Dvije nepomirljive istine o događajima u Stocu od 2. oktobra

Mali je to svijet, nezavisan od svakoga. Krenuli su ni iz čega, na baštini neke davne, slavne prošlosti.

Mnogi su im govorili će brzo propasti, kako bez novca i politike nema uspjeha, da ne postoje izgledi da prežive.

No, oni se nisu osvrtali na “dobronamjerne” savjete.

Odlučili su pozorno slušati.

Slušati onog prvog do sebe, slušati one u drugom i sedmom redu, i gledati onog ispred sebe koji im je dirigirao.

Znali su da je to jedini ispravni način da svoje dionice, svaki od njih, izvede na najbolji mogući način.

Znali su i da taj njihov mali svijet neće trajati ako bilo tko krene iskorištavati onog drugoga radi osobnih interesa.

Bili su svjesni da jedino slušanjem i uvažavanjem svakog pojedinca, bez obzira bio on Bošnjak, Hrvat ili Srbin, njihov mali, nezavisan svijet, može zasjati u najboljem svjetlu i biti prepoznat na svjetskoj, globalnoj pozornici.

I upravo zato, oni su uspjeli.

Ovako, možda romansirano, ali činjenično točno, posljednjih deset godina, živi i radi jedan Gradski orkestar na jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na krajnjem istoku Hercegovačko-neretvanskog kantona, u mjestu koje se zove Stolac, piše Jutarnji list.

Gradić je to od kojih 14 tisuća duša, okružen je planinom Hrgud i brdima Komanje, Ošenići i Križevac, a kroz njega teče zelena rijeka Bregava. Zbog njegove nježnosti, plodnosti i gotovo mediteranske klime, mnogi to područje, na kojima su se ljudi naseljavali i prije šesnaest tisuća godina, uspoređuju sa Istrom. Zbog svoje kulturne baštine bio je pod zaštitom UNESCO-a, a očekuje se da bi uskoro ponovno mogao postati zbog poznate nekropole stećaka.

No, Stolac zbog svoje kulturne baštine i prirodnih ljepota nije došao pod povećalo javnosti.

Nažalost, nije došao ni zbog orkestra s početka ove priče, nego zbog lokalnih izbora u BiH, koji su se održali 2. listopada ove godine, jer su jedino u ovoj općini, oni nasilno prekinuti.

Službene osobe

Na pitanje što se točno dogodilo, odgovor će dati Tužiteljstvo i policija, a tek nakon njihove odluke, saznat će se kada će se izbori ponovno održati u ovome gradu.

A te nedjelje izbori su prekinuti nakon što su Salmir Kaplan, kandidat SDA za načelnika općine Stolac i Delmir Mahmutćehajić iz Inicijative za Stolac, upali u prostorije Općinskog izbornog povjerenstva u Stocu i ušli u sukob s predsjednikom tog povjerenstava Ivanom Perićem i članom biračkog odbora Marijem Ragužem. Raguž je nakon sukoba hospitaliziran u mostarskoj bolnici, a Perić je zatražio liječničku pomoć. Nakon toga, na više biračkih mjesta u Stocu aktivisti Inicijative odnijeli su glasačke kutije i dokumente nužne za održavanje izbora.

Dva tjedna od tih događanja, u Stocu trenutačno postoje dvije istine o tome što se dogodilo, ovisno koga pitate.

Ukoliko pitate trenutačnog načelnika Stjepana Boškovića iz HDZ-a, koji predvodi Koaliciju za hrvatski Stolac, stvar je vrlo jasna. Krivci su Kaplan i Inicijativa koja okuplja SDA, SDP, BBS i GS.

– Oni su napali službene osobe, prekršili su Ustavom zajamčena prava. To je bio teroristički čin. Imali su pakleni plan, koji im je propao – priča mi Bošković.

Za Salmira Kaplana prekid izbora bio je festival demokracije, potez koji se sada čini kao avangarda, a koji će postati standardni način borbe protiv lopovluka i korupcije.

