Doris Pack: Mi u Njemačkoj imamo 16 entiteta, može i BiH funkcionisati sa dva

Bivša europarlamentarka i izvjestiteljica Evropskog parlamenta za Bosnu i Hercegovinu Doris Pack (Pak) kaže kako političari u BiH ne žele zajedničku državu, te da priča o ukidanju Republike Srpske (RS) služi za unutrašnje stvaranje problema.

Prekrajanje granica na Balkanu se, ocjenjuje Pack u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), neće dogoditi, ali će, ukoliko nacionalističke stranke dođu u većini u Evropski parlament, biti više otpora da se BiH kreće dalje ka EU.​

RSE: Dobro poznajete bosanskohercegovačke političare i prilike u zemlji. Kako gledate na evropski put zemlje i njen napredak?

Pack: Znate da sam u regionu, a posebno u BiH, prisutna nekih 28 godina i nadala sam se da će poslije Dejtona (Dejtonski mirovni sporazum, prim. nov.) sve brzo ići naprijed i nabolje, ali desilo se suprotno. Ono što vidim i osjećam je da su neki političari mnogo više zainteresovani za podjelu zemlje, za podjelu naroda, nego za formiranje države, što bi podrazumijevalo da svi rade zajedno kako bi ušli u Evropsku uniju (EU). Mislim da su podjele veće nego sredinom devedesetih. Ne zbog ljudi, ako uopšte tu i ima njihove želje, nego zbog političara koji koriste ljude i manipulišu u smjeru koji njima odgovara, a interes nije ulazak u EU.

Ako želite u EU onda morate reformisati državu, obezbijediti posao u državi, ali ne ono što mi vidimo je da mladi, ne više i samo mladi, nego i parovi, idu jer se boje za budućnost svoje djece. To nije klima koja privlači investitore. A upravo bi to trebao biti prvi i najvažniji interes bilo kojeg dobronamjernog političara, a ja to ne nalazim i to je što situaciju čini tužnom, i izvana gledano. Iznutra je još gore i kad sam tu i razgovaram s ljudima pitaju me šta mogu da urade, a veoma često ne mogu da urade ništa, jer političari ne žele da sarađuju.

RSE: Kako političari mogu sarađivati ako jedni žele treći entitet, drugi disoluciju, treći moguće i ukidanje jednog od entiteta? Šta je pozadina takve retorike?

Pack: Pozadina je to što ne žele zajedničku državu. Nisam za treći entitet, ne zato što sam protiv Hrvata, nego zato što mislim da ovaj entitet Hrvata i Bošnjaka koji je kreiran prije Dejtona, u Washingtonu, treba biti promijenjen u smislu da se organizuje sa opštinama i Vladom federacije BiH, a na čelu je vlada BiH. Sada imamo deset kantona i to je nefunkcionalno. Čak i da ste najbolji administrator, imate previše nivoa i previše uplitanja političkih partija.

Ovo ne bi bilo protivno interesima Hrvata koji će u onim opštinama, u kojima su većina, to i ostati. Hrvatski lider nije za to. Ja mogu shvatiti da se oni osjećaju zapostavljeni, ali mislim da mora postojati i neka druga mogućnost da im se pokaže da su jednaka nacija bez da se formira novi entitet. S druge strane, mislim da niko ne želi da ukine RS. To su glasine, koje na dnevni red plasiraju oni koji žele da imaju problem u zemlji, koji žele problem u državi BiH.

Ja sam za to da postoje dva entiteta koja rade zajedno, međusobno i za dobro zajedničke države. RS nije država, nije ni Federacija. Mi u Njemačkoj imamo 16 entiteta, a Bosna i Hercegovina može sa dva. Treba poštovati sve narode i to treba da bude na umu političarima, a ne da stalno rade jedni protiv drugih i da uvijek stvaraju prijateljstva dva protiv jednog, onda druga dva protiv trećeg. Treba da rade za bolju situaciju za djecu u zemlji. Obrazovanje treba da se promijeni, moraju doći investitori, mora se uvesti efikasno pravosuđe. To traje već 20 godina, a još nije postignuto.

RSE: Čini se da ponekad iz EU dolaze mnogo snažnije poruke o tome kako žele vidjeti BiH u svom članstvu, nego što to vidimo na terenu među bh. političarima. Govorim o stvarnoj posvećenosti tom putu, ne retorici. Kakav je Vaš utisak?

Pack: Nekada imam utisak da su neki od nas više zainteresovani da BiH uđe u EU nego političari koji rade u toj zemlji. Jasno je da su ispunili uslove na koje su se obavezali, mogli smo im pomoći da idu naprijed. Ali, nekada se stiče dojam da su izgubili momentum, jer sada svi gledaju u smjeru izbora za Evropski parlament. Mnogo su dalje mogli doći da su nešto uradili proteklih godina. Sada dolaze izbori i plašim se da će novi saziv biti manje zainteresovan za proširenje. Ukoliko nacionalističke stranke dođu u većini u Evropski parlament, biće više otpora da se BiH kreće dalje ka EU. Ali to ne treba biti smetnja da se ne radi ono što treba da se radi.

