Govor budućeg predsjednika Srbije 11. jula u Srebrenici

Govor budućeg predsjednika Srbije na jednom od budućih obilježavanja godišnjice srebreničkog genocida u Potočarima.

Poštovani Srebreničani, poštovani Bosanci i Hercegovci, drage Majke Srebrenice,

Prošlo je previše godina da bismo ćutali, poznato je previše činjenica da bismo negirali, premnogo je suza proliveno da bismo se i dalje pravili da ne primjećujemo bol majki, sestara, kćerki, očeva, braće i sinova koji su svoje najbliže izgubili u julu 1995. godine u Podrinju nakon pada Srebrenice.

Došao sam ovdje da vas uvjerim da je sa poricanjem onoga što se tada dogodilo sa naše strane završeno. Došao sam da kao predsjednik Srbije preuzmem odgovornost svojih prethodnika iz vladajućih struktura u Srbiji i njihovih saveznika koji su tokom i nakon rata predvodili srpski narod u Bosni i Hercegovini. Pred vama stojim ponizno i iskreno se izvinjavam za nedjela onih koji su zločin planirali, organizovali i sproveli, ali i u ime onih koji su ga toliko godina prećutkivali, poricali ili čak odobravali.

Šta mi danas izvan svake sumnje znamo i, što je još važnije, šta prihvatamo o događajima iz jula 1995. godine? Znamo da je vojska Ratka Mladića ušla u Srebrenicu, znamo da su muškarci koji su se sklonili ovde u Potočarima odvojeni od žena i djece, znamo i prihvatamo da su neki već tu ubijeni, a većina prebačena u Bratunac, potom u Zvornik. Znamo da se tih dana nije razgovaralo da li će, nego gdje će zarobljeni dječaci i muškarci biti pobijeni, znamo da je njih osam hiljada hladnokrvno strijeljano tokom samo nekoliko dana u savršeno organizovanoj fabrici ubijanja. Znamo i prihvatamo da nijedan jedini zarobljeni dječak, mladić i muškarac nije pošteđen. Nijedan. Njihova tijela odmah su sahranjena. Za pokop je sve unaprijed bilo spremno. U isto vrijeme, svi ostali civili nasilno su protjerani. U Srebrenici, to znamo i prihvatamo, svega nekoliko dana po ulasku Mladićeve vojske nije bilo više nijednog jedinog Bošnjaka.

Sve te činjenice poznate su zahvaljujući krivičnim istragama, dokazima izvedenim pred sudovima i zaključcima sudskih vijeća. Dva međunarodna suda okvalifikovala su događaje u i oko Srebrenice u julu 1995. godine kao genocid. Mi nemamo pravo da to mijenjamo i smišljamo nova imena. Suprotno svojim prethodnicima na čelu Republike Srbije, želim jasno da kažem da vlast i građani koje zastupam prihvataju nalaze sudova. U njihovo ime danas kažem – Da, u Srebrenici je u julu 1995. godine počinjen genocid.

To ne znači, kao što će revizionisti sigurno pokušati da podmetnu, da prihvatam da je srpski narod genocidan. Naprotiv. Prihvatanje odgovornosti za nedjela naših prethodnika sa srpskog naroda skida anatemu zločinaca. Genocidni su oni koji su genocid počinili, a ne njihovi sunarodnici. Genocidni su i oni koji počinioce genocida i danas podržavaju. Uvjeravam vas da ćemo preduzeti sve da ih unutar Srbije i srpskog naroda bude što manje.

Činjenice o Srebrenici i ratu u Bosni i Hercegovini neće se više prećutkivati u udžbenicima, javnim dokumentima i nastupima državnih zvaničnika Srbije. Nigdje i ni u čemu nad čime naša vlast ima kontrolu. Informisaćemo one koji i danas ne znaju, ubijediti one koji ne prihvataju, ućutkati one koji srebrenički genocid odobravaju. Đaci u Srbiji će do kraja srednjoškolskog obrazovanja znati svaki detalj o srebreničkom genocidu – iz udžbenika, preko nastavnika i putem školskih posijeta Memorijalnom centru u kojem se danas nalazimo.