– Spriječili smo njihov plan da ukradu našu izbornu pobjedu. Izborna krađa se već desetak godina događa u Stocu. Naš čin je moralan, a o ovom datumu učit će djeca u školi. Kao što danas uče o Kolumbu ili izumitelju automobila – uvjerava me Kaplan.

Kavanske priče

Bošnjaci su stali na njegovu stranu, velika većina Hrvata na Boškovićevu. I to je jedina tema o kojoj se ovih dana govorilo u Stocu, u bošnjačkim i hrvatskim kafićima.

U Gradskom orkestru o tome ne žele govoriti.

Alen Turković, predsjednik Izvršnog odbora, ima averziju prema politici.

Nije donijela ništa dobra, objašnjava mi, pa je nema potrebe ni spominjati.

Sjedimo u restoranu Han u centru Stoca, na terasi s koje se gleda u Sultanovu džamiju. Ova je podignuta prije nekoliko godina, kao izvorna preslika one koja je sagrađena 1519., a sravnjena sa zemljom 1993. godine od HVO-a prilikom bošnjačko-hrvatskog rata u BiH.

Na trgu je i obnovljena sahat kula, uz koju se nalaze kafići i jedna trgovina. Preko puta ceste uređuje se novi pastoralni centar za katoličke vjernike, a iznad tog centra zvonik je Duhovno-kulturnoga centra Trebinjsko-mrkanske biskupije u župi Stolac.

Turković vješto izbjegava pitanja o srušenoj džamiji i novoj katoličkoj crkvi, događanjima u ratnom vihoru s početka 90-ih, kada su Bošnjake iz Stoca odvozili u logore na Dretelju, Gabeli i Heliodromu u Radoči, južno od Mostara. Izbjegava pitanja i o nedavnim događajima.

– U orkestru ima svih nacija. I Bošnjaka, i Hrvata, i Srba. I funkcioniramo. A možda i zato jer svi imaju averziju prema politici. Politika je postala lajtmotiv svega. I jutra, i dana i večeri. I snova – kaže mi.

Odlučili su stoga ne nastupati na manifestacijama koje su na bilo koji način bile vezane za jedan narod. Primjerice, na Dan općine. To slave Hrvati, pa Orkestar ne svira. SDP Stolac, pak, organizira Dan oslobođenja grada, 25. listopada, pa neće ni tamo svirati.

Tako oni sviraju na prvi dan proljeća, ili kada se obilježavaju dani djeteta. Ili kad ih zovu diplomati.

Zbog njih su mijenjali i ime.

Zvali su se Gradska limena glazba/muzika, pa kako su diplomati lomili jezik prilikom izgovaranja tog imena, odlučili su postati orkestar.

A u njemu je jedan od najiskusnijih Džemal Tucaković, 58-godišnjak, koji je u orkestru svirao tubu od 1975. godine.

Svirali su do rata, a posljednji nastup, prije obnove 2006., imali su 1992. godine na – sahrani.

– Mi smo svirali “Posmrtni marš” na groblju, a pokraj nas su prolazili kamioni s rezervistima. Kao da smo svirkom navijestili ono što će se dogoditi – priča Džemal.

I on je bio u logoru nekoliko mjeseci, bila su mu i dva brata, no strahota se, kaže, nema smisla prisjećati.

– U orkestru nas ima sa svih strana. I jednih i drugih. No, mržnje nema. Od nje ionako nema koristi – objašnjava mi.

Tucaković je po zanimanju vodoinstalater, radio je godinama u brojnim tvornicama koje su bile prije rata u Stocu, a danas mu 40. godina radnog staža teče u Komunalnom poduzeću koje sufinancira općina Stolac.

A upravo je podjela poslova Hrvatima i Bošnjacima u Stocu jedan od mnogobrojnih prijepora između načelnika Boškovića i njegovog protukandidata Kaplana i aktivista iz inicijative.

Prema njihovom stavu, Bošnjaka gotovo da i nema u Gradskoj upravi, a ako ih i ima, onda su marginalizirani. Nema ih ni u javnim tvrtkama, a to je nešto, ističu aktivisti, na čemu se ne može graditi suživot u Stocu.

