Građani mogu da pobijede u BiH

Da li se etničke podjele mogu prevazići? Posljednja dešavanja u BiH na prvi pogled ne ostavljaju mnogo nade. Sporni izbor Mladena Grujičića za gradonačelnika Srebrenice desio se uz optužbe za izbornu prevaru iz rivalskog bošnjačkog tabora. Prije toga, u septembru, Milorad Dodik je organizovao referendum kako bi Republika Srpska i dalje proslavljala 9. januar kao entitetski praznik.

Jureći ka svom cilju, Dodik je ignorisao odluku Ustavnog suda BiH, pritisak iz Srbije i Evropske unije. Otvoreni prezir koji je Dodik pokazao prema institucijama tumači se kao ko zna koje po redu upozorenje da bi srpski entitet, utvrđen Dejtonskim sporazumom, mogao da se otcijepi. Nedavna razmjena optužbi i prijetnji između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića dopunjava sumornu sliku.

U pitanju je opšti trend na koji birači mahom pristaju – debate se ne vode o odgovornosti i djelima političara, već o tome kojem narodu pripadaju. Čak i danas čitav dominantni politički diskurs ukazuje da su etničke podjele u BiH jednako prisutne kao i prije dvadeset godina te da je narodnost i dalje važnija od građanske identifikacije sa državom.

Protesti iz 2014. mali znak nade

Ipak, određeno pomjeranje u pravcu građanskog desilo se sa takozvanim socijalnim protestima 2014. i građanskim plenumima koji su iznikli iz protesta. Iako je duh pobune odavno iščezao, ne treba potcjenjivati ono što je iza nje ostalo. Plenumi su predstavljali prvi pokušaj osvajanja prostora za građansku umjesto etničke politike i doprinijeli su jačanju postojećih i stvaranju novih mreža među ljudima koji se suprotstavljaju nacionalističkom diskursu i logici.

Iskustvo plenuma ostavilo je u naslijeđe kontakte, mreže i grupe vrijedne pomena. Akcije solidarnosti tokom poplava 2014, kampanja #jasammuzej kojom je od ljeta 2015. traženo ponovno otvaranje Zemaljskog muzeja BiH, mobilizacija u znak podrške radnicima fabrike deterdženata DITA, borba za spas rijeke Sane od građenja hidroelektrane, otvaranje socijalnog centra BASOC u Banjaluci, mjesta gdje se može pričati o temama genocida, nacionalizma ili feminizma… sve su to pokušaji da se prevlada model utvrđen na naciji i uspostavi onaj koji bi bio utvrđen na pravima građana. To je tek nekoliko primjera koji pokazuju da nešto mijenja. Polako.

Teško je reći u kojoj mjeri je 2014. godina pokrenula promjene u društvu. Isto tako, ne bi bilo pošteno očekivati da momenti kolektivne disrupcije uvijek donesu radikalne promjene. Jer uprkos pobuni iz 2014. ne može se previdjeti da su u bh. društvu etno-nacionalne kategorije i dalje u prvom planu. Plenumi jesu doprinijeli pomjeranju diskursa od identiteta ka ekonomskim, socijalnim i političkim problemima, no diskurzivna strategija onih koji vode politiku ostaje opasna, zasnovana na navodnoj netrpeljivosti između etničkih zajednica.

Još mnogo ima da se radi na stapanju individua u novu zajednicu građana Bosne i Hercegovine koja nadilazi etničke diobe. Ali ta odgovornost nije isključivo na građanima i njihovim pokretima. To je pitanje koje međunarodni zvaničnici i dalje previđaju. Promjene se ne mogu očekivati bez donošenja novog ustava koji bi zacrtao jednakost svih građana, bez obzira koje su nacionalne pripadnosti – i da li uopšte imaju nacionalnu pripadnost. Kako da neko izrazi želju da bude građanin države Bosne i Hercegovine kada poslednji popis stanovništva 2013. nije ni predvideo ovu opciju? Ljudi su zapravo mogli sebe da svrstaju u neki od tri konstitutivna naroda ili u kategoriju „ostali”.

