Don Davor Klečina: Dan kada sam plakao za Ferhadijom

Svećenik Banjolučke biskupije, trenutni župnik Drvara i Bosanskog Grahova Don Davor Klečina je, u svjetlu jučerašnjeg otvarnja obnovljene džamije Ferhadije u Banjoj Luci, redakciji Fene dostavio pismo koje je napisao 7. maja 2014., pod naslovom “Dan kad sam plakao za Ferhadijom”, a koje se odnosi na 7. maj 1993. godine kada je  srušena banjalučka džamija.

Fena pismo prenosi u cjelosti:

„Protekli rat na području bivše Jugoslavije bio je okrutan i tragičan, i svatko ga je doživio i proživio na svoj način. Rušeni su brojni gradovi i sela, srušene tolike građevine: zgrade, mostovi, spomenici kulture, itd.

Mnoge su međuljudske veze pokidane, mnogi su morali napustiti svoj dom i zavičaj, a najveća je tragedija što su izgubljeni brojni životi. Sela, gradovi, mostovi, zgrade… sve se to da obnoviti, ali izgubljene živote nitko više ne može vratiti. Isto je tako mukotrpan put izgradnje mira i ponovne uspostave normalnih međuljudskih i međunacionalnih odnosa. Puno je lakše nešto srušiti nego izgraditi.

Možda će ovo moje svjedočanstvo biti tek jedna kap u moru. Ali svjestan sam da ima još puno ovakvih pozitivnih kapi, i da sve skupa mogu načiniti jedan potočić, rijeku, jezero ili more novog društva, nove civilizacije mira, praštanja i ljubavi.

Za vrijeme posljednjeg rata u BiH bio sam mladić, reklo bi se tinejdžer, na prijelazu iz osnovne škole u srednju. Rat sam proživljavao vrlo emotivno, iako – Bogu hvala – one najizravnije i najtragičnije posljedice rata nisam doživio na vlastitoj koži: nikoga nisam izgubio u užoj obitelji, nisam morao ići u rat kao vojnik, nisam se krio po skloništima uslijed neprijateljskog bombardiranja.

Moja rodna Banja Luka takovog izdanja rata – kao npr. u Vukovaru, Osijeku, Sarajevu ili Mostaru – je bila pošteđena. Ipak, pred kraja rata, moja obitelj i sva moja rodbina, kao i većina moga hrvatskog naroda, morali su prisilno napustiti Banju Luku i početi dijeliti s drugima izbjegličku i prognaničku sudbinu.

Rekoh, rat sam kao tinejdžer proživljavao vrlo emotivno: sjećam se dugih besanih noći provedenih uz radio – dok je Hrvatska gorila 1991. – slušajući izvješća o bombardiranjima Vukovara, Osijeka, Zadra, Dubrovnika. Pa stravični apokaliptični prozori na TV-u iz sravnjenog Vukovara.[yuzo_related]

Onda je, “nekako s proljeća“ 1992., došao rat u Bosni – to me se ticalo još izravnije, jer je rat bio tu, skoro na kućnom pragu, miris rata se osjećao u zraku. Mržnja je bila toliko gusta i opipljiva da se mogla rezati nožem. Strašno su me potresali ratni prizori sa sarajevskih ulica: pokolji građana u redu za kruh i vodu, snajperski lov na nedužne ljude, „izgaranje grada kao tamjana grumen“… Tko je mogao ostati ravnodušan pred prizorima izgladnjelih ljudi u Omarskoj, Trnoplju, Keratermu, Manjači… Pa masovna silovanja žena…

U mome, pak, rodnom gradu svaki dan sam gledao kako meni dragi ljudi moraju napuštati svoj grad i zavičaj, slušao ratne priče kolega i susjeda s bosanskih ratišta, doživljavao strašne nacionalističke izljeve pojedinaca i skupina, slušao o maltretiranju i ubijanju ljudi po stanovima i kućama samo zato što su bili druge vjere i nacije, o lovu na ljude kao na zvijeri radi mobilizacije. Sjećam se ubojstva meni dragog svećenika vlč. Ivana Grgića, u jesen 1992.

