Grad između nelogičnosti i nemogućnosti: Nalazi se RS-u i dva kantona

Općina Drvar, koja se nalazi u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, u blizini granice s Hrvatskom, po današnjem administrativnom uređenju ima specifičnu situaciju u državi. Nakon Dejtonskog sporazuma, Drvar je podijeljen između dva kantona u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, dok je periferna teritorija općine pripala entitetu Republika Srpska, Al Jazeera.

Urbani dio s administracijom općine pripada Kantonu 10, poznatijem kao Livanjski kanton, dok se 13 sela nalazi u sastavu Nacionalnog parka Una, što je podređeno upravi Unsko-sanskog kantona. Dio teritorije Drvara, čijih 70 posto zauzima šuma, pripao je RS-u i vodi se pod zvaničnim nazivom Istočni Drvar.

“Prije rata u Drvaru je živjelo 17.600 stanovnika, a danas je taj broj manji od 10.000. Prema zvaničnim podacima, ovdje radi oko 1.000 ljudi, i to je uglavnom u gradskoj upravi s institucijama. Ostatak stanovništva pronalazi posao u pilanama i uslužnim djelatnostima”, kaže aktivist u nevladinom sektoru Bogdan Runić.

Kao grad heroj i simbol antifašističke borbe, Drvar je uživao mnoge pogodnosti, među kojima je bila mogućnost biranja posla. U Drvaru je prije posljednjeg rata dominirala drvna industrija, a veliki broj stanovnika bio je zaposlen u tekstilnoj i specijaliziranoj mašinskoj industriji. Danas kompleksna administrativna situacija, u kombinaciji s lošim ekonomskim prilikama u državi, Drvarčanima nameće skup danak.

Život između kantona

Miloš Karanović dolazi iz sela Boboljuci, koje je prije rata pripadalo Drvaru, a sada se nalazi u sastavu bihaćke općine. Udaljenost od matične općine, loša putna komunikacija i nedostatak interesa iz Bihaća primorali su Miloša i njegovu porodicu da se odsele na teritoriju Kantona 10.

“Nekada je sve to bilo jedno, živjeli smo i na selu i u gradu, danas je to gotovo nemoguće. U okrugu gdje se nalazi moje selo mnoge kuće još su bez struje, kad padne snijeg putevi budu zatrpani i po dva mjeseca. Kanton 10 nije odgovoran za ta sela, a mehanizaciji iz Bihaća je predaleko. Dakle, prepušteni smo sami sebi. Jedino što možemo da uradimo jest da se zbog djece preselimo tamo gdje je škola bliže”, kaže Karanović.

On nije stalno zaposlen; u Drvaru je cjelogodišnje zaposlenje privilegija malog broja ljudi. Sezonski radi u šumi, na sječi drva i, kad ima vremena i snage, odlazi u svoje rodno selo kako bi pomogao bratu i majci u poljoprivrednoj proizvodnji.

“Živimo kako možemo, odnosno kako moramo. Najteže je tokom zime, jer poljoprivreda tada miruje, a ne može se ni u šumu zbog snijega. Sve nam izgleda kao da nikoga nije briga za nas, samo se odgovornost prebacuje s jednog na drugog”, smatra Karanović.

Mnogima se sezonski posao ne čini kao rješenje, pa zaposlenje pronalaze izvan granica Federacije Bosne i Hercegovine. Jedan od Drvaračana zaposlenih na teritoriji RS-a je Zoran Rađenović.

“Bio sam primoran da potražim zaposlenje u Istočnom Drvaru, jer u gradu, gdje ja živim, nema posla gotovo ni za koga, to je generalno stanje u Kantonu 10. Radim kao čuvar u šumskog gazdinstvu u Istočnom Drvaru. Malo mi je dalje od kuće, ali tu mi je posao koliko-toliko siguran, donosi hranu na sto”, kaže Rađenović.

Oni koji ne mogu više izdržati pritisak svakodnevnice napuštaju Drvar i rijetko se vraćaju. Za razliku od drugih bh. gradova, Drvar nema ustaljeno odredište svojih građana u inozemstvu.

“Napuštanje države sada je trend, nažalost, negativan, ali po definiciji, ostaje trend. Drvarčani nemaju neko ustaljeno odredište oko kojeg gravitiraju u dijaspori. Ovdje je bitka za preživljavanje. Čini se da je svugdje bolje nego u Drvaru”, komentira Bogdan Runić.

Turizam kao strateško rješenje

Kompleks spomen-obilježja “25. maj” nekada je, uz bogatu industrijsku proizvodnju, bio centar privređivanja i sigurno najveći turistički resurs u regionu. Slamanjem bivše države i kompleks je doživio totalnu devastaciju. Sada su Drvarčani uspjeli obnoviti dio muzejskih sadržaja i ponovo oživjeti nekadašnje turističko odredište, za sada u fizičkim okvirima.

“Rijeke posjetilaca nekad su se slijevale u Drvar, autobusi puni učenika dolazili su na ekskurzije, a mi smo znali izbrojati do 190.000 posjeta na godišnjem nivou. Sada ta brojka dostiže maksimalno do 15.000, ali to je tek početak. Vjerujemo da se ovaj simbol antifašističke borbe i dalje može turistički eksploatisati i da nas može promovisati u boljem svjetlu”, kaže Runić.

Jedan vizionar pozitivnog stava vratio se u Drvar i, uprkos objektivno teškoj situaciji, bori se uspostaviti pozitivan ambijent za razvijanje turizma. Duško Letić međunarodno je priznat majstor kulinarstva. Mogao je birati poslove i državu gdje bi živio, međutim, on je izabrao da se vrati u Drvar i realizira svoju viziju razvoja kroz niz partnerskih projekata sa svjetskim planinarskim udruženjima i kulturnim organizacijama. Prvi korak bio je uspostavljanje etno-sela Dodig.

“Kao planinar i kuvar, došao sam na ideju da bi se ovaj region mogao ukomponovati u jedinstvenu turističku ponudu, u kojoj bi bila autentična gastronomska ponuda u ambijentu netaknute prirode. Ciljne grupe jesu lokalni turisti, koji s porodicama mogu doći na ručak i opuštanje u prirodi, ali posebno su interesantni inostrani gosti, koji znaju da cijene autohtoni prirodni ambijent. Bosna još uvijek pomalo kaska za mnogočime, a posebno za turističkim trendovima, tako da je vrijeme da sami prepoznamo svoj potencijal i ponudimo ga posjetiocima”, kaže Letić, povratnik u Drvar.