Godine čekanja na pravdu uslovljene i sporošću predmeta proslijeđenih susjednim državama

Prenošenje predmeta ratnih zločina pravosuđima susjednih država putem međunarodne pravne pomoći je spor proces o kom se žrtve rijetko obavještavaju, a u većini slučajeva dolazi do kašnjenja povratnih informacija koje sudovi razmjenjuju preko ministarstava pravde svojih zemalja, za šta stručnjaci kočnicu vide u politici, piše Balkanska istraživačka mreža BiH (BIRN BiH).

Viši sud u Beogradu je krajem 2020. zakazao početak suđenja Višnji Aćimović, bez da je o tome obavijestio Sud Bosne i Hercegovine, koji je protiv nje potvrdio optužnicu tri godine ranije. Aćimović je, prema optužnici, zajedno s više pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), na lokalitetu Mračni dol (Mračnica) u blizini logora “Sušica” u Vlasenici, svjesno i voljno učestvovala u ubistvu 37 muškaraca bošnjačke nacionalnosti.

Iz Suda BiH su krajem 2020. rekli da tada na zamolnicu za preuzimanje krivičnog gonjenja optužene Aćimović od strane nadležnog suda u Srbiji nije odgovoreno.

Hilmo Hurić iz Udruženja logoraša Vlasenice kaže da se žrtve gotovo nikako ne obavještavaju o postupcima i procesima, te da najčešće iz medija dolaze do informacija.

“Prošlo je toliko godina, ljudi gube interes, potresaju se jer nema nikakvih informacija. Svjedoci zločina umiru, a neki razmišljaju da ne vrijedi pričati o tome”, dodaje Hurić u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Na upit koliko je ukupno predmeta za ratne zločine u kojima su nedostupni optuženi u protekle tri godine proslijeđeno sudovima u regionu, u Državnom sudu su odgovorili da nisu u mogućnosti dostaviti tražene podatke jer se “takva evidencija ne vodi”.

Iz Višeg suda u Beogradu kažu da je od početka 2018. do kraja 2020. primljeno ukupno 13 optužnica za ratne zločine koje su prethodno potvrđene u BiH i preuzete, dok su iz srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine naveli da su u protekle tri godine preuzeli 14 optužnica od Tužilaštva BiH.

Iz Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH) nije odgovoreno na upit BIRN-a BiH o broju preuzetih predmeta iz Bosne i Hercegovine.

Netransparentna procedura preuzimanja predmeta

Prema mišljenju sutkinje Suda BiH Minke Kreho proces saradnje putem međunarodne pravne pomoći nije spor u direktnim kontaktima između sudova.

Objašnjavajući proceduru prosljeđivanja predmeta ona kaže da prijedlog za prosljeđivanje dolazi od Državnog tužilaštva, te ukoliko ga Sud ocijeni osnovanim, putem Ministarstva pravde BiH se šalje zemlji regiona, odnosno Ministarstvu pravde te zemlje i u konačnici prosljeđuje nadležnom sudu.

“Nakon toga, nadležni sud prijedlog upućuje nadležnom tužilaštvu i ukoliko se tužilaštvo te države saglasi sa preuzimanjem predmeta, onda procedura ide obrnutim redom. Kada saglasnost stigne u Sud BiH, prosljeđuje se u Tužilaštvo BiH, a Sud donosi rješenje o ustupanju predmeta koje šalje i Tužilaštvu BiH i sudu države kojoj se predmet prosljeđuje. Na kraju, Tužilaštvo BiH šalje dokaze tužilaštvu druge države”, pojasnila je sutkinja Kreho.

Josip Grubeša, državni ministar pravde, za BIRN BiH je rekao da ne vidi problem u saradnji između dva ili tri ministarstva unutar regije, te da ova institucija svakodnevno dobija zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć i u krivičnim i u građanskim stvarima.

“Kada se radi ustupanje ili prebacivanje nekog predmeta u susjedne zemlje, ministarstvo je samo ‘protočni bojler’, jer samo dobije povratnu informaciju i proslijedi je Sudu ili Tužilaštvu, u zavisnosti na koju instituciju se odnosi”, kazao je.

Ministar pravde navodi da ne može reći da je u slučajevima ratnih zločina saradnja intenzivnija, niti da je to bila posljednjih godina, ali da u ministarstvo dolazi veliki broj povjerljivih materijala, jer se ne radi samo o konkretnim predmetima, već uvijek ima ostalih zamolnica.

Na upit koliko u prosjeku traje procedura za preuzimanje predmeta putem zamolnice, iz Ministarstva pravde Srbije nisu odgovorili.

Predmet Višnje Aćimović je jedan od pet čije je procesuiranje, prema podacima Fonda za humanitarno pravo, u 2020. godini preuzela Srbija, odnosno koji su srbijanskom pravosuđu ustupljeni iz BiH po potvrđenim otpužnicama.

Tužilaštvo za ratne zločine Srbije je 2020. preuzelo i predmete Rajka Kušića, nekadašnjeg komandanta Rogatičke brigade VRS-a, Novaka Stjepanovića, optuženog za zločine u Bratuncu, Dragana Dopuđe koji se tereti za zločine počinjene na području Bihaća, te Drage Samardžije koji se tereti za zločine počinjene na području Ključa. Svi se predmeti, kako je rečeno u Fondu, nalaze u fazi suđenja.

Višnja Šijačić, pravna analitičarka Fonda za humanitarno pravo, kaže kako ne može ocijeniti da li je proces preuzimanja predmeta brz ili spor, budući da nije transparentan na način da bi se mogla pratiti brzina jednostavnim posmatranjem, odnosno monitoringom.

