Elis Bektaš: Cancel-culture za Republiku Srpsku

Najava izmjena i dopuna Krivičnog zakonika Republike Srpske, koja se odnosi na krivična djela protiv ugleda i časti, odnosno na pojačanu kriminalizaciju klevete i uvrede i njihovo drakonsko kažnjavanje, izazvala je pravu malu oluju u ovdašnjem javnom i medijskom prostoru. Premda je većina reakcija na te izmjene bila ishitrena i nedovoljno izoštrena, jer se reagovalo čak i prije objave nacrta zakonskih izmjena i dopuna, to ne znači da je refleks javnosti bio pogrešan. Otupljen i zapušten, to da, ali ko da mu zamjeri nakon decenija dinstanja u loncu utilitarnog nemišljenja, piše Preokret.

Sam nacrt zakonskih izmjena, istini za volju, nakaradan je preko svake mjere i sročen je tako da služi kao otužno svjedočanstvo propasti znanja i naučnog digniteta. Tumačenja i opravdanja predloženih izmjena koja dolaze iz usta eksponenata izvršne vlasti i zakonodavne većine još su nakaradnija i služe tek kao jednako otužno svjedočanstvo propasti ljudskog digniteta i društvene svijesti. Prvi čovjek Ministarstva pravde Republike Srpske izgovara rečnice koje bude opravdanu i razložnu sumnju u njegove umne sposobnosti da razumije pojmove, koncepte i funkcije pravde i legislative, kao i njihovu svrhu.

“Uvođenjem krivičnih djela protiv časti i ugleda, cilj nije bio da se ograniči sloboda govora već da se djeluje preventivno. Svjedoci smo brojnih uvreda upućenih drugima u saobraćaju, u redu na kasi supermarketa, a naročito na društvenim mrežama. Specifičnost današnjeg vremena je da su društvene mreže preplavljene neprimjerenim sadržajima, a zakon će da uspostavi regulativu”, izjava je ministra Bukejlovića koji očito misli da je je pravosuđe pozvano da reguliše svakodnevnu komunikaciju između građana i koji ne shvata da je donošenje ovakvog zakona i uz ovakvo obrazloženje ustvari priznavanje poraza na svim drugim društvenim frontovima, počev od obrazovanja pa nadalje.

Uostalom, dovoljno je samo zamisliti situaciju u kojoj se uvrijeđeni učesnici u saobraćaju obraćaju svojim predstavkama nadležnim sudskim tijelima i paralizu čitavog pravosudnog aparata kao nužnu posljedicu takvog korištenja pravne zaštite. A čovjek se može ujedno zapitati i da li bi volio da se jednog jutra probudi kao sporedni lik u Gospodi Glembajevima, koji žive da bi se međusobno vrijeđali ali to čine visokoparnim i zakonski neutuživim jezikom.

Pored nakaradnog i neugodno diletantskog obrazloženja potrebe za ovim zakonom koju je javnost čula od čovjeka na čelu Ministarstva pravde, problem postoji i sa samim sadržajem predloženih zakonskih izmjena. Prije svega, riječ je o traljavom prevodu i o mehanicističkom prenošenju rješenja iz njemačkog zakonodavstva, koja su možda i adekvatna za tamošnje društvo i odnose koji u njemu vladaju, ali teško da ispunjavaju potrebe ovdašnjeg društva za zakonskom regulativom te problematike.

Nacrt zakonskih izmjena ne uvažava zahtjeve koje pravna nauka i praksa postavljaju pred zakonodavca, pa je stoga prepun nedorečenosti, proizvoljnosti pa čak i protivrječnosti. Ako se kriminalizacija klevete još i može razumjeti, tim više što je klevetu relativno lako definisati i dokazati, kriminalizacija uvrede u jednom nedorečenom i neizbrušenom jezičkom prostoru opasan je čin, čija će se štetnost po ideju javnog dobra i društvenog interesa pokazati već u najskorijem vremenu.

Za razliku od klevete, čiji je preduslov postojanje činjeničnih netačnosti i neistina i koja je stoga relativno lako dokaziva u sudskom postupku, uvreda ostaje uronjena u formaldehid subjektivnog doživljaja i ne postoji bukvalno nijedan način da sud pouzdano utvrdi da li je oštećena stranka u postupku odista uvrijeđena ili samo glumi uvrijeđenost i laže sud zarad pribavljanja materijalne koristi ili činjenja štete optuženom.

