sa međunarodnom zajednicom i srpskim snagama oko razmjene na Skenderiji malo ljudi zna šta se dešavalo u komandi Druge vojne oblasti. Srpske snage na Bistriku faktički su napravili pobunu protiv generala Kukanjca i nisu sve snage bile uključene u rat. Dio snaga na Bistriku je faktički napravio državni udar unutar zgrade sjedišta Druge vojne oblasti. Prisilili su Kukanjca i njegove ljude da idu svi ili niko. Taj haos među njima je olakšao nama razmjenu rahmetli predsjednika Izetbegovića i sve ono što se u tom danu dešavalo na tom prostoru od Bistrika do Skenderije. Jer, očito da je tu bio haos i u tom haosu je našim patriotskim snagama bilo daleko lakše djelovati nego da je bila kolona s vrlo pripremljenim odgovorima na sve izazove u tom hodu od Bistrika do Skenderije”, kaže general Hadžić.

Manipulacija brojem žrtava u Dobrovoljačkoj 

General Hadžić navodi kako prilikom povlačenja JNA sa Bistrika, odnosno iz Sarajeva nije bilo toliko žrtava kako se želi prikazati sa njihove strane.

“Ja nemam, a i ljudi koji se ozbiljno bave analitikom da je tu bilo puno žrtava na strani bivše JNA. Možda je bilo puno zarobljenih ljudi koji su služili za dobru razmjenu naših ljudi, visokih oficira koji su bili zarobljeni. Da je bilo puno žrtava, znalo bi se. Mislim da taj srpski mentalni sklop oko herojstva i gubitaša uvijek dolazi do izražaja pa tako i u tom slučaju. Puno kukaju, a malo ljudi je tu stradalo. Vrlo malo ljudi. Mislim da je to minijatura”, ističe general Hadžić.

Možda, ističe, više su stradali oni koji su pokušali da budu heroji i da zakuhaju u toj koloni, nego u nekim probojima i u nekim sukobima koji faktički nisu ni bili tu izraženi.

“To je bio prolaz kroz mimohod, kroz koridor patriotskih snaga. Mogli su da su htjele patriotske snage, kada je predsjednik Izetbegović otišao u Predsjedništvo BiH, napraviti na Vrbanja mostu barikadu da ih ne puste. Ali, su ih pustili. Ova manipulacija je nešto što je svojstveno tom narodu, srpskom, koji vijekovima manipuliše sa žrtvama”, ističe general Hadžić.

Govoreći o dešavanjima 2. maja u Sarajevu general Hadžić je istakao da smatra “da je to bio klasičan pokušaj državnog udara i nešto što je potvrdilo da je rat na tim prostorima u tom periodu bio neminovan”.

“Jer, to je posljednji pokušaj uvlačenja BiH u sistem krnje Jugoslavije, odnosno faktički Srbije. Prije rata u tim pregovorima grupa intelektualaca je tražila razgovor oko Beogradske deklaracije na koju šira politika nije imala odgovor. Naša je imala odgovor, jer u tim odnosima šta bi bilo sa hrvatskom zajednicom u BiH. Ko bi se integrirao sa Srbijom i Beogradom osim, evo, neka idu Bošnjaci sa Srbima, šta bi dalje bilo? Mi bi faktički imali ovo o čemu se danas dešava, pokušaj klasične podjele. Hrvati bi se vjerovatno odvojili i pripojili Hrvatskoj, a mi bi ostali pod okriljem srpske politike i progona kroz koje prolazimo na ovim prostorima”, upozorava general Hadžić.

Multietničnost u ratu

O tome da li su zaboravljeni oni, prvenstveno Srbi i Hrvati koji su stali u odbranu podjele Sarajeva, Bosne i Hercegovine general Hadžić kaže “da može reći i da i ne”.