Postoji obećanje od 2003. da BiH može postati članicom, ali samo ukoliko ispune uslove i ponašaju se demokratski i pokažu da su politički kredibilni da uđu u EU. Sve dok se oko toga dvoji i dok se ne ispunjavaju uslovi problem ostaje. Njemačka je zainteresovana da BiH uđe, možda više od drugih, jer smo pokušavali da se ovi problemi riješe još od raspada Jugoslavije, ali trebamo i drugima pomoći da to shvate.

Ako ste čuli Macrona (Emmanel Macron, francuski predsjednik, prim. nov.), koji smatra da najprije trebamo reformisati EU, pa onda ići dalje. Ja sam mu rekla – “Ne, trebamo to raditi istovremeno”. Mi u EU trebamo se baviti svojim poslom, a vi u BiH svojim. To nije u kontradikciji. Ali političari treba da pokažu da su zainteresovani da formiraju funkcionalnu vladu, funkcionalan parlament, da rade ono za šta su izabrani i rade šta treba da rade. Sada se plaše ishoda evropskih parlamentarnih izbora, ali svi su bili svjesni da će se to dogoditi ove godine, pa zašto ona nisu bolje raditi proteklih godina? Uvijek postoji opasnost ako predugo čekate.

​RSE: Kakva je Vaša percepcija situacije u regiji? Svako malo čujemo mogućnost povezivanja onoga što se događa na Kosovu sa Republikom Srpskom, na primjer.

Pack: Ako ste zaista svjesni šta se desilo posljednjih godina u tim zemljama regiona, ne smijete biti za promjenu granica. Ako se to započne, to je početak kraja. Mislim da morate imati na umu šta se to dešava. Vidite, imate ljude u regionu koji razmišljaju o kreiranju “Velike Albanije”. Ali mnogi ljudi i RS-u smatraju da žele ići u Srbiju, ali ostavite im da razmišljaju i da vjeruju ili sanjaju, ali to nije moguće ako se granica ne mijenja. Smatram da pitanje promjene granica na Balkanu, odnosno Jugoistočnoj Evropi, je nešto što ne smijemo dopustiti. Mi znamo šta se desilo u ovom regionu. Mnogi današnji ljudi iz evropske politike nisu bili dio politike devedesetih, tako da oni to ne mogu da razumiju, ne znaju. Ali oni koji znaju šta se tu dešavalo, koji poznaju region i njegov mentalitet, moraju biti veoma oprezni.

Iako ne želim nikoga imenovati, ali vidite li šta se dešava? I ne mogu da shvatim da je Vučić (Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, prim. nov.) za ovo. A ne mogu ni da shvatim da je i Tači (Hašim Tači, predsjednik Kosova, prim. nov.) za ovu politiku, jer se to i njega tiče. Nije u interesu Kosova to što se sada odigrava. Devedeset i pet posto građana Kosova nije za promjenu granice. Ali, bez obzira, trebamo im pomoći. A ako je ovo trenutak za administraciju u Sjedinjenim Državama da kažu – “OK, ako pronađete rješenje, bez obzira kakvo je ono”, treba imati na umu da su oni (SAD) daleko. Oni nisu tu, blizu problema u regionu.

Dobro se sjećam da je SAD još u devedesetim pomagao zemljama regiona da prebrode problematične situacije. Ali ovo je nova administracija (SAD-a) i ne znate gdje se nalazite i to je veliki problem u cijelom svijetu. Ali (SAD) ne bi se trebali miješati ili ljudima u ovoj regiji davati ideje da je promjena granice nešto što je na cijeni, ali to nije cijena. Mislim da su nevjerovatni (SAD). Zbog toga, nadam se da će ovo neće biti rješenje. Nadam se da će se rješenje naći, ali ne u promjeni granice.

Niste pomenuli Kinu koja je jako uključena u region ekonomski, isto tako i Saudijsku Arabiju koja takođe ima ekonomski interes. Mada, mislim sa Saudijska Arabija nema samo ekonomski interes. I Turska je tu, ali nje se ne treba puno bojati, jer je ona dijelom evropska zemlja, ali je u dobrim odnosima s EU.

Mi kao EU bi trebali biti zainteresovaniji da pomognemo političarima u regionu da urade šta treba, da privuku investitore iz EU, iz našeg regiona, da se stvaraju bolje veze među nama. U nekim dijelovima BiH naći ćete kako dobro funkcionišu stvari u kojima postoje investicije iz Njemačke i drugih zemalja, poput Žepča, Tuzle i nekoliko mjesta. To je primjer da se može, ali Bosni i Hercegovini za to trebaju ljudi na terenu i oni koji neće raditi protiv lokalnih vlasti i biti zainteresovani da zemlja ekonomski i infrastrukturno napreduje, jer su se o tome već svi u regiji dogovorili.