Dr. Bakir Nakaš o bh. zdravstvu: Politika nametala rješenja i kočila struku

Zdravstveni sistem u BiH prošao je trnovit put u periodu od rata u BiH dosad. Plan o jedinstvenom zdravstvu na nivou države srušen je potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, a dodatno kompliciranje situacije izazvala je podijeljena nadležnost zdravstva na nivou Federacije BiH za razliku od Republike Srpske gdje je taj sistem centraliziran.

Istaknuo je to u razgovoru za Fenu doktor Bakir Nakaš, koji je sudjelovao u izradi prvog strateškog plana za reformu zdravstvenog sistema u BiH.

Po njegovom mišljenju, politika je sve vrijeme nametala rješenja i na određeni način kočila struku. Za zdravstveni sistem u FBiH kaže da je trenutno u vakuumu koji, na određeni način, prepoznaje stanje koje se godinama ne mijenja, institucije se nisu puno transformirale.

– Postoji neka ideja da se transformiraju po novim principima. Sve je to moguće i ima svrhu, ali treba dobro pripremiti. Možda je sad prilika da se u osnivačkim aktima sasvim drugačije pristupi osnivanju primarne zdravstvene zaštite, specijalističko – konsultativne i bolničke zaštite i što više involviraju općine. Po zakonu, svaka općina ima zdravstveni savjet koji donosi politiku zdravstva na nivou lokalne zajednice. A naša lokalna zajednica se ništa ne pita, što znači da je u svemu ovome i sve vrijeme pacijent isključen i na margini je dešavanja u zdravstvu – poručio je.

Ističući važnost pacijenta u zdravstvenom sistemu dr. Nakaš kaže da upravo on mora biti u fokusu interesa i da je on centar zdravstva „a ne ministri, finansijeri ili zdravstveni radnici.“

– Zdravstveni radnici su sredstvo da se pomogne pacijentu, a pacijent je finansijer, korisnik i ocjenjivač. Jedno vrijeme se insistiralo i to da pacijenti budu u upravnim odborima zdravstvenih ustanova, ali oni koji donose odluke o tome uvijek su stanovišta da smo svi pacijenti mada je nas imenovalo ministarstvo i služimo u tu svrhu – kazao je.

Mišljenja je i da bi bilo dobro da se osiguranici kao kategorija odlučivanja uvedu u sistem jer se zdravstvo finansira iz novca koji upravo oni osiguravaju.

– Nisu to budžetska sredstva, nego sredstva osiguranika. Ne mogu samo oni koji su u vlasti odlučivati o tome gdje će se i za što novac usmjeravati, tu treba biti uključen i krajnji korisnik. Pacijenti treba da budu organizirani na adekvatniji način, uz pomoć specijalista javnog zdravstva da im pomognu i da kreiraju ambijent koji bi nametnuo okvir i oblike zdravstvene zaštite koji treba da bude skrojen po modelu potreba, a ne po modelu stranaka. Da se struci prepustilo i pacijenti uključili, odavno bismo imali promjene u zdravstvu – kazao je.

Ističe i činjenicu da se privatni sektor u zdravstvu jako razvija i da mu treba posvetiti veću pažnju, bolje ga usmjeriti i integrirati s javnim sektorom.

Za odlazak medicinskog kadra dodaje da je to zbog toga što smatraju da vrijede više nego su to u BiH, ali i zbog neadekvatne politike spram onih koji su završili medicinski fakultet.

– Ne postaje se doktor završetkom fakulteta, nego kroz rad. Potrebno je da, određeni period, država pronađe resurse i omogući tim ljudima da stječu znanja da bi mogli zamijeniti starije kolege, a njih angažirati kao konsultantne koji će ih educirati – naglasio je.

Prisjeća se dr. Nakaš ratnog perioda i ističe činjenicu da se već od 1992. razmišljalo o budućnosti zdravstvenog sistema i to kao jedinstvenog za cijelu BiH, po principima koje je propisala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). To je, kako je kazao, značilo da oslonac bude na primarnoj zdravstvenoj zaštiti i razvoju obiteljske medicine uz jaku specijalističko – konsultativnu i bolničku službu koje bi pružale usluge sekundarnog i tercijarnog nivoa.

– U tim planovima imali smo podršku WHO-a, ali je nismo mogli realizirati zbog rata u BiH, 1995. je podijeljena nadležnost na više nivoa, a Dejtonski sporazum je definitivno srušio naš plan da imamo jedinstveno zdravstvo na nivou države, bazirano na uplati doprinosa po osiguraniku koji je uposlen i firmi koja uplaćuje te doprinose – kazao je.

Dodatno kompliciranje situacije izazvala je, kaže, podijeljena nadležnost zdravstva na nivou Federacije BiH, kantoni su zadužen i za organizaciju i razvoj zdravstvene zaštite. Po tome je dozvoljeno i da svaki kanton ima svoj zakon o zdravstvenoj zaštiti, koji omogućava preciznije definiranje jer svaki kanton nije isto razvijen.

– Tada je bilo mnogo lutanja, 1997. donijeli smo prve zakone o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju, privatno zdravstvo je počelo legitimno da radi. Domovi zdravlja su ostali centralna baza, a kao jedan od bazičnih reformskih principa počelo se s implementacijom projekta obiteljske medicine koji je sad na prilično dobrom nivou – prisjeća se dr. Nakaš.

Međutim, nije se dovoljno radilo na definiranju puta pacijenta i rješavanja urgentnih slučajeva te je situacija bila različita ovisno od kantona, teško ga je bilo uskladiti. U periodu do 2010. usvajane su zakonske norme i okviri koji, smatra dr. Nakaš, nisu imali razrađen način implementacije u praksi te ih mnogi kantoni nisu niti primijenili.

– Sarajevski kanton bio je među perspektivnijim jer je imao i najviše novca i jedinstven zdravstveni sistem. Definiran je razvoj primarne zdravstvene zaštite i obiteljske medicine, ali u implementaciji nije bilo velikih pomaka. Nije bilo usmjerenja koje bi bilo vođeno od adekvatnih ljudi – istakao je.

U čitavom tom procesu dato je, smatra dr. Nakaš, malo povjerenja zavodima za javno zdravstvo (ljudima koji su specijalisti medicinske organizacije, zdravstvene zaštite, ekonomike zdravstva), nego je sve „palo“ na kliničare.

Bakir Nakaš je penzionirani liječnik koji je do rata u BiH bio oficir JNA i načelnik zaraznog odjeljenja, od 1992. do 2013. obnašao je funkciju direktora Opće bolnice, od 1992. do 1995. i funkciju vanjskog savjetnika Ministarstva zdravstva Republike BiH, a 1996. bio i u savjetodavnom tijelu Ministarstva zdravstva FBiH. Bio je zadužen i za komunikaciju sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (WHO), a od 1996. do 2000. godine (uz funkciju direktora Opće bolnice) i pomoćnik federalnog ministra zdravstva za međunarodne odnose.