Stjepan Bošković kaže mi kako Kaplan i Inicijativa lažu i puštaju spinove te mi tumači kako od 52 zaposlena u Gradskoj upravi, ima 12 Bošnjaka.

– S druge strane, ja ne mogu zaposliti ljude u javnim poduzećima kad njima upravljaju više institucije, a ne općina. No lažima i spinovima se ne može graditi suživot, pogotovo ne ako ga zagovaraju oni koji su se poput ovih napadača školovali u Ankari i Londonu, i tamošnjim radikalnim islamskim zajednicama – kaže dok sjedimo u njegovu uredu.

Dojava u zoru

Još je pod dojmom izbora, objašnjava mi kako nema riječi kojima bi opisao ono što se dogodilo na dan izbora. Uvjerava me kako je prekid izbora pomno planiran, i kako bi najvjerojatnije izgubio izbore da od međunarodnih institucija nije bio obaviješten da se spremaju neredi.

– Mi smo dojavu dobili u 3 ujutro u nedjelju, i to tako da se međunarodnim promatračima savjetuje da ne idu u Stolac zbog mogućih nereda. Pakleni plan, iza kojeg stoji bošnjačka strana, bila je da opstruira dolazak Hrvata na izbore, da im ne da glasati, a da njihovi birači svi do 14 sati izađu na izbore. Na taj način spriječili bi demokratsko i Ustavom zajamčeno pravo Hrvatima da biraju i budu birani. No, to smo spriječili – priča Bošković.

Otkriva i kako su u prekid bili umiješani i neki članovi policije iz redova Bošnjaka.

– Postoje snimke nadzornih kamera koje pokazuju policajca kako uzima telefon, kratko razgovara, nakon čega odlazi iza zgrade u kojoj je biračko mjesto. Nakon toga upadaju na biračko mjesto huligani iz Inicijative, ta mafijaško-teroristička skupina, uzimaju glasačke kutije i odlaze. Nakon toga se policajac vraća. Kaplan napada službenu osobu, što je kazneno djelo nakon čega ostaje na slobodi. Da sam ja to učinio, bio bih u zatvoru. Upravo ta selektivnost provođenja Zakona je razlog zbog čega upozoravamo da su Hrvati ugroženi, što su naglasili i Kovač i Petrov – tumači Bošković.

On je na čelu Stoca od 2004. godine, koji danas izgleda ovako.

Na području općine živi 14.500 stanovnika, od kojih je 8500 Hrvata i 5500 Bošnjaka.

Srba je 500. Prema Federalnom zavodu za programiranje razvoja iz 2015., koji je objavljen u travnju ove godine, u Stocu je lani bilo zaposleno točno 1006 stanovnika. Točno 2150 ih je bilo nezaposleno. Tek nešto manje je umirovljenika.

Prosječna plaća je 775 KM, po čemu je Stolac na pretposljednjem mjestu u HN županiji. U istoj Županiji Stolac je treća najnerazvijenija općina, a u cijeloj Federaciji od 79 općina zauzima 52 mjesto.

Prije rata u Stocu je radilo 7500 ljudi, i to u tvornicama građevinskih armatura, metalnog i drvenog namještaja, industriji konfekcije, tvornice za gradnju novinskih kioska i kartonske ambalaže. Ta poduzeća nakon privatizacije nisu u funkciji.

U gradu postoje kafići i trgovine koje drže Hrvati, i u koje neki Bošnjaci ne ulaze, a isto je i s Hrvatima.

U medijima se često pisalo o podijeljenom gradu i segregaciji, s posebnim naglaskom na zgradu osnovne škole.

U njoj djeluje Osnovna škola Stolac, koja radi prema hrvatskom programu, dok Prva Osnovna škola radi prema bošnjačkom programu. Upravo zbog tih natpisa, ravnateljica hrvatske škole Zdravka Marijanović nerado govori s medijima. Ipak, na zamolbu bošnjačkog ravnatelja Adema Haračića, pristaje na razgovor.

