Dragan Bursać: Kako su “Škorpioni” strijeljali djecu zbog klikera

Tačno prije dvadeset godina u ulici Rahmana Morine broj 7 u Podujevu desio se masakr neviđenih razmjera. Srpska jedinica “Škorpioni“, upravo ona koja je zdušno učestvovala u srebreničkom genocidu, sa svojim psima rata upala je u dvorište porodice Haljima Gašija i zvjerski pobila 14 žena i djece.

Saranda Bogujevci gleda ispred sebe. Ima 13 godina i cijeli život pred sobom. Gleda dvorište, gleda bašču, gleda kuću… I vidi četrdeset naoružanih srpskih specijalaca kako upadaju među žene i djecu. Gleda i vidi sebe, van sebe od straha, kako se samo dijete može uplašiti, piše Dragan Bursać za Al Jazeeru.

Vidi kako ih „Škorpioni“ prvo naguravaju na kraj bašče. Vidi kako se smiju, dok psuju i udaraju žene i djecu. Onda, onako u bijesu i bunilu, izguravaju sve, njih 19 na ulicu. Na nekakav pretres.

Nekažnjeno i krvavo od Srebrenice do Kosova

Saranda mahinalno stavlja ruke u džepove. Da se zaštiti od stranaca, neznanaca. Od tih čudnovatih zlih očiju koje su došle ko zna od kuda da ih unište. Niko razuman ne zna zašto. A došli su ti „Škorpioni“ osokoljeni klanjima po Bosni sa aminom Miloševićevim i države Srbije da ubijaju poput hijena nejač na Kosovu.

I među njima je Saša Cvjetan.

Saranda čuje kako se vojnici u uniformama sprdaju sa djecom. Jedan je pronašao klikere kod njenog brata. Uzeo je djetetu klikere, gurno ga i opet se nasmijao. Saranda se trese i promatra. Vojnik pita ko je majka djetetova? Pojavljuje se mati Sarandina, blijeda. Vojnik baca klikere njoj pod noge. Za uspomenu od sina, valjda. Nakon samo par sekundi žene i djeca su dovedeni na kraj dvorišta.

Saranda čuje svoju strinu Šefkatu kako govori monstrumima na srpskom „pa to su samo deca… kako možete, imate li vi srca?“.

A onda počinje pakao masovnog strijeljanja. Vojnici nasumično pucaju prvo u žene koje uz jauke padaju po dvorištu, a onda prelaze na djecu…

Saranda Bogujevci o tom momentu kaže:

„Pogođena sam u nogu. Neko je krkljao. Ponovo su pucali. Pogođena sam zatim u ruku i leđa. Podigla sam glavu i vidjela brata Genca koji mi je rekao ‘vidi šta su uradili bratu’, kojem je bilo raznijeto pola glave“

Djevojčica u krvi izmasakrirane braće

Dijete gleda raznesenu glavu svoga brata. Možete to li shvatiti dok je monstrumi nastavljaju rešetati?! I to kako. Saranda dobija dva metka u nogu, jedan u leđa i čak 13 u ruku. A ona je još imala sreće. Preživjela je. I tako poluživa okrenula je glavu na drugu stranu. A na drugoj strani leži njen brat Fatos sa rupom u stomaku. Saranda mu govori, koliko govoriti može, dok iz pluća šište krv i zrak, da se dječak pravi mrtav. Ovaj haos traje svega minut, možda dva.

Na djecu i žene je pucano, po izjavama svjedoka, iz pet, šest kalašnjikova nekoliko minuta. Na gomili leševa iz kojih se puši barut pomiješan sa mesom ljudskim izlazi dijete. Maleni dječak koji je nekim čudom preživio. Dijete obnevidjelo od straha, muke i zla plačno podiže ruke ne bi li ga ko spasio ovog pakla. Okrvavljeno, krvlju svoje braće, sestara i majke gleda oko sebe. A onda mu prilazi gore spomenuti „Škorpion“ Saša Cvjetan sa svojim kolegom. I…

„P1 je rekao ‘brate, ima preživelih’, i onda se iz gomile leševa promolilo dete. Pucao mu je u čelo, dabogda nikad ne izašao, nisam mu ništa rekao, baš ništa. Posle su te leševe iznosili u štatorskim krilima i odvozili ih vojnim vozilima”

Eto, ovo je rekao Saša Cvjetan na suđenju za sebe i zaštićenog svjedoka P1. Saša Cvjetan, slobodan čovjek. Saša Cvjetan, koji je sijao smrt po onom djetetu, po djevojčici Sarandi, po 19 drugih na strijeljanju. Eto taj Saša je od prošle godine slobodan čovjek, pred sudom te države Srbije!