Naposljetku, ne bi trebalo umanjivati značaj postojećih socijalnih rascjepa u društvu. Do danas naime građanski diskurs – onaj lišen etničkog, koji zahtijeva jako civilno društvo i politički aktivizam – ima premalo uticaja van akademskih i intelektualnih krugova urbanih sredina. Socijalne podjele i dalje sprečavaju razvoj šireg i jačeg pokreta. Etnički narativ je posebno dopadljiv određenim dijelovima populacije.

Ujedinjenje srednje urbane klase

Ipak, poslednji talasi protesta sjedinili su snage srednje urbane klase – politički radikalnih ljudi, akademskih građana i intelektualaca čiji se vapaj za pristojnim životom stalno ignoriše – i radnika ili nezaposlenih postindustrijske BiH lišenih prava na materijalnu egzistenciju. Zato su njihovi zahtjevi išli od javne namjene urbanog prostora do revizije procesa privatizacije fabrika. Ovaj heterogeni savez je bio privremene prirode, ali je pomogao u stvaranju kolektiva, zajednice ujedinjene zajedničkim ciljevima. Izazov je sada u mobilizaciji šire podrške naroda, prije svega van gradskih područja, tako što bi se ujedinili glasovi i identifikovale zajedničke muke. Građani oba entiteta, raznih društvenih grupa i generacija imaju zapravo slične probleme: od bijednog ekonomskog položaja do političkog ćorsokaka u kojem se zemlja nalazi. To bi trebalo da bude osnova na kojoj će se ljudi ujediniti i glasno tražiti pristojan život u normalnoj zemlji. Protesti 2014. bili su prvu korak u ovom pravcu.

Mislim da se promjena mora desiti na nekoliko nivoa: treba izboriti više prostora za društveno učešće i politički angažman i povećati šanse da ljudi stupe u kontakt jedni s drugima kako bi osjetili empatiju. Zato je 2014. bila tako važna, ljudi su uvažili jedni druge zajedničkim učešćem u plenumima. Treba stvoriti udruženja i mreže koje se bave pitanjima od jednakog interesa za građane Federacije i Republike Srpske.

Pokreti i civilno društvo nekako moraju prevazići nepovjerljiv stav prema politici koji je sociološkinja Ketrin Jakobson nazvala „politikom antipolitike“. Tek tako mogu uključiti razne političke subjekte u jači savez.

Treba vremena da se promijeni politički diskurs i rodi građanska svijest. Šansa da nadetnička mobilizacija bude uspješna povećala bi se radikalnim političkim promjenama na institucionalnom nivou. Tu se, svakako, ne mogu zaobići sistemski uzroci nefunkcionalnog sistema. Nacionalno definisane stranke će držati monopol na političku scenu sve dok se predstavnici građana biraju na etničkim osnovama, a prava etničkih grupa se ostvaruju na uštrb individualnih.

Takođe, školarcima će biti teško da promišljaju u kategorijama građanskog sve dok obrazovni sistem reprodukuje etničku segregaciju. Takva institucionalna reforma zahtijeva da se njom zajednički pozabave politička elita, međunarodna zajednica i akteri civilnog društva.

Na kraju, ima li razloga za optimizam? Mislim da ima. Jadno ekonomsko stanje u BiH gotovo svakodnevno primorava sve više ljudi da napuste zemlju i bolji život potraže u inostranstvu. Zato samo izražavanje nezadovoljstva nije dovoljno.
Ali mobilizacija građana 2014. i prije toga 2013. bila je nulta tačka razvoja građanskog pokreta sa potencijalom da premosti etničke podjele i socijalni jaz pod parolom da svi građani ove podijeljene zemlje pate na isti način. Moguće je da će taj proces potrajati. Kao što znamo, društvene pobune su skokovit fenomen pa je vjerovatno da će se u bliskoj budućnosti ponovo pojaviti. A kada se to desi, demonstranti će morati da budu istrajni kako bi počupali ovaj sistem iz korijena i poljuljali uvjerenost političke elite da nacionalizam nema alternativu.