Naši đaci moraju znati da se Srebrenica nije dogodila slučajno, već da je rezultat i jedina moguća posljedica sveukupne ratne politike Srbije i Republike Srpske od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Nisu Srbi željeli samo Srebrenicu, niti su samo tamo počinili zločin. Cilj je bilo cijelo Podrinje, bosanska Krajina, podijela Sarajeva, uspostavljanje granice zamišljene srpske države na Uni i Neretvi, a brisanje one na Drini. Još gore, cilj je bio da se zamišljena srpska država u Bosni i Hercegovini etnički očisti, da njom Srbi vladaju i u njoj sami žive. Svi koji su se našli na putu tom planu ubijeni su, zatvarani, mučeni, silovani, protjerani. Konačno, cilj je bio da ta i takva država jednog dana postane dio Velike Srbije.

Želim danas da vas uvjerim da ću učiniti sve da se u državi na čijem sam čelu iskorijeni i najmanji san o Velikoj Srbiji, jer svaki takav san podrazumijeva zločine i etničko čišćenje. Zato poručujem našim sunarodnicima u Republici Srpskoj – jedini put istinske saradnje vodi preko izgradnje jedinstvene, multinacionalne i na vladavini prava zasnovane Bosne i Hercegovine.

Da, stradali su i Srbi u Podrinju i cijeloj Bosni i Hercegovini. Ubijani su civili i u srpskim selima tokom rata. I o njihovoj patnji, kao i o stradanju Hrvata, moramo govoriti, truditi se da svaku sudbinu razjasnimo i otkrijemo i kaznimo počinioce. Zločini nad Srbima u Bosni i Hercegovini, međutim, nisu i ne smiju biti opravdanje za kampanju nasilja nad nesrbima.

U tom pogledu, ne želim da ostanem nedorečen u vezi sa ulogom Srbije u srebreničkom genocidu i ratu u Bosni i Hercegovini. Njena uloga je sramotna, odgovornost nemjerljivo velika. Rat je pokrenut i vođen iz Beograda, oružje i municija kojima su ubijane srebreničke i druge žrtve stizali su iz Srbije, plate planerima, organizatorima i počiniocima srebreničkog genocida i drugih zločina nad nesrbima tokom trajanja cijelog rata u Bosni i Hercegovini isplaćivane su iz Beograda, naše jedinice dolazile su u ispomoć, učestvovale u zločinima u mnogim bosansko-hercegovačkim gradovima i selima, pa i u likvidacijama zarobljenih Srebreničana. Mi se takve politike sa gnušanjem odričemo i odlučno prekidamo sa zaštitom i pravdanjem naših prethodnika koji su je sprovodili.

Gledam vas u oči i obećavam da će naši državni organi preduzeti sve da svaki do posljednjeg osumnjičenog ratnog zločinca koji se zatekne na teritoriji Srbije bude procesuiran ili izručen Bosni i Hercegovini. Srbija neće biti utočište onima koji su, čineći zlo drugima, ukaljali njeno ime.

Draga braćo Bošnjaci, ne sanjajte osvetu. Stojim pred vama i molim za oproštaj. Molim vas da moje izvinjenje prihvatite. Prekinimo jednom zauvijek spiralu nasilja koja je i vama i nama nanijela toliko boli kroz historiju, koja je region u kojem živimo dovela na ivicu bijede i očaja. Sa te tačke godinama ne uspijevamo da se pomjerimo. Ne zato što smo nesposobni, neobrazovani i lijeni, već zato što smo razjedinjeni i opterećeni stalnim svađama. Zato što toliko dugo od završetka rata i dalje živimo ratnu stvarnost. Takvo stanje je neodrživo, a neodgovornost posleratnih državnika u regionu – neoprostiva.

Imam jedan jedini san. Da moje današnje obraćanje ovde pred vama bude prvi korak na putu moralnog i svakog drugog ozdravljenja naših odnosa. Zato vas molim da moje riječi prihvatite. Zato ovdje danas molim za oproštaj. Bez pomirenja žrtve neće počivati u miru, niti bez pomirenja mi možemo živjeti u miru.

Neka živi bratstvo Bošnjaka, Hrvata, Srba i drugih naroda Bosne i Hercegovine, neka živi jedinstvena Bosna i Hercegovina i njeno prijateljstvo sa susjednim zemljama!

Neka se nikada ne ponovi Srebrenica, neka se nikada ne ponovi rat među našim narodima, prestanimo jednom zauvijek sa međunacionalnim razmiricama i sukobima! Uspostavljanje trajnog mira naša je obaveza prema srebreničkim i svim drugim žrtvama, baš kao i prema onima rođenima poslije Srebrenice, koji žive sa nama i živjeće ovdje nakon nas.

Autor je dugogodišnji izvještač novinske agencije Sense iz Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, danas istraživač u Fondu za humanitarno pravo u Beogradu.