“Znam, bio sam sudionik referenduma gdje je veliki broj Hrvata i Srba izašao na referendum i podržao referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. U tom prvu valu veliki broj ljudi se priključio patriotskim snagama i Armiji RBiH, izuzetno kvalitetnih ljudi, koji su i sada u Sarajevu. Mali broj njih je kalkulisalo, jer izazov pred koji smo mi svi u tom periodu došli je izazov na koji je trebalo dati odgovore. Neki su dali ispravne, neki su dali neispravne odgovore. Bilo je ili da napustite stan, posao, u mješovitom ste braku da ostanete bez djece… Dobar dio obrazovanih i srpskih i hrvatskih kadrova je ostao u Sarajevu, i to kvalitetnih. Hvala njima što su nam pomogli u tome. Nije to neki značajan broj, ali i jeste”, ističe general Hadžić.

Navodi da zna da je primjerice u Dobrinjskoj brigadi multietničnost bila 21 posto. I to, naglašava, izuzetno kvalitetnih ljudi od kojih je bilo značajne koristi.

“Neki možda nisu bili ni borci, ali jesu u namjenskoj proizvodnji, u rješavanju problema vode, električne energije, snabdijevanja… Ljudi su imali inicijativu i nije se razlikovalo ko je ko. Više je sada ta razlika ko je ko nego tada. Kada sam pravio neku analizu, ljutim se uvijek jer kažu da smo mi očistili Armiju BiH od drugih. Ja mislim da mi nismo očistili, da je dobar dio tih ljudi koji su imali pamet 1995. pred Dayton i kraj rata razmišljalo logično – šta ću ja ako ostanem ovdje, a imam šansu da odem u Hrvatsku ili Srbiju, kako će se moj narod prema meni odnositi? I najveći broj tih ljudi su otišli 1995. Izgledalo je kao da su pobjegli. Nisu pobjegli. Ja znam da sam sa dosta ljudi razgovarao, sa kojim sam otvoreno pričao o tome. Znam da je sa mnom u Energoinvestu radio jedan ekonomista, koji je iz Niša, koji mi je rekao: recite mi komandante kako ću ja reći sutra u Nišu gdje sam bio? Ja mu kažem to su logična razmišljanja, na tebi je da odlučiš. Ja te podržavam, neće te niko spriječiti, hvala tebi što si četiri godine bio sa nama”, naveo je Hadžić.

Dosta tih ljudi koji su bili sa njima u Armiji RBiH su, navodi general Hadžić, čestitog obraza, ali da ne bi izgubili ili bili prognani na drugoj strani su otišli.

“To treba cijeniti. Bez obzira na to, jer opredijeliti se u tom periodu na takav način na ovu stranu gdje smo mi bili to je hrabrost”, smatra general Hadžić.

Presudnim za opstanak Sarajeva general Hadžić smatra i Sarajevski ratni tunel. Nismo ga, kaže general hadžić, zaboravili, ali ga ljuti što ljudi ne pričaju istinu.

“Nama o ovom ratu, a i u svemu drugom je neophodno i potrebno da bi izašli čistog obraza ili bilo čega moramo pričati istinu. Ta istina može samo nama potvrditi našu odanost i toj priči o Bosni i Hercegovini i toj borbi u Bosni i Hercegovini, tunelu i svim događajima iz Bosne i Hercegovine. Sada imate ljude kako slušaju kako mi pričamo o ratu i onda izbace naša imena stave svoje ime i imate istinu koja je zaista istina, ali sudionici te istine nisu na sceni. Tako se dešava i kroz sve ove faze u BiH, za nešto što je značajno. Ja znam Dobrinjska brigada i Dobrinja kao naselje je bilo bilo specifično, u veoma teškoj situaciji. Ja stotinu puta kažem da smo mi bili žrtvovani. Zahvaljujući pameti, tim mladim ljudima koji su rješavali nemoguće stvari mi smo pokazali, ako se tada grupišemo imamo garanciju da opstanemo. A, mi smo zaista imali šansu da ne opstanemo. Tom pameću smo mi opstali”, ističe Hadžić.

