Džepni Milošević: Slijepa rupa Milorada Dodika

Dodik je jedini predsjednik, nakon Slobodana Miloševića, koji se za svoj narod bori kako valja. – izjavio je Emir Kusturica na Vidovdanskim svečanostima u Andrićgradu, nakon posljednjih protivustavnih odluka Milorada Dodika i odane mu NSRS.

“Za razliku od Miloševića koji je precijenio Srbe, Dodik ih je dobro ocijenio”… pokušao je reditelj objasniti svoju misao. I nije uspio, piše Selvedin Avdić za Žurnal.

Kusturica je sklon sličnim izjavama koje samo zvuče (ili zveče), ali nemaju nikakav sadržaj. Zbog toga ih je teško precizno tumačiti. U kafanama, takve prazne izjave su zgodne jer se mogu lako povući pred jačim kabadahijom. Na sudovima su također korisne jer se može reći da su izvučene iz konteksta. Trijeznim je teško razumjeti šta znači “precjenjivanje” a šta pravilno “ocjenjivanje” Srba, ali sigurno je da nikada nije dobro kada čitav narod “od oka” baždari jedna osoba.

Ipak, Kusturica je u jednom bio sasvim jasan – Milošević i Dodik su jedini predsjednici koji su se za svoj narod borili “kako valja”.

Pravi borci

Šta je prema Kusturicinoj ocjeni ispravna borba za srpski narod?

Milošević je Srbijom vladao od 1989. do 2000. godine. Njegova pojava na ruševinama Jugoslavije bila je okidač za lančanu reakciju nacionalizma i za nepojmljiva stradanja naroda. Srbiju je proveo kroz četiri rata tokom kojih su počinjeni brojni ratni zločini, zbog kojih je zemlja bombardovana.

Slom zdravog razuma i apokaliptična količina gluposti, zle namjere i logičkih neodrživosti koje su širili Akademija, Udruženje književnika, crkva, štampa i televizija bez presedana je u poslijeratnoj Evropi, usporediva samo s intelektualnom tragedijom koja je zadesila Hrvatsku 1990, s bitnom razlikom da će hrvatski nacionalizam devedesetih ostati u historiji zabilježen kao reakcija na zastrašujuće poruke koje su se krajem osamdesetih godina počele širiti iz Beograda. – piše Vuk Perišić u tekstu “Slobodan Milošević u ogledalu posljedica”.

Tokom Miloševićeve vladavine zabilježena je rekordna inflacija, štampana je novčanica sa najvećim apoenom na svijetu – 500.000.000.000 dinara, mafija je ušla u institucije države, zemlja je dovedena u mrak iz kojega do danas bezuspješno pokušava izaći.

Perišić u istom tekstu zaključuje:

“Ne postoji i ne može postojati društvo u kojem je Slobodan Milošević prirodna, logična i neminovna pojava.”

Sudeći po Kusturicinoj izjavi – može, ukoliko se nađe osoba koja će “valjano” slijediti njegov put i koja će bolje “ocijeniti” Srbe. Po svemu sudeći, bila bi to Republika Srpska, u kojoj je Milorad Dodik “prirodan, logičan i neminovan” nasljednik Miloševića.

Neugodan kamičak

Prema Kusturicinoj viziji, Republika Srpska mora značajno ličiti na Miloševićevu Srbiju. Doduše, tako krnjava ne bi bila nikakav geopolitički faktor, jedva bi se mogla razmatrati kao sitni kusur u poslovanjima ozbiljnih država. Tako slabašna, nikome ne bi mogla ni ozbiljno zaprijetiti – što se najbolje vidi tokom onih komičnih parada devetog januara. Skromne privrede, ovisna od pomoći par svjetskih diktatora, samostalna Republika Srpska okretala bi se u smjeru koji joj sponzori odrede, a on sigurno ne vodi u Evropu niti demokratiju. Bez kopnene povezanosti sa navodnim saveznicima, suočena sa sankcijama, pokušavala bi opstati u okruženju koje je proglasila neprijateljskim. Bila bi kamičak na rubu Evrope, oštar, neugodan, pogodan samo da ga čovjek u žurbi gurne s puta.

Ipak, najteže bi bilo unutar njenih granica, gdje bi Dodik definitivno uspostavio apsolutnu vlast. Već se, ako se sjećate, proglasio za nacionalno bogatstvo.

Mislim da sam nacionalno bogatstvo Srba i Republike Srpske. Mislim… I nisam uobražen, nisam uobražen. Ozbiljan sam… – izjavio je nedavno Milorad Dodik u programu RTRS.

Predsjednik RS je to zaista ozbiljno izjavio. Bez ikakvih posljedica. Niko se nije zabrinuo za mentalno zdravlje osobe koja vrši tako ozbiljnu političku funkciju. Republika Srpska koju želi Dodik morala bi, pored Miloševićeve Srbije, da liči na svoje “nacionalno blago” – da bude prevrtljiva, agresivna, nepouzdana, netolerantna, homofobna, šovinistička, primitivna, sirova…

Bilo bi to društvo jednog lica sa svim obilježjima apsolutističke monarhije. Dodik bi konačno bio nedodirljiv od pravosuđa, a njegovi “nezavisni socijaldemokrati” bili bi samo uplašena “vlastela” koja strepi od najnovijeg hira vladara.Sve tokove novca kontrolisao bi vladar, sa svojom ekonomskom strategijom ratnog švercera cigareta – “daj svega i daj odmah”. U toj strategiji, kao što znamo, nema mjesta za kamatne stope i inflaciju, misli se samo na kratkotrajno zadovoljavanje osnovnih potreba što neminovno vodi do dužničkog ropstva.

Čitava društvena klima bila bi kreirana po njegovom ukusu. Svečane događaje režirao bi monarhov gorepomenuti prijatelj, turbofolk pjevačica bila bi dežurna primadona, službena koračnica bila bi pjesma iz filma o nogometu, pozorišni repertoar kreirala bi vladarova kćerka, svako kritičko mišljenje bilo bi protjerano, LGBT populacija mogla bi biti slobodna između svoja četiri zida sve dok im kroz vrata, uz asistenciju policije, ne provale plaćeni fudbalski huligani, a manjine bi bile tolerisane dok se ne bi počele raspitivati za svoja prava.

Miloševićeva težnja

U citiranom tekstu, Perišić ovako opisuje najveću težnju Slobodana Miloševića:

On sâm bio je kvintesencija nacionalizma, nacionalizam u ljudskom obličju koje svojom političkom biografijom kazuje sve o naravi te teške političke i psihološke anomalije, te težnje za hermetičnim, malim svijetom koji se poput kozmičke katastrofe pokušava izdvojiti iz univerzuma i trajati u entropiji svoje izvanvremenske i izvanprostorne, slijepe rupe.

Tu Miloševićevu težnju, za “slijepom rupom”, “hermetičnim, malim svijetom”, pokušava danas ostvariti Milorad Dodik.

Dodik jeste Miloševićeva džepna ili bar portabl verzija, sa puno manje moći i mnogo manje mogućnosti. Ipak, ne možemo znati kolike su razmjere katastrofe koju može izazvati dalja eskalacija njegovih političkih ambicija. Zbog toga je neophodno da bude zaustavljen. Mirno, demokratski, ali hitno.