Dokumenti CIA o Srebrenici: Milošević tražio razmjenu teritorija

Postoji jedna kratka bilješka u dostupnoj CIA-noj dokumentaciji u kojoj se kaže: ”Nismo imali nikakve informacije o namjerama bosanskih Srba da će počiniti zločine protiv muslimanskih branitelja ili stanovnika Srebrenice”.

Međutim, kada pretražite na stotine dokumenata, kada razgovarate s međunarodnim sudionicima tadašnjih zbivanja nije teško doći do zaključka da su takozvane istočne enklave – Srebrenica, Žepa, pa jedno vrijeme i Goražde – bile otpisane u mirovnim planovima Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske, kao i čelništva Ujedinjenih naroda. Je li se htjelo doći do mirovnog sporazuma po svaku cijenu, pa i po strašnu cijenu plaćenu u Srebrenici?

Uz znanje američkih i europskih obavještajnih službi te Rusije da bosanski Srbi žele pod svaku cijenu doći do istočnih enklava Kontakt skupina – Sjedinjene Države, Velika Britanija, Rusije, Francuska i Njemačka – poduzima na proljeće 1995. godine diplomatsku ofenzivu u kojoj, sa srpske strane, pregovaraju sa Slobodanom Miloševićem.

Srbija je bila pod međunarodnim sankcijama, haški sud je počeo dizati optužnice protiv čelnika bosanskih Srba, Bosna i Hercegovina i Hrvatska su bile pod embargom za kupovinu naoružanja … Amerikanci, Britanci i Francuzi dolaze Miloševiću – navodi se u CIA-inim dokumentima, i stvara se ideja da se obavi zamjena teritorija, piše Al Jazeera Balkans.

No, Milošević nije bio zadovoljan mapom koja mu je nuđena, ali želi je pregovarati, navodi CIA, o zamjeni istočnih enklava za dijelove Sarajeva koji su pod kontrolom Srba! CIA objavljuje da je ta ideja predstavljena Aliji Izetbegoviću koji je odbio to učiniti:

”Alija Izetbegović još 1993.godine razgovarao s predstavnicima Srebrenice i Žepe o tome da bi njihova predaja mogla biti cijena za mir, ali oni nisu htjeli ni čuti za takvu ideju – tvrde američki obavještajci.

U jednom CIA-inom memorandum iz svibnja/maja 1995. godine sigurnosne zone u istočnoj Bosni opisuju se kao “…riblja kost u grlu Srba”, te da budućnost Srebrenice ne izgleda dobro uz opasku da je Srebrenica praktično neobranjiva.. Amerikanci su smatrali da bi bilo pametno “…zamijeniti barem najmanju od istočnih enklava za veći dio teritorije drugdje”. CIA navodi da je Predsjedništvo BiH odlučilo u travnju 1995.godine poslati 15 vojnih zapovjednika iz Srebrenice na područja pod vladinom kontrolom u Tuzli, zabranjujući im da se vrate u Srebrenicu.

“Vlada u Sarajevu je smatrala da je zaštita UN-ovih sigurnosnih zona obveza međunarodne zajednice” – zaključili su analitičari američkih obavještajnih službi. Sjedinjenim državama je u tom trenutku bilo najvažnije da se zaštiti Sarajevo te po mogućnosti Goražde o čemu je u svom memorandum Bijeloj kuću u srpnju (nakon pada Srebrenice i Žepe) govorila Madeleine Albright “… bila bi sramota po Sjedinjene Države da se, nakon zločina u Srebrenici i Žepi, ne zaštite Goražde i Sarajevo.”

Zabrinuti zbog pregovora sa Miloševićem

Još 5.lipnja/juna CIA sugerira da su Hrvatska i Bosna i Hercegovina zabrinuti zbog pregovora s Miloševićem.

“Hrvatska smatra da dajemo Srbiji prednost te da oni ništa nisu dobili za rješenje vlastitih problema i pored toga sto surađuju s Washingtonom. Bosansku vladu brine to da dobivaju premalo kada je u pitanju priznavanje njihove zemlje od strane Srbije (Od Miloševića je zatraženo da prizna granice BiH, ali ne i bosanskohercegovačku vladu). Amerikanci su bili zabrinuti za sigurnost svojih promatrača na granici Bosne i Hercegovine i Srbije:

”Nemamo izravnih prijetnji, ali srbijanske paramilitarne snage povezane s “Arkanom” razmještene su od Tuzle do Srebrenice, a cilj im je da pronađu Amerikance kako bi ih uzeli za taoce”.

Nakon ovoga odlučeno je da se američko osoblje povuče s granice iz sigurnosnih razloga. Vojni analitičari su kasnije prepoznali ova zbivanja kao pripremu bosanskih Srba za ofenzivu na Srebrenicu. Prema američkim dokumentima Milošević nije bio sretan sto su Arkanovci bili na tom potezu, jer su mu mogli pokvariti planove o ograničavanju sankcija Srbiji.