Sarajevski tunel deblokirao Sarajevo

Kada su kao naselje bili odvojeni od grada, kada su prve barikade stavljene ispod Mojmila, kaže kako su tražili izlaz kako će probiti te barikade. Pa su, navodi, pravili ili napravili ili, kaže general Hadži, bolje rečeno, “prevarili međunarodnu zajednicu da im naprave barikadu od betonskih zidova i autobusa da imaju bar izlaz zbog ranjenika”.

“A, onda smo imali jednu grupu ljudi koja je prenosila oružje preko piste. Oni su imali značajnih problema. Vrlo teško je to bilo. To su bili obično momci, djevojke od 18 do 25 godina, a svaki prelaz je bio po 300 metaka u torbi, što je bilo značajno za odbranu Sarajeva. To malo ljudi zna da smo mi to radili. Onda smo vidjeli da ne možemo granate prenositi preko piste i tražili izlaz. Ta djeca su predložila sa još nekim idejama, oko kojih se rat vodi i sada čija je. Nije bitno čija je ideja. Bitno je da je tunel iskopan. Onda smo se odlučili da to radimo. Napravili smo tu rupu od 1.000 metara koja je život značila Sarajevu”, kaže Hadžić.

Rupa, odnosno Sarajevski tunel, navodi je značio i život vojnicima Armije RBiH. Tako naglašava kako su samo prvi dan kod proboja tunela unijeli 14 tona hrane i materijalno-tehničkih sredstava.

“Kada uzmete procenat naoružanosti do tada u Sarajevu, on je bio minijaturan sa vrlo malo automatskog naoružanja, a više lovačkih i improvizovano napravljenih pušaka. Ali je u grad tunelom došla hrana, došla je municija, došli su ambasadori, kroz tunel su izašli olimpijci, sportisti… Mi smo faktički deblokirali grad kroz tunel. Jako je to ružno reći, ali je on deblokiran. I on je poslužio kod raspoređivanja snaga van zone odgovornosti 1. korpusa u Sarajevu, u zonu odgovornosti van Sarajeva. Značajan je bio priliv tih snaga na Nišićkoj visoravni, u Goraždu, u Hercegovini i mislim da mi općenito nismo svjesni veličine Armije RBiH, ljudi koji su branili Bosnu i Hercegovinu, i tih događaja na prostoru Bosne i Hercegovine od Tunela, Plavog puta, od nekih pokušaja u Krajini, Mostaru i tamošnjem ratištu, Goraždu i tamošnjem ratištu, Višegradu i tamošnjem ratištu. To su sve bili pojedinačni poduhvati koji su ti ljudi koji su branili Bosnu i Hercegovinu iznijeli ili donijeli Bosni i Hercegovini da bi sebi olakšali opstanak ili da bi olakšali ratovanje u nedostatku materijalno-tehničkih sredstava”, ističe Hadžić.

Kada je rat počeo, navodi da niko nije razmišljao o toj temi, kakva će biti BiH nakon njega, nego se razmišljalo kako odbraniti Bosnu i Hercegovinu i to je bio prioritet.

“Ovo što se dešava sada mislim da je to neka četvrta faza, specifična faza rata u nekim drugim oblicima. Možda je to gora faza rata nego rat sa oružjem. Jer, ona psihološki ubija ljude, ona dijeli ljude, neadekvatnim potezima ljudi koji su u sistemu vlasti ili glupostima koje prave razdvaja ljude, pravi grupacije, pravi interesne grupacije ljudi. Ta interesna grupacija ljudi je nešto što razbija državu, nešto što vrijeđa nas koji smo branili BiH. Nismo se mi borili da neko ima, a neko nema. Mi smo se borili za jedinstvenu, cjelovitu BiH u hiljadugodišnjim granicama, borili smo se za Bošnjake koji imaju čestitost, Bošnjake koji su radan narod, koji iza sebe ostavlja tragove, zna čitati išarete, narod koji ima taj gen koji vrlo malo naroda ima taj gen, univerzalnosti ili genijalnosti”, kaže general Hadžić.