Nagrada za pobijenu djecu

I oni klikeri oteti, i oni pogledi i Sarandina porodica, i dječak živ, pa ubijen poslije strijeljanja, ništa od toga nije moglo ukinuti i dokinuti slobodu jednog monstruma. A Saša je tokom svog tamnovanja od 12-13 godina imao, pazite sad, odmor od zatvora. Jer, je, opet pazite, bio u zatvorskoj jedinici poluotvorenog tipa u Sremskoj Mitrovici. Pa je posjećivao rodbinu. To je nagrada, valjda, za silnu rodbinu koju je pobio Saranadi.

A to znači, šta bi drugo i moglo da znači nego da su „Škorpioni“ punopravni dio srbijanskog državotvornog projekta. Nije tu riječ o nekakvoj paravojnoj formaciji. Nije tu riječ o nekakvim pukim incidentima. A ne! Budimo jasni, od strane Republike Srbije to je bila trenirana, obučena i u prvom redu konfigurisana jedinica. Jednako u Srebrenici, kao i u Podujevu. Jednako na svakom mjestu gdje je sijala smrt.

Ne treba zaboraviti ni Srpsku pravoslavnu crkvu i njenu „duhovnu“ ulogu u zločinu. Evo, baš prije Podujeva, marta 1999. ovi „junaci“ su se pričestili u Crkvi Lazarici, oponašajući valjda cara Lazara, pred kosovski boj. Naravno, SPC nikada nije osjećala odgovornost za zlodjelo, najkonkretnije, ovo. Nikada se nije izvinila za zločin koji je baš i ponajviše u ime te crkve počinjen.

A kad smo kod ovog zločina, ljudski je reći, ko je ubijen.

Tog jutra 28. marta 1999. u dvorištu Halima Gashija ubijeno je sedmoro djece i sedam žena.

Shpetim (1989.) i Shpend (1986.), sinovi Safeta Bogujevci, njegova supruga Sala (1960.), Nora (1984.), kćerka Seljatina Bogujevcija, njegova supruga Shefkate (1956.), Shehide Bogujevci (1932.), Nefise Bogujevcu Llugaliu (1945.), sestra Seljatina i Safeta, njena snaja Fezdrije Llugialiu (1978.), Dafina (1990.), Arber (1992.), Mimoza (1995.) i Albin (1997.), deca Envera Durići, Fitnete (1963.), Enverova supruga i Isma (1930.), Enverova majka.

Država i crkva koje nemaju empatije

Najstarija žrtva imala je 69 godina, a najmlađa dvije.

Tog jutra, dok je beogradski režim proslavljao svoj Dan državnosti i deset godina od promjene Ustava, ubice režima ubijaju, nikada to nemojte zaboraviti, tadašnje državljane Srbije. Ubijaju i sjemene zatiru porodicama Gaši i Bogujevci.

Razmišlja li danas beogradski režim, razmišlja li danas, dvadeset godina poslije srbijanska intelektualna i politička vrhuška zašto im se desilo bombardovanje, zašto je Srbija crnim slovima upisana u istoriju devedesetih i zašto je Kosovo samostalna država?

Ili se još uvijek bez stida i srama okreću od realnosti i oprosta?

Fatos, Saranda i Jehona Bogujevci, djeca koja su preživjela strijeljanje, otišla su da žive u Englesku. Oni su na dan strijeljanja imali 11, 12, odnosno 14 godina. Danas se bave umjetnošću.

Kako navodi Agron Bajrami, umjetnost im pomaže da prevaziđu bol, patnju prošlosti sa kojom žive. To im je na neki način jedina terapija koja im omogućava da se uhvate u koštac sa zločinom neshvatljivih razmjera, koji im je uništio porodicu.

Martovski dan. Tada prije 20 godina. Ulica Rahmana Morine broj 7 u Podujevu. Ne ponovilo se!