Sjećam se kao da je bilo jučer dana njegova sprovoda – kad sam pobjegao iz medicinske škole s nastave, i po kiši trčao do groblja Sv. Marka da bih barem na trenutak bio na sprovodu i odao poštovanje nedužnom mladom svećeniku kojeg sam jako volio. Sjećam se one sumorne kiše, i pjesme „Kraljice neba, raduj se“ dok se lijes polagao u grob, i svih osjećaja koji su me tada obuzimali…

Sjećam se i onog stravično hladnog siječnja 1993. kad sam otišao iz svoga grada. Sjećam se tjednima snijegom i ledom okovane Banje Luke, i minusa koji se uvlačio u kosti. Sjećam se 45 dana „u komadu“ bez struje, noći koje su trajale više od 12 sati, i loženja peći, drva, kruha i masti. Sjećam se i dana svog odlaska iz Banje Luke – hladnog, ali sunčanog siječanjskog dana. I majke koja je toga dana odlazila na posao – sjećam se što je toga dana nosila na sebi, i našeg pozdrava… I grla u kojem se stislo…
Sjećam se oca, sestre i brata koje od toga dana više neću vidjeti tri godine, i Caritasova konvoja za Zagreb, i puta od Banje Luke do Zagreba koji je trajao 12 sati…

Svega se svega toga sjećam, kao da jučer bilo, i bilo je teško, i oči su bile pune suza, i u grlu se bilo jako stislo… ali „znaj da nisam, nisam  plakao“. Nije mi to dopuštao muški ponos mladića koji je preko noći stasao u čovjeka. I nije moja duša bila prazna.

I u Hrvatskoj sam još emotivnije proživljavao te godine bez Bosne, bez zelenih bosanskih proljeća, daleko od rodnog kraja, od svojih.. Bože, kako je tada bila velika i duboka nostalgija za rodnim krajem. Jedina veza s Bosnom je bio TV s kojeg su svakog dana stizale zastrašujuće vijesti: nova razaranja, novi pokolji, mrtvi, prognani… Telefonska veza preko Slovenije je bila jedina veza s mojima.

Bilo je dana kad nisam imao nikakve informacije o njima u Banjoj Luci. Sjećam se i onog dana u kolovozu 1995. kada sam svoje dočekao na obali Save u slavonskom Davoru, gdje su zajedno s drugim sunarodnjacima iz Banje Luke i okolice, s dvije vrećice u ruci, u čamcima  prešli u Hrvatsku. E, tada je bilo suza, ali radosnica, zbog ponovnog susreta sa svojim najmilijima koje nisam vidio tri godine.

Zašto sve ovo pričam? Pa da vam dočaram koliko je bilo teških trenutaka u ratu, ali – unatoč svemu tomu – nisam plakao.

Pa ipak – jednom sam zaplakao. Zaplakao, i gorko, neutješno plakao. Bilo je to 7. svibnja (maja) 1993. Tada sam već bio u Hrvatskoj, u Istri, u dalekom Pazinu, daleko, predaleko od Bosne i Banje Luke. Do mene je toga dana stigla vijest (više se ne sjećam od koga) da je u Banjoj Luci srušena, sravnjena sa zemljom džamija Ferhadija. Nema više Ferhadije, ostala je samo hrpa kamenja.

Bio sam u šoku, skamenjen, osjećao sam se kao da mi netko na živo vadi srce. Nisam mogao vjerovati. Zar je moguće da je netko mogao srušiti Ferhadiju? Ferhadiju, koja bila simbol grada, koju smo svi Banjolučani (sad je ovo upitno jesu li baš svi) doživljavali kao svoju, kao dio sebe, kao sebe. Zar čovjek može biti toliko zao da diže ruku na simbol grada? Pa time diže ruku i na sam grad.