Ako ja, na primjer, za Sidrana ili Jergovića kažem da su kurčine od literata, oni imaju svako moguće pravo da se osjete uvrijeđenima i vjerovatno će se tako i osjećati. Ukoliko njih dvojica izjave da sam ja kurčina od literate, i ja ću takođe imati svako moguće pravo da se osjetim uvrijeđenim ali ga neću iskoristiti, jer ne pridajem značaj mišljenju kurčina od literata.

No ni Sidran ni Jergović ni ja ne možemo sudu predočiti rentgenski snimak naših osjećanja i tako pouzdano dokazati da smo odista uvrijeđeni i da ne glumimo uvrijeđenost. A čak i kad bi to bilo moguće, zar je posao suda da reguliše takve odnose među pojedincima i šta bi sud tačno mogao postići svojom intervencijom. Promjenu nečijeg mišljenja? Teško. Šutnju iz razloga straha? Vjerovatno da i upravo u tome leži problem sa ovim zakonskim izmjenama, čiji se predlagač ne sjeća ili odbija da se sjeti kako je rušenje Jugoslavije započelo buntom protiv člana 133. KZ SFRJ, koji je u duhu neugodno nalik predloženim dopunama i izmjenama KZ RS.

Da su prevodioci i sastavljači prijedloga zakonskih izmjena odvojili malo vremena da prouče osnove prava, vjerovatno bi i sami shvatili da se u ovako sročenom nacrtu sukobljavaju, pa čak i potiru zahtjevi za pravednošću i za istinitošću, a uz još malo umnog napora možda bi shvatili i zašto se ti zahtjevi međusobno potiru.

Član 208.d u predloženom nacrtu KZ RS obesmišljava postojanje članova od 208.a do 208.v, jer propisuje izuzeće od protivpravnosti ukoliko su kleveta ili uvreda iznijete u naučnom, stručnom, književnom ili umjetničkom djelu, u vršenju dužnosti propisane zakonom, obavljanju novinarskog poziva, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti ili u odbrani nekog prava, te ako iz načina izražavanja ili iz drugih okolnosti proizilazi da to nije učinjeno u namjeri ovalovažavanja. Iz ovako sročenog člana zakona nedvosmisleno proističe da je pravna norma uspostavljena za one kojima je najmanje potrebna, a da su od pravne norme izuzeti svi oni koji bi po prirodi stvari morali imati znatno višu svijest o etičkoj odgovornosti.

Pored toga, ovako propisana zakonska norma na nedopušten i protivpravan način u nepovoljan položaj dovodi one koji nemaju dovoljno talenta i vještine da svoje uvrede izreknu na način koji će pred sudskim vijećem, a zbog svoje lingvističke i sintaktičke ekvilibristike, biti teško dokaziv kao kleveta ili kao uvreda. No najnakaradnije od svega je to što je zakonodavac ovako formulisanim članom zakona sebi dao za pravo da u 21. vijeku određuje granice prostora književnosti i umjetnosti, ne shvatajući da danas takvo ograničavanje znači proglašavanje istorijske smrti i nacije i društva i njihovo upućivanje u muzeje, galerije i arhive.

Da predlagač nacrta zakonskih izmjena nije smatrao da taj prijedlog treba počivati na principima pravne nauke i na dobroj pravnoj praksi pokazuje stav 2) člana 208.đ, koji definiše postojanje krivičnog djela ukoliko je ono počinjeno prema umrlom licu, u kom se slučaju gonjenje preduzima po prijedlogu bračnog druga ili lica koje je sa umrlim živjelo u trajnoj vanbračnoj zajednici, srodnika u prvoj liniji, usvojioca, usvojenika, brata ili sestre umrlog lica, čime je otvorena sezona slobodnog klevetanja i vrijeđanja umrlih osoba koje su živjele same, bez roditelja, srodnika i potomaka. To što predlagač zakona nije predvidio pravnu zaštitu za ugled i čast takvih pokojnika dovoljno govori o doraslosti predlagača poslu kog se brzopleto dohvatio.

Pomenuti stav člana 208. otvara još jedno bitno pitanje – potrebu i opravdanost pravne zaštite umrlih lica od uvrede. Bilo bi dovoljno načiniti još samo jedan korak u filozofiju prava i filozofiju društva pa tamo pronaći ideju da se taj zakon nazove Brozov zakon, tim više što postoji velika vjerovatnoća da će on biti korišten za selektivnu zaštitu lika i djela zaslužnih pokojnika.

