FAZ: “Zaspali smo kao muslimani, a probudili se kao Bošnjaci”

Njemačke novine Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) u članku pod nazivom „Leći u krevet kao musliman, a probuditi se kao Bošnjak” pišu o nacionalnom identitetu Bošnjaka u BiH.

Pisac Cyrill Stieger, koji se decenijama bavi temom manjina na Balkanu, objavio je knjigu zanimljivog naziva  – „Mi više ne znamo ni ko smo”.

Svoj članak autor Michael Martens započinje rečenicom „Bošnjaci su izmišljeni jednog ponedjeljka” nakon čega spominje sastanak 352 predstavnika političke i intelektualne elite bosanskih muslimana na dan 27. septembra 1993. godine u hotelu Holiday Inn u opkoljenom Sarajevu.

Riječ je o Prvom Bošnjačkom saboru (op. autora). Osim što je sastanak za cilj imao dogovor o budućnosti zemlje, „radilo se i o tome ko u stvari želi da bude bosanski musliman – a pitanja o nacionalnom identitetu u Bosni i Hercegovini su uvijek delikatna”, prenosi Deutsche Welle.

Geneza nacionalnog identiteta današnjih Bošnjaka

Steiger se u svojoj knjizi bavi zaboravljenim nacionalnim identitetima kao što su Torbeši, Pomaci, Cincari ili Armani, Istrorumunji, Uskoci i druge grupe.

„Poglavlje knjige o Bosni i Hercegovini malo je drugačije o drugih, jer Bošnjaci više nisu manjina otkako je Bosna i Hercegovina samostalna država.” On u ovom smislu podrobno opisuje kako je došlo do toga da se Bošnjaci od 1993. godine i nazivaju Bošnjaci. „Ovaj izraz koristio se još u doba Osmanlija, ali je imao samo regionalno značenje, a ne etničko ili nacionalno“, piše u članku.

„Kada su Osmanlije 1878. nakon više od 400 godina napustili Bosnu i Hercegovinu i na ove prostore došla Austro-Ugarska, bosanski muslimani nisu znali šta žele da budu, ali su tačno znali šta ne žele biti: Srbi ili Hrvati, odnosno pravoslavci ili katolici”, dalje piše autor.

U ratom oštećenom hotelu Holiday Inn u Sarajevu je 1993. godine održan Prvi Bošnjački sabor na kojem se odlučilo ko će biti bosanski Muslimani

On dalje opisuje genezu njihovog nacionalnog identiteta nakon Drugog svjetskog rata: Na popisu stanovništva 1948. godine oni su se mogli izjasniti kao Muslimani bez nacionalne pripadnost, 1953. svrstani su u kategoriju Jugosloveni, opet bez nacionalne pripadnosti. Već 1962. uvedena je etnička pripadnost ‘muslimani’, a 1971. godine izjasniti se kao musliman u Jugoslaviji, značilo je izjasniti se kao posebna nacija.

U Ustavu tadašnje Jugoslavije 1974. godine, bosanski muslimani su priznati kao šesta nacija u državi, pored Hrvata, Srba, Makedonaca, Slovenaca i Crnogoraca. „Međutim, definicija nacije ‘muslimana’ nije bila bez određene doze podmuklosti. Ovako nešto nije bio slučaj za onu kategoriju građana koji su možda ateisti ili one koji svoju religiju prakticiraju, samo ukoliko je to potrebno, radi poštovanja tradicije.

Kako je moguće da jedan ateista istovremeno bude u nacionalnom smislu musliman?” pita se autor Martens dalje u članku. Stieger, autor spomenute knjige „Mi više ne znamo ni ko smo”, čiji je naziv u stvari citat jednog njegovog sagovornika, za ovo koristi paradoksalni izraz „nemuslimanski musliman”.

„I Bošnjaci imaju pravo na zemlju u kojoj žive”

Steiger u svojoj knjizi citira i jednog od prisutnih na konferenciji 1993. godine: „Bosanskim muslimanima se uvijek govorilo da se ne smiju nazivati Bošnjacima, jer samo ime daje utisak da se radi o cijeloj BiH, a tu ne žive samo Bošnjaci, nego i Hrvati i Srbi. Ali i Bošnjaci imaju pravo na zemlju u kojoj žive”. Ova rečenica se interpretira tako da su i bosanski muslimani tada imali teritorijalne težnje.

„Zaključak je donesen preko noći i kao takav hitro proveden. Nazivati bosanske muslimane Bošnjacima, danas je uobičajeno“, stoji dalje u članku FAZ-a. Navodi se i bosanski novinar koji je zaključak sastanka iz 1993. komentarisao rečenicom: „Zaspali smo kao muslimani, a probudili se kao Bošnjaci”.

Na kraju članka se zaključuje da Steigerova knjiga opisuje kako su nastajali nacionalni ili etnički identiteti na Balkanu, kako se njima manipulisalo ili kako su oni instrumentalizirani – ne samo iznutra nego i izvana.  „Često su same nacionalne manjine bile te koje su se uvijek iznova po potrebi prilagođavale, ali također i države, koje su propisivale nacionalne i etnične identitete. U knjizi se jasno govori o pobjedi religije nad nacionalnom pripadnošću, a prije svega kod muslimana na Balkanu – njih skoro sedam miliona”.