Duratović: Koliko je trebalo biti ubijenih civila za presudu genocid?

Predsjednik Udruženja logoraša “Prijedor 92” Mirsad Duratović smatra da je sramno i toliko bezdušno obrazloženje Sudskog vijeća da presuda za genocid u Prijedoru kao i u općinama Ključ, Sanski Most, Kotor Varoš, Vlasenica i Foča nije donesena, jer „nije ubijen značajan dio grupe.“

– Imamo činjenice da je Prijedor apsolutni svjetski rekorder po broju presuđenih lica za ratne zločine počinjene u jednom gradu. Do danas je izrečena 51 presuda i trenutno su u toku procesi protiv 38 osoba – kazao je Duratović u razgovoru za Fenu, povodom izricanja prvostepene presude Ratku Mladiću kojeg je Sudsko vijeće Haškog tribunala prošle sedmice osudilo na kaznu doživotnog zatvora, ali ga nije proglasilo krivim za genocid u šest bh. općina, među kojima je i Prijedor.

Duratović navodi da su prijedorski logori smrti Omarska, Trnopolje i Keraterm, “vođeni po primjeru Aušvica i kao takvi ušli u svjetsku crnu istoriju“.

Po njegovim riječima, u Prijedoru je registrovano više od 40 mjesta zatočenja kroz koje je prošlo i mučeno više od 31.000 zatočenika. Iz Prijedora je protjerano više od 55.000 civila nesrpske nacionalnosti.

– U Prijedoru je ubijeno 3.176 civila nesrpske nacionalosti od kojih je 102 djece i 256 žena – neki su od podataka koje je naveo Duratović.

Istaknuo je da je do danas registrovano 487 lokacija u Prijedoru na kojima su ekshumirani posmrtni ostaci ubijenih civila.

– Kada govorimo o genocidu u Prijedoru bitno je istaći vremenski okvir u kom je on počinjen što u suštini, između ostalih dokaza, potcrtava namjeru “trajnog brisanja grupe sa određenog teritorija”. Genocid u Prijedoru je u širem vremenskom okviru izvršen u periodu od maja do augusta 1992. godine. Međutim, kada govorimo o aspektu genocida koji se tiče ubistava članova grupe ona su izvršena u mnogo kraćem periodu – navodi Duratović.

Napominje da je najveći broj civila u Prijedoru, njih više od 2.500, ubijeno u roku od devet dana, odnosno šest dana u maju i tri dana u julu 1992. godine. Ističe da su svaki od tih devet dana akcije srpske vojske i policije trajale po samo par sati.

– Tako su, na primjer, na Mataruškom Brdu 20. jula 1992. godine u roku od šest sati ubili oko 650 civila, a zatim 23. jula za isto toliko sati više od 500 civila. Među ubijenim civilima su i po tri generacije iz iste porodice, djeca, starci, starice, invalidi, otac majka i njihova četiri sina i troje unučadi, otac i šest sinova, otac i pet sinova, po četiri brata…. – prisjeća se Duratović, koji je i sam preživio ratne strahote.

On dodaje da su u Prijedoru porušeni vjerski i kulturni objekti Bošnjaka i Hrvata, izbrisano postojanje ubijenih civila iz raznih evidencija „s ciljem prikrivanja obima genocida“.

– Sve ove činjenice, koje su imale za cilj i namjeru da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa su na jednoj, a presuda sudija u Hagu na drugoj „strani“ – kaže Duratović.

Navodi da je broj žrtava u Srebrenici, koji nije konačan, 8.372.

– Ovdje su ubrojane civilne žrtve iz trinaest općina koje su u Srebrenici tražile zaštitu koju su obećali ‘plavi šljemovi’ i međunarodna zajednica. I izbjeglice iz Foče i Vlasenice, koje su među šest općina za koje Haški tribunal nije presudio genocid, su pred očima ‘plavih šljemova’, a po komandi „srpskog heroja“ Mladića ovdje završile svoj bijeg – navodi Duratović.

On ističe da broj žrtava u Sanskoj dolini nije konačan.

