Građani BiH u sve većem broju “bježe” u Njemačku

“Kćerka se udala, sin se oženio, a suprug i ja dali smo im koliko smo mogli. Podigli smo kredit kako bismo im pomogli ‘stati na noge’. Sad je voda došla do grla. Ja sa svojom plaćom više ne mogu vraćati taj kredit, suprug radi za dnevnice težačke poslove, ali i njih je manje nego što ih je nekad bilo. Stoga smo se dogovorili da ja odem u Njemačku i pokušam nešto zaraditi kako bismo vratili kredit. Vjerovatno će i kćerka i sin uskoro put Njemačke. Eto, šta sam doživjela, da gotovo 50 godina, u vremenu kad bih mogla malo uživati u miru, ponovno moram raditi, još više i još napornije”.

Tim riječima jedna žena iz zapadne Hercegovine objašnjava šta ju je snašlo i zbog čega se odlučila na odlazak u “obećanu zemlju”, piše Večernji list.

Nažalost, nije ni prva ni posljednja. Ljudi traže sigurnost za život i ekonomsku stabilnost, a u Bosni i Hercegovini je nemaju ni u jednom pogledu.

Politička kriza stalno je na vrhuncu, ona koči i ekonomski razvoj države. Stoga, umjesto da čekaju bolja vremena, mnogi odlaze “trbuhom za kruhom”.

Samo u 2016. zemlju je napustilo 16 hiljada ljudi. Kad je Zapadnohercegovački kanton u pitanju, na spisku Unije za održivi povratak i integracije BiH stoji da je iz Ljubuškog prošle godine otišlo 150 porodica. Grude je napustilo 38 porodica.

“Pratimo odlaske, a na konferenciji ‘Iseljavanje građana iz BiH’ predstavili smo općine i gradove gdje je situacija najteža”, naglasili su iz Unije koja je organizirala i konferenciju pod nazivom “Gradovi koji nestaju odlaskom bh. građana”.

“Prvi nam je cilj bio upisati najugroženije porodice i onda smo, obilazeći gradove širom države, shvatili da ljudi nema. U Zvorniku smo zatekli deset porodica, a nekad je bilo 60 kuća. Ljudi su tada davali 7.000 KM kako bi ilegalno otišli iz BiH prema raznim odredištima. Oni ne odlaze samo iz ruralnih područja”, istaknula je predsjednica Unije Mirhunisa Zukić.

Potvrdila je da se, osim za Njemačku, najčešće mladi odlučuju za Francusku.

Među onima koji zadovoljno trljaju ruke su i prijevoznici. Uz to što ljudi odlaze raditi, dosta je onih koji s vremena na vrijeme idu u posjetu porodicama, prijateljima i poznanicima…

“Karte više nisu skupe, niti je Njemačka preko svijeta. Ide se autocestom čim se izađe iz Hercegovine, tako da put u veće zemlje više nije problem. Ali, kamo sreće da ljude vozimo samo na odmor ili kratko putovanje. Nažalost, vozimo ih posljednjih godina najviše kao gastarbajtere”, priznao je jedan prijevoznik.

Hercegovci, uvijek puni nade, svjesni su da su tokom stoljeća njihovi preci štošta preživjeli, različita vremena, a svaka su bila teška. Tako je i danas.

Ovi koji su odlučili ostati, ne gube nadu da će biti bolje. Brojni su se okrenuli zemljoradnji i nekim drugim privatnim poslovima.

Priželjkuju uspjeh, a ako ga ostvare, vjeruju da će i druge motivirati ovdje raditi i zarađivati.