Bio bi potreban znatno duži tekst od jednog medijskog osvrta da bi se pobrojale i analizirale sve nakaradnosti, nedorečenosti, proizvoljnosti i kontradiktornosti u nekoliko članova predloženih zakonskih izmjena i dopuna, ali i ove spomenute dovoljne su da čitalac shvati kako je tu riječ o jednom nedopustivo traljavom i neodgovornom odnosu prema trošenju budžetskih, dakle javnih para, jer su predlagači za svoj trud plaćeni upravo budžetskim novcem, ali očito ne osjećaju nikakvu odgovornost prema toj činjenici i prema onima koji im svojim radom i plaćanjem poreza omogućavaju da lagodno žive od šlampavog i diletantskog rada.

Uz sve naprijed rečeno, treba kazati i to da ovako sročen prijedlog zakonskih izmjena neumoljivo oduzima svaki kredibilitet i svaku vrijednost kritikama nakaradnih Inckovih intervencija na KZ BiH koje su dolazile iz usta predstavnika izvršne vlasti i skupštinske većine u Republici Srpskoj, jer sama činjenica da je ovakav nacrt zakonskih izmjena uopšte preživio svoj put kroz institucije i stigao čak do javne rasprave govori da predlagaču nije nimalo stran Inckov legislativni zloduh i ambicija austrijskog birokrate da nakaradnom i praktično nesprovodivom legislativom podriva same temelje društva i vraća ga u prošlost.

I upravo na tom mjestu počinje najveći problem sa ovim zakonom, no bilo bi i netačno i nepravedno za njegovo postojanje optužiti i kritikovati samo vlast i vladajuću većinu u RS, jer je tu riječ o znatno malignijem problemu na znatno širem planu. Riječ je, naime, o plimnom talasu regresije ljudskih prava koji stiže, gle čuda, sa demokratskog zapada i koji je nužna posljedica razmahanog korporativnog ludila koje umjesto jezika zahtijeva propagandu, dakle jezik iz kog je isisan svaki smisao i koje sa prezirom odbacuje ideju javnog dobra jer ona nije materijalno mjerljiva.

Famozna cancel-culture, kao autohtoni oblik cenzure u korporativnim zajednicama, nije bila dovoljno ozbiljno shvaćena u svojim počecima a sada je dovoljno osnažila da zahtijeva svoje mjesto u legislativi i podršku represivnog i kaznenog aparata za ostvarivanje svojih ciljeva. Sa ovakvom restrikcijom slobode mišljenja i govora demokratije koje su u međuvremenu postale korporativni prividi samih sebe ne samo da priznaju poraz na brojnim društvenim frontovima, počev od obrazovanja pa sve do farmakologije i psihijatrije, od kojih se naivno očekivalo da će barem pasivizirati najšire društvene mase i na taj ih način upristojiti, već ta društva čine nešto još opasnije – otvaraju prostor za regresiju društvenog i političkog legitimiteta sa pojedinca na grupu.

Rigidna i radikalna intervencija države i njenog pravosuđa u prostor jezika i slobode govora, skupa sa predviđenim drakonskim kaznama za krivično djelo čiji semantički sadržaj predlagač zakona nije u stanju precizno utvrditi, te dovođenje na čelo jednog ministarstva pravde čovjeka koji smatra da se međusobne uvrede učesnika u saobraćaju i kupaca u tržnim centrima moraju regulisati pred sudovima svjedoči pobjedu hegelijanskog zloduha za kog se naivno vjerovalo da je onemoćao i da se čeka njegovo krepavanje – zloduha koji državu proglašava kulminacijom moralnih aspiracija nacije i koji takvom definicijom ne samo da utire put totalitarizmu, već ga čini i dijalektički nužnim.

Meni lično ne pada na pamet završavati ovaj tekst kakvom optimističnom invektivom, jer bi ona bila elementarno nepoštena prema čitaocu, a ujedno i pogubna po moje umno samopoštovanje. Već spomenuti plimni talas je krenuo i u ovom času ne postoji način da se on zaustavi ili postoji, ali ga nije moguće vidjeti, što u praksi, opet, znači da ne postoji. Vrijeme koje dolazi biće ispunjeno tamom i tu tamu neće moći odagnati upiranje prstom na tame drugih.

Korporativizam nije samo ontološki i antropološki zbunio savremenog čovjeka, već je i prepoznao trenutak u kom čovjek više nema vrijednost kao pojedinac, već isključivo kao utilitarni element grupe. Svijet se ponovo dijeli na blokove, društva hrle u nove kolektivizacije i u tom bjesomučnom trku prvo će stradavati, i već stradavaju, ljudska prava, odnosno ona ljudska prava koja izviru iz subjektiviteta i legitimiteta pojedinca. Zato, čitaoče, ne očekuj da te tješim. Umjesto toga, potaknuću te da se zapitaš kako ćeš se pripremiti za tamu koja dolazi i šta će ti biti tračak svjetlosti u njoj.