– Naša djeca putuju istim autobusom, igraju se na istom igralištu, idu u istoj smjeni u školu. Zauzeli smo se za to, kao i za projekt kreativnih radionica, na koje će zajedno ići učenici trećih razreda jedne i druge škole – kaže Haračić, a nastavlja Marijanović.

– Imamo i istu knjižnicu, u kojoj đaci posuđuju knjige, rade zajedničke knjižničarke, zajednički smo sadili ruže u vrtu škole. Mi živimo zajednički Stolac, u kojem mjesta ima samo za suživot – govori mi.

Dok čekam Kaplana, razgovaram s Bošnjacima u centru grada. Ljuti su na hrvatskog ministra Kovača i potpredsjednika Vlade Petrova. Pričaju mi kako su Petrov i Kovač napravili gaf jer su tražili istinu samo kod jedne strane i kasnije govorili o ugroženosti Hrvata.

Kažu mi kako Hrvati ne mogu biti ugroženi, jer imaju svog načelnika, HDZ ima većinu u Vijeću, i ima ih više nego Bošnjaka.

– Pa ako su Hrvati u Stocu ugroženi, što je s onima u manjini? Njih ni nema. Svi smo mi, barem velika većina, egzistencijalno ugroženi, i to je istina – pričaju.

Kaplan, koji je na čelo SDA Stoca došao početkom godine, i to nakon što je ta stranka bila godinama u koaliciji s HDZ-om, dijeli njihovo mišljenje. Objašnjava mi kako nisu pogriješili što su prekinuli izbore te kako je on taj koji je bio napadnut.

– Raguž je krenuo prema meni, i da se zaštitim, odgurnuo sam ga. Perića nisam ni taknuo – priča mi ovaj bivši ministar kulture i sporta u BiH, koji čeka odluku Tužiteljstva.

Ivan Perić kasnije će me uvjeravati kako su ga napali Kaplan i njegov kolega te kako su sve Kaplanove tvrdnje velika izmišljotina.

Lijek za pobjedu

Mladi protukandidat, pak, smatra kako HDZ Stolac ide u pritisak da ga se zatvori, kako ne bi mogao biti kandidat na ponovljenim izborima.

– Jedino tako mogu pobijediti. Moja likvidacija je jedini lijek za HDZ-ovu pobjedu. Mi smo u dva sata, prema izlaznim anketama, imali 400 glasova više. I bez dopisnih glasova koji idu nama u koristi, mi bismo pobijedili. Tada nastupa Perić i počne smjenjivati naše ljude na biračkim mjestima. I to nismo mogli dopustiti jer su tako u toj stranci željeli omogućiti da glasuju raznorazni glasači, od mrtvih do onih koji nisu imali valjane dokumente. Mi smo mislili prekinuti izbore, no tada su nas napali i mi smo reagirali. HDZ nije imao program, već samo krađu izbora – uvjerava me Kaplan.

Njegov kolega Demir Mahmutćehajić o sukobu ne želi govoriti zbog istrage. No, želi govoriti o modusu operandi HDZ-ovih izbornih krađa.

On je rođeni Stočanin, djed mu je iz Vela Luke, majka mu je Hrvatica, a on se školovao u Londonu.

On je nositelj liste Inicijative za Stolac, i želja mu je bila pobijediti na temelju programa, a ne na temelju toga koliko Hrvata, a koliko Bošnjaka ima. Takav program, kaže, imao je HDZ.

– HDZ je imao savršeni plan da, bez obzira kako ljudi glasali, rezultat bude onakav kakav bude želio HDZ. Mi smo upozoravali na to da glasuju mrtvi. Mi smo prikupili popis od 400 imena mrtvih na biračkim listovima. Možda smo za neke i pogriješili, ali nije nam jasno kako može glasati starica rođena 1908.. Ti mrtvi su sigurno glasali na prošlim izborima, kao i oni koji su došli s hrvatskim dokumentima – kaže.