– Iz Prijedora, Sanskog Mosta i Ključa imamo više od 4.600 ubijenih civila. Ne zaboravimo Kotor Varoš, Vlasenicu i Foču, sve ukupno u šest općina više od 9.000 ubijenih civila koji nisu samo brojevi. Svaka žrtva je jedno ime, jedno prezime, jedan nedoživljeni život. Koliko još je trebalo biti ubijenih civila za presudu genocid – pita se Duratović.

On kaže da je Rafael Lemkin, pravnik, tvorac tzv. Lemkinovog zakona, to jest Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja je usvojena jednoglasno 9. decembra 1948. u Parizu na zasjedanju Generalne skupštine UN.

– Međunarodna pravna definicija zločina genocida data je u članu II i III ove Konvencije. Uništavanje političkih, socijalnih, institucija kulture, jezika, nacionalnog pripadanja, religije, ekonomske egzistencije grupe, zdravlja, dostojanstva ljudskih bića pa čak i samog života, sve to spada u genocid ako ima namjeru da unište grupu. Član II ove Konvencije kaže da genocid znači bilo koje od ovih dijela izvšenih sa namjerom da se potpuno ili djelimično uništi nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, ali nigdje se ne pominje koliki broj ili procenat grupe mora biti ubijen, jer nije mjerodavan za utvrđivanje namjere genocida – pojašnjava Duratović.

Naglašava da su u Prijedoru uništene sve političke i institucije kulture Bošnjaka i Hrvata. Tvrdi da su sve političke, intelektualne i druge javne ličnosti Bošnjaka i Hrvata, kao i njihove porodice, ubijeni ili deportovani u logore.

– Zabranjeno je u školama korištenje bosanskog jezika. Izbrisan je pojam bosanskohercegovačke nacije i preko noći je sve postalo „srpsko“. Uništene su sve islamske i katoličke bogomolje i porušena mezarja i groblja. Nesrpsko stanovništvo je otpušteno s radnih mjesta, čime je ekonomska egzistencija ugrožena. Ukinuto je zdravstveno osiguranje i pravo na liječenje. Dostojanstvo ljudskih bića uništavano je na najmonstruoznije načine, a najteži oblik su seksualna zlostavljanja kako žena tako i muškaraca u logorima, ali i van njih – kazao je Duratović.

Po njegovim riječima, tjela 3.176 ubijenih civila iz Prijedora su na barbarski način sakrivena na do sada otkrivenih 487 lokacija, a s ciljem prikrivanja zločina i tragova postojanja Bošnjaka i Hrvata na ovome prostoru.

Duratović naglašava da su Prijedor, sanska dolina i mnoge druge općine u BiH, u kojima se u periodu od Prijedora do Srebrenice izvršavalo masovno ubijanje, primjer koliko je bitna pravda u odnosu na „neophodnu potrebu određenih članova međunarodne zajednice da sačuvaju svoj obraz i da se operu od epiteta pasivnog posmatrača“.

– Da prikriju svoju krivicu za nepruženu pomoć duge tri godine dok je umirala Bosna i Hercegovina u srcu Evrope. Svijet je znao. Slike logora iz Prijedora su u augustu 1992. obišle svijet. Svijet je okretao glavu u drugu stranu, ostao gluh na krike žrtava i nijem da bilo šta kaže na genocid koji se odvijao pred njihovim vratima. Tako i Haški tribunal isto ostaje slijep i gluh na vapaje žrtava za pravdom – smatra Duratović.

On ističe da „Hag nije ispunio svoj zadatak pravde, nego je preuzeo ulogu izvršioca naloga svjetske politike“.

– Zločin se isplati, poručeno je iz Haga. RS je jasan primjer i putokaz svim istomišljenicima i nacionalistima u Evropi. Zavjesa na pozorišnim daskama zvanim Haški tribunal je spuštena. Do sljedećeg genocida, spavaj mirno Evropo i svijete – kaže na kraju predsjednik Udruženja logoraša “Prijedor 92” Mirsad Duratović.