Brojni zvaničnici nisu dorasli izazovima BiH 

Borili su se, ističe, za narod koji traži uvijek nešto iznad i to je “ono što je naša vrlina, da nikada nismo zadovoljni sobom, uvijek tražimo nešto iznad da bude bolje”.

“Mislim da ovi ljudi, ne svi ljudi, koji su bili u izvršnoj ili vlastima nisu dorasli izazovima Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje da mi imamo snagu da to radimo. Mi imamo snagu ako hoćemo. Jer, taj izbor ljudi u vlasti je jako bitan, ali pravilan. I taj izbor je pun proturječnosti, jer mehanizam kada mi konstatujemo neku grešku onda se on podijeli i onda imate lakrdiju. Ne treba birati svakoga. Rahmetli predsjednik Izetbegović je uvijek govorio: ako imate izbora da birate genijalca i odanog birajte, to je najbolja varijanta. Ali, ako nemate onda birajte odanog čovjeka. Jer, bolje nekada imati glupog čovjeka, a odanog nego genijalca koji će vas izdati, koji će vam zabiti nož u leđa. A, mi nemamo izbora”, navodi general Hadžić.

U kontaktu sa ljudima koji dolaze s vana, ističe Hadžić, svi kažu kako je BiH najbolje parče zemlje na dunjaluku, da je ova Bosna i Hercegovina vječna Bosna i Hercegovina. Nije sultan Fatih džaba, ističe, rekao za Sarajevo da je to vječan grad.

BiH, ističe, uvijek ima perspektivu, da je ta perspektiva u našim rukama, u rukama naše djece, u obrazovanju, u pameti.

“Ne bi valjalo da je Bosna i Hercegovina jednoobrazna, ona mora biti mješovita. To je vrlina naših života da imate u mahali i Jevreja i Srbina i Hrvata, da su vam komšije. Ne morate ih voliti, ali treba da su komšijski odnosi odlični, da nema sukoba i da jedan drugog podržavate, da odete na Božić, da oni vama dođu na Bajram, da odete na sahranu, da oni dođu na dženazu i da taj miris ili miruh Bosne, kako kažu, osjeti na svakom prostoru. Imam osjećaj da ovim odnosima mi to trenutačno gubimo. Nadam se da će ova nova generacija ljudi koji dolaze, mladih, obrazovanih, koji znaju šta hoće promijeniti to. Mi odlazimo. Nas za dvije ili pet godina neće biti, neće država brinuti više o našim penzijama, našem statusu, o troškovima liječenja. Dolazi nova generacija koja je obrazovana i koja zna cijeniti ono što možda mi nismo znali cijeniti”, smatra general Hadžić.

Sem toga mi smo, uvijek ćemo biti, navodi general Hadžić, kako stariji ljudi kažu i oni koji su pametni na toj istorijskoj granici sudara istoka i zapada.

“Mi pripadamo i tamo i ovamo. Ovamo romantikom i znanjem, ovamo disciplinom i hajde da kažemo nekim materijalizmom koji je na zapadu primaran. Vjerujem da će u tom spoju genijalnosti i toga ta nova generacija to izgurati. Ja se zaista nadam da će to tako biti. Ne bih opstao da nemam nade. Ja mislim da ova djeca koja dolaze, da imaju tu genijalnost, arogantnost, ne boje se, hoće kazati u oči ono što misle, i mislim da su to djeca ljudi koji su u Armiji RBiH pokazali da se Bosna i Hercegovina brani na takav način. Oni je brane na svoj način”, poručio je u intervjuu penzionisani general Armije RBiH i nosilac Zlatnog ljiljana Ismet Hadžić-Mutevelija inače, ratni komandant Dobrinjske brigade.

General Ismet Hadžić-Mutevelija je bio svjedok haškog tužilaštva u procesima protiv bivšeg predsjednika Srbije i nekadašnje SR Jugoslavije Slobodana Miloševića i Stanislava Galića koji je bio vojni zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa u sklopu Vojske Republike Srpske, a obnašao je tu dužnost u vrijeme opsade Sarajeva od 10. septembra 1992. do 10. augusta 1994. godine.