Gvelfi i gibelini

Narativ o izdajnicima u ovdašnjem je političkom prostoru posljednji put raskošno cvjetao krajem aprila 2006., a povodom rasprava o ustavnim promjenama BiH. Famozni slučaj, znan kao aprilski paket, dešava se u vrijeme kada Sjedinjenim Američkim Državama predsjedava George W. Bush, u Hagu počinje suđenje Prliću i ostalima, dok širom BiH, javljaju mediji, građani strahuju od novih poskupljenja nafte i električne energije.

Tom prilikom patriotama se samoproglašavaju stranke koje odbijaju prihvatiti ustavne promjene. Poimenice: Stranka za BiH, HDZ 1990, BOSS i SDU.

KAD PATRIOTE ŠALJEMO U MRSKU TUĐINU

Ključni razlog odbijanja aprilskog paketa pozivao se na amandman koji je zadržavao entitetsko glasanje što je, tvrdilo se, predstavljalo uspostavljanje etničke i entitetske podjele kao trajnog principa za BiH. Istovremeno, mogućnost trajnog veta u Predstavničkom domu moglo je značiti potpunu kontrolu države, uključujući blokiranje Parlamenta.

Opasnost je bila veća, gorljivo su upozoravali samoproglašeni patrioti, jer se govorilo i o odlasku visokog predstavnika i ukidanju bonskih ovlasti. Ako se usvoji aprilski paket, to će biti definitivna podjela Bosne i Hercegovine, prijetilo se sa skupštinske govornice.

Samoproglašeni patrioti status u pravilu jačaju imenovanjem izdajnika. Te su izdajnici­ ovaj put bili: SDA, SDP, HDZ, SNSD, SDS, PDP. Njihova spremnost da se prihvati aprilski paket argumentirana je najavom proširenja nadležnosti državnih institucija od poreskog sistema do pravosuđa, nauke i tehnologije, ekologije i poljoprivrede, pretvaranjem Vijeća ministara u klasičnu Vladu, zatim jednog predsjednika države sa dva potpredsjednika, pojednostavljeni put prema EU, bez entitetskih prepreka. Sve je ovo pratila ogromna podrška međunarodne zajednice, posebno Evrope i Amerike. Zalud.

Foto: Tadašnji lideri vodećih stranaka u BiH Dragan Čavić (SDS), Zlatko Lagumždija (SDP), Dragan Čović (HDZ) i Sulejman Tihić (SDA), u društvu američkog ambasadora Douglasa McElhaneya, nakon jedne od rudni pregovora o “aprilskom paketu”

Zagovornici aprilskog paketa nisu uspjeli ostvariti dvotrećinsku većinu, ili 28 potrebnih glasova. Ustavne promjene nisu usvojene. Jedan od delegata čiji je glas presudio, nekoliko godina kasnije odlukom člana Predsjedništva koji je predvodio samoproglašene patriote, biće imenovan za ambasadora BiH u Indiji. Nije tema ovog teksta, ali nije zgoreg zapitati se nad „bosanskim paradoksom“ – da se ovdašnje patriote po pravilu šalju u mrsku tuđinu.

U scenariju tipa Kucamo na vrata zaboravljenih heroja, pokucajmo na vrata zaboravljenog patriote. Ovoga čiji je glas skoro pa presudio. Pronaći ćemo kratku autobiografiju na nematernjem jeziku, koja počinje dirljivom rečenicom: I was working all My life as enthusiastic, dynamic and passionate qualified Science Teacher…

Jah. Toliko o osobi koja je bila presudni glas na tasu povijesnog odlučivanja. A entitetsko odlučivanje i mogućnost blokade po osnovu zaštite nacionalnih interesa ostali su u političkoj praksi BiH i mimo neusvajanja aprilskog paketa.

ZAŠTO JE GRADONAČELNIK TOLIKO VAŽAN

No, okrenimo se tekućim događajima. Riječ izdajnik je u opticaju nakon što kandidat SDA nije izabran za gradonačelnika Mostara. Za takvu odluku su nedostajala dva glasa, pa su dvije vijećnice Naše stranke, ostavši suzdržane pri glasanju, od samoimenovanog probosanskog bloka zaradile titulu kojom se kod nas živi ljudi sahranjuju. Izdajnici, odnosno gender-korektno: izdajnice.

Zašto je pitanje gradonačelnika Mostara bilo toliko važno?

U pravnom smislu – mnogo je važnije Gradsko vijeće kojim, ispalo je, sada rukovodi predstavnik SDA. Inače, prema Statutu Grada Mostara gradski vijećnik nije vezan ničijim naredbama ili instrukcijama, osim onih predviđenih zakonom. Gradsko vijeće (35 vijećnika) je najviše tijelo grada koje nadzire gradonačelnika. Odlučuje uglavnom većinski (18 glasova), a dvotrećinski u pitanjima urbanističkog plana, izmjenama Statuta, budžeta, nagradama, smjeni gradonačelnika, izgledu simbola grada, nazivima ulica, trgova i mostova.