I dok me načelnik Bošković uvjerava kako je to moguće, Demir objašnjava kako je glasanje s hrvatskim dokumentima, prema tumačenju Centralnog izbornog povjerenstva – protuzakonito.

– Kada smo se tome usprotivili, počeli su mijenjati naše članove na biračkim mjestima i mijenjati ih njihovima. Sve te prevare HDZ stavlja sada u drugi plan. O tome ne govore, već pričaju samo o napadu. Prekid izbora bio je moralan potez i nada u bolje sutra u borbi protiv siromaštva i nezaposlenosti, laži i prevara, te manipulacija nacionalnim svetinjama u korist politike trenutnog načelnika – uvjeren je Demir.

O izbornim krađama priča mi i Luka Raguž, 28-godišnji Hrvat koji je ranije bio u HDZ-u 1990., a bio je i na listi Hrasta u 11. izbornoj jedinici 2011. Tvrdi mi kako je HDZ na ovaj isti način na prošlim općinskim izborima uzeo mandat HDZ-u 1990 i HSP-u.

– Da nije, ne bi imali apsolutnu vlast. Politika aktualnog načelnika kriva je za to što mnogi odlaze iz Stoca, a najviše Hrvata. Više od tisuću. Od 2006. do 2015. u Osnovnoj školi Stolac nestalo je punih 8 odjeljenja. To je oko 240 djece. A sve to vrijeme na vlasti je HDZ – govori Raguž.

A u ovakav Stolac, u kojem su osnovne škole i glazbeni orkestar rijetke svijetle točke, doselila se prije nekog vremena i ugledna redateljica Jasmila Žbanić.

Zaljubljena je, kaže, u ovo mjesto, koje ima neku magičnu ljepotu, koje je podsjeća na Istru, i od njega želi stvoriti mjesto za umjetničke radionice.

Vježbe suradnje

Današnja slika Stoca joj smeta, a trenutačnu vlast naziva strahovladom. Priča mi kako su ove godine imali filmsku radionicu za mlade i djecu “Furaj svoj film”, na kojoj su se djeca prvi dan različitih nacionalnosti držala odvojeno. No, nakon tri dana, zahvaljujući redateljici Petri Radin, koja ja napravila vježbe suradnje, djeca su počela komunicirati i surađivati.

– Znam da su rane duboke, viđenja povijesti oprečna, ali znam i to da nema tog roditelja koji želi svom djetetu da živi u konfliktu i strahu. Zbog njih vjerujem da bi, kada bi se strahovlada u Stocu uklonila, trebalo samo tri dana da sve profunkcionira – kaže.

Uvjerena je kako je politički sustav u Stocu najviše radio na tome da se ljudi razdvoje.

– Kada zovete majstora Ahmu, on vam kaže da najbolje elemente za kuhinje pravi Mario, a Mario kaže da najbolji lim radi Sejo. U sustavu u kojem se cijeni izvrsnost, a ne mediokritetstvo, neće biti važno koje su nacionalnosti, nego kakav si majstor i čovjek – objašnjava.

Za nju je građanska opcija jedina opcija za opstanak ljudi u BiH, jer nacionalne stranke nisu donijele ništa dobro, osim put u destrukciju i siromaštvo, dok su na pričama o patriotizmu korist izvlačili pojedinci.

– Prema mojem mišljenju, ključno je ljude obrazovati i ohrabriti da se suprotstave nepravdi. Ne znam kada će ljudi u potpunosti shvatiti da kada neko kaže da je Stolac “hrvatski” ili “bošnjački”, zapravo poziva na linč. Jer da bi Stolac bio hrvatski, treba ukloniti 40% ljudi koji nisu Hrvati, a koji tu žive. Kada izgovorite tu rečenicu, vi zapravo pozivate na simboličnu i bukvalnu likvidaciju. Isto je i sa svakim tko govori da Stolac nikada nije bio hrvatski grad, pozivajući se na prijeratni popis stanovništva. Hrvati u Stocu žive stotinama godina i živjet će zavijek, ako ih Stjepan Bošković ne protjera u Irsku – zaključuje.