To je bilo vrijeme kad su u BiH bjesnjeli hrvatsko-muslimanski sukobi, i u školi oko mene je bilo puno kolega koji su dolazili iz tih krajeva zahvaćenih sukobom. Znam da je i njima bilo teško, stizale su svaki dan strašne vijesti. Nije bilo baš poželjno tada suze liti zbog jedne srušene građevine, što više džamije, dok ljudima oko mene ginu očevi, braća… Ali ne znam…

U meni je tada bio jači taj osjećaj, to sam bio ja, nisam mogao protiv sebe. Cijeli taj dan sam se skrivao na samotnim mjestima (vani u parku, u toaletu, navečer u svom krevetu) i tiho, diskretno, neutješno plakao, jecao, pustio da suze same teku. Nisam se stidio tih suza – možda su u tim suzama zbog srušene Ferhadije bile utkane i suze za mojim rodnim gradom, za proteklim vremenima koja se više nikad vratiti neće, za svim ljudima koji su obilježili moj život. Nikoga nisam proklinjao zbog toga, nisam u sebi imao ni gram mržnje, prijezira i želje za osvetom. Jednostavno sam samo plakao.

Moram priznati da sam u ratu još jednom zaplakao zbog rušenja neke građevine, a to je bilo u studenom te iste 1993. kad je srušen Stari Most u Mostaru. Ne znam kakva je bila emotivna veza jednog 16-godišnjaka iz Banje Luke – koji do tad nikad nije bio u Mostaru – s gradom na Neretvi, ali znam da sam isto plakao (ne možda tako emotivno i intenzivno kao u slučaju Ferhadije) gledajući posljednje trenutke Starog Mosta koji se pretvara u hrpu kamenja i nestaje u dubinama Neretve.

Bogu hvala, danas je Ferhadija opet ukras Banje Luke, kao što je i Stari Most ukras Mostara. Kao što rekoh, građevine će se obnoviti (možda ne starije nego što su bile), ali put ponovne izgradnje mira, pomirenja, uvažavanja i povjerenja je daleko teži. Puno toga ne štima u ovoj našoj jadnoj ali ponosnoj i prkosnoj Bosni. Puno je toga nasađeno na krive noge, što može biti garant samo novih – ne daj Bože – sukoba, nemira, mržnji i ratova. Ali jedno me ipak tješi.

Moje suze. Suze za Ferhadijom. I Starim Mostom. Suze čiji sam smisao otkrio tek poslije. U suzama jednog dječaka (katolika) koji oplakuje rušenje vjerskog objekta druge vjerske zajednice (muslimana), ja sam prepoznao suze tolikih običnih normalnih ljudi u ovoj našoj zajedničkoj nam zemlji Bosni (i Hercegovini), koji su u svojim obiteljima naučeni da NE MRZE, nego da VOLE i POŠTUJU čovjeka do sebe, svoga prijatelja, susjeda, bez obzira na njegovu nacionalnu, vjersku i inu pripadnost.

Moje suze za Ferhadijom suze su tolikih drugih katolika, pravoslavaca, muslimana, ateista i dr. – ali nadasve ljudi – koji su i u ratnom ludilu ostali ljudi i oplakivali tužne sudbine i izgubljene živote svojih susjeda i prijatelja. Znam da je takvih suza proliveno jako puno, i da sve te suze zajedno mogu načiniti jednu veliku rijeku… rijeku jedne nove civilizacije ljubavi, uvažavanja, poštovanja i mira.

Za kraj još ovo. Na prolivenim iskrenim suzama za Ferhadijom i Starim Mostom mogu zahvaliti – osim dragom Bogu – jedino svojim roditeljima koji su nas djecu odgajali da prvo budemo ljudi. Čovjek pisano velikim slovom. Znam da u Bosni ima još puno takvih roditelja koji tako odgajaju svoju djecu. I to me tješi. Ima nade, ima budućnosti. Ljubav SVE I UVIJEK pobjeđuje.

P.S. U ovim trenutcima ja sam trebao biti u našem banjolučkom Katoličkom školskom centru na svečanoj akademiji. Ali, šta ću, inspiracija da napišem ovo je bila puno jača. Pozdrav svima u našem KŠC – školi koja se istinski trudi odgajati mlade naraštaje u duhu međusobne tolerancije, poštovanja, suživota i mira. I moja isprika što nisam došao“.