S druge strane, gradonačelnik sprovodi odluke Gradskog vijeća i odgovoran je za funkcionisanje Gradske uprave. Postavlja i unaprijeđuje zaposlene, organizira Gradsku upravu, izrađuje plan budžeta i sprovodi odluke Gradskog vijeća.

Očigledno, značaj simbolike prvog čovjeka grada u mostarskom slučaju je zasjenila gradsku svakodnevnicu i praksu. Iskreno, razumijem insistiranje mostarskih Bošnjaka da gradonačelnik grada čiji jedan dio otvoreno slavi zločince ne bude iz tog dijela.

Razumijem emotivno insistiranje mostarskih Bošnjaka da njihov gradonačelnik bude Bošnjak. Ovo je jedan od onih narativa pred kojima se iole savjesniji posmatrač ili čitalac, ako ni pred kim, onda sam pred sobom upita: Šta bi ti na tom mjestu uradio? I evo, nije mi mrsko i javno odgovoriti na pitanje koje sam sam sebi postavio. Ne bih bio suzdržan.

Ali, je li baš u redu da se gesta, primjerice Irme Baralije, nazove izdajom? Je li to prejaka riječ. Opasna riječ. Možemo to nazvati greškom, lošom procjenom, lošom strategijom, pogrešnom odlukom, odvec ličnom odlukom, itd… Neko bi rekao: uprskala! Ali: izdala?! U okolnostima u kojima su samozvane, uzgred dvostruko starije patriote, poharale državu, opustošile gradove i sela, nazvati novopečenu Irmu Baraliju izdajicom u najmanju je ruku licemjerno.

Uostalom, ko god bio mostarski gradonačelnik to bi se na život Mostara skoro pa nikako odrazilo. Notorna je činjenica koje dvostranačje odlučuje u Mostaru.

Neka mi čitalac ovog teksta oprosti na naslovu koji mu se može učiniti nerazumljiv. Stran. Ko su pa sad gvelfi i gibelini?

DANTE, MOSTAR I NAGORNO-KARABAKH

Takođe su stranke, ali iz drugog prostora i drugog vremena. Italija XIII stoljeća je u predrenesansnom periodu. Potresaju je razorna previranja. Sukob carske i papske težnje za dominacijom nad gradovima iskazuje se u najpodmuklijim političkim i politikantskim formama.

Nema jedinstvenog jezika, a samim tim ni jedinstvenih kulturnih i nacionalnih interesa, dakle ni jedinstvenih zakona. Italija je podijeljena na feudalne posjede i gradove-države. Zaraćeni se protivnici stranački opredjeljuju kao međusobno nepomirljivi gvelfi i gibelini. Da bude komplikovanije, dvije stranke često i turbulentno mijenjaju svoje saveznike. Dodatno se cijepaju. Ako postoji HDZ 1990 ili A-SDA, neka se evo zna da izum nije ovdašnji… postojali su gvelfi, ali i bijeli gvelfi. Itd. I tome slično.

Takvu je Italiju slavni Dante Alighieri nazvao ropskom kućom, kućom punom jada, lađom u buri i bez kormilara. Država bi, piše Dante Alighieri, trebala biti glava narodu, ali onakvu kakvu je razapinju gvelfi i gibelini leglo je smrada.

Dante Alighieri se ove, 2021. godine, u Italiji i svijetu slavi povodom 700 godina od njegove smrti. Sedam je stoljeća otkako Dante Alighieri počiva kao ogromno, a univerzalno kulturno dobro svijeta.

Pominjem ga ovdje ne samo zbog obljetnice, nego i zbog toga jer je bio sudionik bjesomučne borbe gvelfa i gibelina. Ovakva borba podrazumijevala je izdajnike.

U Danteovoj slavnoj Božanskoj komediji izdajnici su u najdonjem, u devetom krugu Pakla. Jedan od pojaseva ovog kruga je rezervisan za političke izdajnike, a naziv mu je Antenora. Nazvan je po Trojancu kojeg antički izvori pominju kao mudra i rječita čovjeka.

Titulu izdajnik, Trojanac Antenor je, međutim, zaradio kada je predložio da se ljepotica Helena vrati Grcima i da se s Grcima sklopi mir. Ne znam da li Armenci, koji ovih dana prozivaju premijera Nikol Pashinyana kao izdajnika, znaju za ovu priču. U svakom slučaju, Pashinyanu žestoko zamjeraju jer je Nagorno-Karabakh prepustio Azerbejdžanu i sklopio mir. Dante je bio svestran intelektualac, politički osviješćen i ostrašćen Firentinac, građanin grada o koji su se lomila koplja gvelfa i gibelina. Da nam je savremenik, zasigurno bi imao mišljenje i o Mostaru i Nagorno-Karabakhu.

Bilo bi interesantno znati šta bi povodom Mostara ili Nagorno-Karabakha rekao Dante Alighieri iz pozicije: Dante naš savremenik. A iz komplicirane priče o gvelfima i gibelinima, nama je ovdje i sada zanimljiva povijesna činjenica da su dvije stranke često mijenjale saveznike i bile beznadežno daleko od uspostavljanja narodnog jedinstva. Dočim je jedno ipak bilo obostrana konstanta. Kako bi koja od dviju stranaka zavladala gradom, svojski bi ga opljačkala.