Francuz izgradio ergelu u znak sjećanja na sina koji je poginuo u Sarajevu (FOTO)

Francuz Jean-Claude Carreau je 1997. godine prvi put došao u Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj je 1995. izgubio sina jedinca Gillesa, koji je poginuo kao član mirovnih trupa Ujedinjenih nacija (UN).

Prilikom dolaska u BiH Jean-Claude Carreau je odlučio da kupi zemlju u selu Kakrinje, u neposrednoj blizini Sarajeva na kojoj će sagraditi kompleks u sklopu kojeg će djelovati škola jahanja, ali i besplatno izletište djece koja su izgubila roditelje tokom proteklog rata u BiH.

Prvestveno je osnovao Asocijaciju “Siročad Bosne” i ta Asocijacija se bavila siročadima u BiH. Nakon toga je Asocijacija preimenovana u Fondaciju “Zemlja prijateljstva i mira” koja djeluje i danas. Cilj je isti, pomoći djeci koja su izgubila roditelje u ratu, ali i djeci sa poteškoćama u razvoju.

Fondacija ima oko sedam hektara zemljišta sa različitim objektima, a osnovana je 2001. godine.

Ovaj Francuz je i počasni građanin Grada Sarajeva. Na živopisnom krajoliku, daleko od buke i gužve prostire se kompleks na kojem smo zatekli vrijedne radnike Fondacije. Tu su i dječica – učenici i zaljubljenici u jahanje.

Sanja Burlović (27), član Upravnog odbora Fondacije podsjetila je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) da je Fondacija osnovana 2001. godine.

“Tu postoji priča prije same Fondacije. Naime, Jean-Claude Carreau je 1995. izgubio sina jedinca tokom rata u BiH dok je dovlačio humanitarnu pomoć stanovnicima Dobrinje. To je ono što je njega ponukalo da se posveti našoj državi i prvenstveno djeci koja su izgubila jednog ili oba roditelja u proteklom ratu”, pojasnila je Burlović.

Posjete velikog broja tursita

Istakla je da je taj nemili događaj doveo do toga se napravi ono što danas postoji u sklopu Fondacije.

“Prvenstveno se osnovala Asocijacija koja se zvala ‘Siročad Bosne’ i ta Asocijacija se bavila nama siročićima. Jean-Claude Carreau je prvenstveno stupio u kontakt sa osnovnom školom ‘Skender Kulenović’ i zajedno sa njima je nas – siročad, vodio na razna putovanja u Francusku, Luksemburg, Španiju…Jednom dok smo boravili u Normandiji došao je na ideju da sve donacije koje prima uloži u BiH. Dakle, da napravi ovu Fondaciju kako bi više djece moglo koristiti njihove usluge”, naglasila je Burlović.

Željelo se, prema njenim riječima, pomoći djeci koja su izgubila roditelje, socijalno ugroženu, ali i djecu sa poteškoćama u razvoju.

Sanja Burlović

“Škola jahanja je samo jedna od aktivnosti Fondacije. To je osnovna aktivnost, ali ne i jedina i to je način da se Fondacija koliko toliko sama finansira. Mi u sklopu Fondacije imamo klub gdje djeca mogu redovno dolaziti kao članovi klubovi, a mi od sredstava koje dobijemo putem kluba pokušavamo napraviti neke projekte za djecu koja nisu u mogućnosti da plaćaju časove jahanja”, kazala je Burlović.

Govoreći o interesovanju za jahanje pojasnila je da su ovo ljeto imali mnogo turista iz arapskih zemalja, međutim, dolaze i turisti iz Engleske, Francuske i Turske.

“Kada je škola jahanja u pitanju bavimo se i dresurnim i preponskim jahanjem odnosno neke discipline koje do prije par godina nisu ni postojale ovdje. Ovaj sport se širi ovdje. Sve je više zainteresovanih za ovaj sport. Mogu reći da imamo dosta jahača i to su buduće nade. Bavimo se i terapijskim jahanjem gdje radimo časove sa djecom sa poteškoćama u razvoju”, istakla je Burlović.

Jean-Claude Carreau je 83-godišnjak koji živi u Luksemburgu.

“Jako često nas posjećuje. Ova Fondacija je za njega sjećanje na sina. On je moj dedo. Za ono što je on radio treba imati hrabrosti. Sina jedinca je izgubio ovdje, a ipak je napravio utočište za ostalu djecu. Pomogao je puno mladih ljudi. Svi mi ne bismo bili isti ljudi da nije bilo tog čovjeka”, poručila je Burlović.

Često se okupljaju djeca, danas odrasli ljudi, koji su poslije rata trebali pomoć Fondacije i koji su tokom ratnih dejstava ostali bez roditelja.

U sklopu Fondacije uposleno je pet osoba, među kojima su i dvije instruktorice jahanja.

Adna Tupković (18) jedna je od njih. Edukaciju je završila u Francuskoj. Pored toga što je instruktorica jahanja Adna i aktivno trenira i takmiči se u dresurnom jahanju

“Jahanjem se bavi više od šest godina, a trenerskim poslom se bavi više od pola godine. Uvijek sam voljela konje. Dok sam bila mala igrala sam se barbi lutkicama koje su imale konje. Ono što me zadržalo je atmosfera u Fondaciji, prijateljstva koja sam ovdje stekla. Imamo jako puno djece ali i odraslih koji dolaze ovdje na jahanje. Međutim, imamo osmero do desetero aktivnih jahača i takmičara”, istakla je Adna.

Konji djeluju antidepresivno

Prema njenim riječima, oni se takmiče ispred kluba koji djeluje u sklopu Fondacije. Ono što najviše zanima ljude koji dolaze u klub jeste da li su konji agresivni…

“Uvijek kažemo da su to konji koji imaju više od 10, 15 godina iskustva. Svakodnevno rade sa djecom tako da oni nemaju razlog da naude čovjeku koji ih hrani. Pretežno držimo bosanske brdske konje u cilju očuvanja i njegovanja domaće pasmine. Međutim, imamo i jednog engleskog punokrvnog, neke mješavine sa arapskim konjima. Imamo oko osam konja zajedno sa jednim ponijem”, pojasnila je Adna.

Kako je kazala dovoljno je da se jedno talentovano dijete bavi oko godinu dana ovim sportom da bi bilo spremno da izađe na dječiji nivo takmičenja u jahanju.

“Jednostavno je. Treba redovno da se trenira. Dijete treba da je zainteresovano i uspjeh je zagarantovan. U posljednje vrijeme je primijećen trend povećanja zainteresovanih za ovaj sport. Ljudi su prepoznali dobre strane jahanja, pogotovo za djecu. U posljednje vrijeme djeca dosta vremena provode pored kompijutera i samim tim se leđa krive, a na jahanju je potrebno da su leđa potpuno prava. Tako da se jačaju leđni, trbušni mišići koji drže kičmu pravom. Konji su i prirodni antidepresivi, ali se djeca i oslobađaju straha od nepoznatog”, poručila je Adna.

Amina Galijatović (11) trenira više od tri godine.

“Ljubav prema jahanju se pojavila kada je moja sestra počela trenirat. Kada sam imala dovoljno godina počela sam i ja da jašem. Do sada nisam učestvovala na takmičenjima. Kod mene je kriva kičma i na ovaj način je ispravljam”, ispričala je Amina.