Etnonacionalne šeme određivanja stećaka u BiH: “Kameni spavači” su ničiji i svačiji!
“Legoh 1094. ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me”. Ovako zbori neimenovani rab Božji ispod jednog monolita, a u vremenu kad na ovom ukletom pedlju zemljice nije bilo ni Hrvata, ni Bošnjaka, ni Srba. Nije bilo ni kiše, ni kakve druge suze za njim. Ni sanjao nije kako će mu vječni san, milenijum poslije, kvariti mudre, među sobom razbijane, glave oko toga kojim je to obredom molio, prije nego li je krenuo na počinak u hladovini golemog kamenog ingota.
Šest godina, naime, trajala su gloženja oko toga kojem li balkanskom sazvijezđu pripada planeta “kamenih spavača”, a kasnije: koji li to konstitutivni narod Bosne i Hercegovine ima ekskluzivno pravo da se diči ovim fascinatnim počivalištima. Čini se kako je u čitavoj priči ponajviše potegao sarajevski medijavelist, Dubravko Lovrenović, koji se bespoštedno borio za to da:
“Nacionalne, odnosno etnonacionalne šeme određivanja stećaka, nisu znanstvene. Ni bošnjakizacija, to jeste bogumilizacija, kroatizacija i srbizacija ne mogu definirati stećke. Postao sam meta određenih medija i određenih pojedinaca. To je naprosto dio protesta da ja, kako se to sada popularno kaže, kupim ove medijske gelere.”
Unatoč niskim udarcima, diskvalifikacijama i satanizaciji, čak, profesor Lovrenović, naravno ne sam, uspio je “kamene spavače” vratiti sebi samima.
Sa tim su se izgleda pomirili čak i barjaktari harange, koji su ga optuživali, i za kroatizaciju i za srbizaciju Bosne i Bošnjaka, i oni iz medija i oni iz kvazinaučnih krugova, uglavnom moderatori bogumilskog narativa, a čija su imena inače nevažna. [yuzo_related]
Intrige u vezi sa nominacijom, dakle, privedene su sretnom kraju, ali je još jednom otvorena zavazda nesretna priča o političkim zloupotrebama svega i svačega, računajući i kulturnu baštinu.
“Iskreno rečeno, možda su stećci grada Bobovac najbolji primjer tog takozvanog otimanja za kulturnu baštinu. Čim neko kaže da je to moje, odmah se svi drugi jave i otimali bi se za to, ali samo zbog toga da bi pokazali da je to njihovo. Tobože, putem toga, da bi pokazali ko je ovdje temeljni, ko je najstariji, koga ima najviše”, ističe Željko Ivanković, književnik i publicista.
Još je neposrednija i rezolutnija urednica sarajevskog magazina Start, Rubina Čengić.
“Živimo u vremenu kada je puno važnije da ste Srbin, Bošnjak ili Hrvat, nego čovjek i osoba sa prostora BiH. Tako smo na žalost, tu kulturu, istoriju i kulturno-istorijske spomenike, stavili u funkciju i zloupotrebu nekih naših nacionalnih identiteta, koje smo opeta stavili ispred nekih naših ljudskih kvaliteta”, navodi Čengić.
O motivacijama smo se raspitivali i kod Straje Krsmanovića, upornog zaštitnika kulturnog blaga, trenutačno na poziciji direktora Umjetničke galerije BiH.
“Bojim se da to polazi iz neznanja i nerespektovanja kulturnih dobara i kulturne tradicije, a sa jednom površnom, primitivnom motivacijom takozvanog nacionalnog preporoda. Dakle, kada se gleda iz tog aspekta, onda se bojim da se podijeljenost društva BiH po nacionalnim šavovima produbljuje i uz pomoć onoga što jeste baština BiH. To je možda najdramatičnije i najdrastičnije što se ovoj zemlji moglo desiti”, navodi Krsmanović.
“Živimo u apsurdistanu u kom je sve moguće i ništa nije moguće. Svi računaju na kratko pamćenje, na kratku pamet. I spomenici kulture, kao i priča o jeziku, kao i priča o književnosti i piscima, trebaju svima samo za najjeftinije dnevne politikantske svrhe”, kaže Ivanković.
I evo nas opet na dobro znanom tlu. Čemu ovdje politika i politikanstvo, ukoliko nije isključivo s ciljem da se društveni ugled pretoči u političku moć, te sebi i svojim sličnomišljenicima priskrbe ovozemaljska dobra. Kod nas, na žalost, ciljevi su nešto malo svetiji, premda se ciljevi i sredstva dobrano prepliću. Jedni druge drže pod ruku.
“Ovdje svi pokušavaju da dokažu da su na nekim prostorima bili prije ameba i prije vazduha i da poklope neku teritoriju. Dakle mi, pogotovo u BiH, a čini mi se i u većem dijelu EX YU, još uvijek imamo te tendencije da neko pokušava da kaže da je tu negdje bio prije nego drugi. Da je to nešto njemu pripadalo prije nego drugima ili više nego drugima”, konstatuje Rubina Čengić.
“Očito se ovdje žive recidivi one najgore nacionalne, nacionalističke i šovinističke politike, koja zapravo, pokazujući na neki spomenik kulture, ukazuje pravo na zemlju. Dakle, vodi se bitka za tlo i po mogućnosti za čisto tlo, tlo bez drugih. To je ona teorija tla i krvi”, kaže Željko Ivanković.
Ne sporeći kako nacionalno blago ima neprocjenjivu važnost u traganju za identitetom nacije, ipak se mora postaviti pitanje i žestine i obuhvatnosti borbe za bolju prošlost.
“To je naprosto dio našeg mentalnog prtljaga koji vučemo iz prošlosti, a kojeg u aktualnim društvenim, političkim i kulturnim okolnostima nismo u mogućnosti ostaviti iza sebe”, zaključuje Dubravko Lovrenović.
A kad ćemo? Ne zna se!
