Duratović: Omarska je samo djelić otkrivene istine o genocidu u Prijedoru

Objavljeni snimci izmučenih logoraša Omarske prije 27 godina zgrozile su cijeli svijet, nakon čega se saznalo šta se tog ljeta 1992. godine dešavalo u Prijedoru. Iako je to bio samo djelić otkrivene istine o genocidu nad Bošnjacima u Prijedoru, novi detalji o stravičnom zločinu koji se dogodio i danas isplivavaju na površinu – kazao je predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka Mirsad Duratović.

Bivši logoraši, porodice ubijenih logoraša Omarske, ali i oni koji se suosjećaju sa patnjama i žrtvama zločina koji su počinjeni na području općine Prijedor, sutra će obilježiti 27. godišnjicu zatvaranja tog nikad obilježenog logora. Duratović je u izjavi za Fenu uoči obilježavanja godišnjice kazao da taj datum nije bio kraj agonije logoraša, jer su nakon objavljivanja snimaka, tadašnje srpske vlasti skoro sve logoraše iz logora Omarska deportovali u druga dva logora, Manjaču i Trnopolje.

Logor Omarska kod Prijedora je jedan od najzloglasnijih logora u BiH u kojem su logoraši bili zatvoreni od maja do augusta 1992. godine u krugu rudnika. U njemu je bilo zatvoreno više od 6.000 civila, a njih 700 je na vrlo okrutan način ubijeno, u Omarskoj ili nekom drugom mjestu.

– Ono što danas najviše boli je što mnoga tijela ubijenih logoraša još nisu pronađena, iako su neki od odgovornih odslužili kazne i izašli na slobodu – kazao je Duratović.

Također je naglasio da članovi Kriznog štaba Općine Prijedor još nisu procesuirani, osim ubice Milomira Stakića, u čijoj se presudi navodi da su članovi upravo tog štaba međusobno sarađivali u svim operacijama u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Oni su danas, podvukao je Duratović, slobodni građani Prijedora.

– Velika rana je i negiranje zločina u Omarskoj kroz zabrane obilježavanja mjesta, postavljanje spomen-ploče, slike, bilo čega… To bi bila neka satisfakcija i porodicama ubijenih, ali nas ni gradske vlasti ni kompanija Mittal ne razumiju – naglasio je.

Pored rudnika Omarska se nalaze dvije kuće – “bijela” i “crvena”. Prema svjedočenima preživjelih, u “bijeloj kući” zidovi su bili crveni od krvi, logoraši su bili mučeni i ispitivani, silovani. Ono što se dešavalo u “crvenoj kući” nije poznato, jer iz nje niko živ od logoraša nije izašao.

Mnogi koji su preživjeli Omarsku kažu da su udarce i nekako mogli podnijeti, ali da im je vrisak i jauk mučenih ljudi zauvijek ostao urezan u sjećanje.

Karakterističan način ubijanja logoraša u Omarskoj je, kako su govorile bivše žrtve, bio paljenje živih ljudi u gumama od kamiona, udaranje kundacima, palicama, lancima, ali i izgladnjivanje i žeđ.

– Namjera svakog logora je uliti strah žrtvi, zbog čega se i veliki broj njih ne usuđuje svjedočiti o zločinima, a glavni razlog je činjenica da žrtve i danas žive u istoj sredini gdje su bili mučeni i zlostavljani, a da ih niko ne štiti – kazao je Duratović.

Dio logoraša logora Omarska je ubijen na Korićanskim stijenama i nad jamama Hrastova glavica općina Sanski Most i Lisac u općini Bosanska Krupana, velikim stratištima na prostoru zapadne BiH, a desetine logoraša je podleglo od zadobijenih rana tokom svirepih mučenja.

Početkom augusta 1992. godine poznati američki i britanski novinari Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams otkrili su prijedorske logore, a mnogi su, zahvaljujući njima, živi napustili ta ukleta mjesta.