“Sve ide preko dva ministarstva, tako da je sama procedura takva da joj treba vremena, a i tu onda može da dođe do toga da neko ne bude obaviješten na vrijeme”, rekla je Šijačić.

Politika i tromost pravosuđa

Advokatica Senka Nožica ističe da postupci prenošenja predmeta jako dugo traju i da je oduvijek ta procedura bila spora, te da se ona mnogo brže radi kada su u pitanju organizovani i drugi oblici kriminala, nego ratni zločini.

Pored toga, kako kaže, zemlja prijema treba da vidi da li je to krivično djelo ratni zločin u toj zemlji, da li je bio u prošlom vremenu, jer se nerijetko dešavaju razlike u krivičnom zakonodavstvu, pogotovo Srbije i Hrvatske.

“Sve to skupa u procjenama zakazivanja, uz političku agendu koja uvijek tu postoji, sporo ide. I dosta je to traljavo i neefikasno, ali jedino moguće. Jedino sporazumom ‘volja‛ koje potpišu dvije države to bi se moglo ubrzati, ali mislim da političke prilike ni u jednoj od sredina nisu takve da će se to desiti”, smatra Nožica.

Advokat Aleksandar Lazarević problem vidi u pravnim sistemima, jer Sudsko vijeće u Srbiji, kako je kazao, dobije kompletan predmet sa izjavama, dok se u BiH on nalazi kod sudije za prethodno saslušanje. Dodaje da su svi sudski procesi u susjednoj zemlji izuzetno spori.

“Predmeti ratnih zločina sude se u Srbiji kao i svi drugi predmeti i sva tromost pravosuđa preslikava se i na te kao i na predmete organizovanog kriminala ili bilo koje druge predmete. Nemaju bitno drugačiji tretman od ostalih. Ovdje je prosjek zakazivanja u jednom predmetu jednom u mjesecu, to je uobičajeno. U BiH su četiri puta brža suđenja, ali je i veći broj specijalizovanih Sudskih vijeća u BiH”, kaže Lazarević.

U Srbiji se, govori Lazarević, predmet preuzima u fazi u kojoj je upućen, odnosno ako je u fazi istrage, ona se nastavlja ili ako je podignuta optužnica – ide se na suđenje, za razliku od Hrvatske koja ima drugačiji princip jer kada prihvati predmet, sa njim kreće od početka.

Državno tužilaštvo je, prema informacijama Suda BiH, 18. oktobra 2019. godine dostavilo prijedlog za ustupanje Republici Hrvatskoj krivičnog gonjenja nedostupnog Zlatana Mije Jelića, optuženog za zločine počinjene nad bošnjačkim civilima u Mostaru 1993. i 1994. godine.

Državni sud je u skladu sa Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, kao i Evropskom konvencijom o prenosu postupka u krivičnim stvarima, uputio 21. januara 2020. zamolnicu za preuzimanjem Jelićevog krivičnog gonjenja.

Sud BiH je, o čemu je BIRN BiH ranije pisao, 2. oktobra 2020. zaprimio obavijest da je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 8. jula iste godine preuzelo krivično gonjenje protiv optuženog Jelića, dok je ranije iz Suda saopšteno da Republika Hrvatska nema krivično djelo “zločini protiv čovječnosti”, tako da optužnice vraća u “fazu istrage”.

Različita zakonska rješenja

Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, podsjeća kako Tužilaštvo ima obavezu da obavijesti svjedoke o tome da će predmet nekome biti ustupljen i da od njih dobije saglasnost da li su spremni otići svjedočiti u neku od susjednih zemalja ili da to urade videolinkom, te na kraju dobiti saglasnost svjedoka o ustupanju predmeta.

“Krucijalna stvar su različita zakonska rješenja, tako da se mijenjaju optužnice i gube smisao kada se predaju u Srbiju ili Hrvatsku za one tačke prema zakonima BiH, koje u Srbiji i Hrvatskoj nemaju osnovu. Iako u Srbiji postoje zakonska rješenja, osoba se može procesuirati za genocid, ali kada je njegovo počinjenje u BiH u pitanju, to se neće nikad desiti”, kazao je Tahirović i dodao da se radi o odugovlačenju sa namjerom, jer se nastoji predmet omalovažiti na sve moguće načine.

Sud BiH odgovara da “do današnjeg dana nije dobio povratnu informaciju” iz Srbije da je Odjeljenje za ratne zločine Višeg suda u Beogradu donijelo presudu kojom se usvaja zamolnica Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine i priznaje pravosnažna presuda kojom je Dragomir Kezunović osuđen na 14 godina zatvora za zločine u Tesliću.

Priznanje ove presude nije pravomoćno okončano i spisi predmeta se po žalbi nalaze u Apelacionom sudu u Beogradu na odlučivanju, dok su iz Suda BiH u odgovoru naveli da ne raspolažu nijednom drugom informacijom osim da je postupak priznanja strane sudske odluke pred Višim sudom u Beogradu u toku.

Advokatica Nožica kaže da ne postoji sporazum da se radi automatizmom i da se presuda druge države preuzme onakva kakva jeste, te da sud ima pravo da ispita da li je ta presuda donesena u skladu sa pozitivnim propisima te zemlje.

Ona zaključuje da su zemlje u regionu potpisnice Haškog tribunala i da bi trebale izravno primjenjivati međunarodno pravo, a ne zato što ga imaju ili nemaju u svom krivičnom zakonodavstvu.

Tahirović navodi kako su tužioci Tužilaštva BiH dužni pratiti vlastiti predmet od samog pokretanja, prenošenja u drugu zemlju, pa sve do donošenja konačne presude, kao što je to prije pandemije koronavirusa bio slučaj sa predmetom “Kravica” u Beogradu, ali iz Tužilaštva nisu odgovorili na naš upit da li tužioci imaju ovakvu praksu.