Kontakt skupina je neprestano brinula sto će biti s mirovnim snagama, jesu li previse ranjivi, hoće li ih Srbi koristiti kao taoce budu li NATO-vi avioni bombardirali srpske položaje u najugroženijim mjestima? CIA posjeduje dokument, datiran na 19.svibnja/maja 1995.godine, u kojem se kaže da je jedina “…realna opcija tražiti savezničku potporu za UNPROFOR koji bi se trebao povući s najosjetljivijih lokacija. UN-ove sigurnosne zone trebaju robusnije provoditi svoj mandate, uključujući zračne napade NATO-a!”

Samo šest dana iza toga, 25.svibnja/maja, propala su sva planiranja o daljnjim zračnim napadima na srpske položaje nakon sto su bosanski Srbi kao taoce uzeli oko 400 pripadnika UN-ovih mirovnih snaga, kao odmazdu za jedan zračni napad.

Dvadeset sedmog svibnja/maja američki predsjednik Clinton, francuski predsjednik Chirac te britanski premijer John Major, telefonski su razgovarali o tome kako odgovoriti na uzimanje taoca. Idućeg dana, prema navodima iz dokumenata američke obavještajne zajednice, Amerikanci su odlučili suspendirati zračne napade NATO saveza protiv Srba u doglednoj budućnosti.

Predsjednik Clinton je svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Tonya Lakea dobio poruku „Privatno ćemo prihvatiti zaustavljanje budućih zračnih napada, ali nećemo o tome davati nikakve javne izjave“. Karadžić i Mladić su sada ohrabreni mogli nastaviti svoje planove o zauzimanju Srebrenice i Žepe. Zanimljivo je da američke obavještajne agencije još ne dopuštaju pristup dokumentaciji o tome koliko su znali za srpske planove.

Nema nimalo sumnje da su Amerikanci, zajedno s Kontakt skupinom, znali da će vojska bosanskih Srba izvesti napade na istočne enklave, ali iz CIA-inih dokumenata je vidljivo da nisu dobro procijenili kada će doći do njih. Isto tako, bili su zatečeni zločinima i počinjenim genocidom.

U takvoj je atmosferi došao 11.srpnja/jula 1995.godine i početak agonije za stanovnike Srebrenice i okolnih mjesta. Zbog tih zbivanja u Bijeloj kući je 11. i 12. srpnja/jula održan sastanak Vijeća za Nacionalnu sigurnost koji je vodio savjetnik predsjednika Clintona Sandy Berger uz sudjelovanje, između ostalih direktora CIA-e Georgea Teneta, generala Wesleya Clarka, predstavnika Pentagona dok se Madeleine Albright, tada američka ambasadorica u Ujedinjenim narodima, uključila preko sigurne video veze. Tema – razmatranje odgovarajućih odgovora na napad bosanskih Srba i okupaciju UN-ove sigurnosne zone Srebrenica.

Pet tajnih zaključaka

Doneseno je i nekoliko zaključaka koji su trebali ostati tajna:

Ponovno utvrditi koliko je UNPROFOR sposoban izvoditi humanitarne i zaštitne misije u BiH, potrebno je zaustaviti model uspješne agresivnosti vojske bosanskih Srba. Ukoliko se u tome ne uspije rezultat će biti napadi na druge enklave, obnova “gušenja” Sarajeva, ubrzanje kolapsa misije UNPROFOR-a te iniciranje povlačenja pod okolnostima da ce takva situacija biti promatrana kao poraz UN-a, NATO-a i naših saveznika. Ubrzano usvajanje rezolucije u Kongresu o ukidanju embarga na oružješsto bi naštetilo našim odnosima sa saveznicima.

Treba odmah poduzeti sljedeće akcije:

Učiniti sve da se svim raspoloživim sredstvima obnovi sigurnosna zona u Srebrenici, u isto vrijeme privatno priznajući da UNPROFOR sada nema vojne kapacitete kojima bi se mogla promijeniti okupacija Srebrenice od strane bosanskih Srba ( niti, najvjerojatnije spriječiti pad Žepe).

Vidjeti s Miloševićem (i preko UN-a, s Karadžićem i Mladićem) da se dobije potpora za UNHCR-ova (Povjerenstvo UN-a za izbjeglice) da pomogne u kretanju, snabdijevanju i brizi oko izbjeglica te holandskog bataljuna pri UNPROFOR-u u Srebrenici. Istodobno treba raditi na tome da se dobije pristanak bosanske vlade o evakuaciji izbjeglica u Tuzlu radije nego prisiliti ih da, bez ikakve potpore, ostanu iza srpskih linija.

Zajedno sa saveznicima treba poslati jasne poruke o američkoj odlučnosti da se pruzi potpora da UNPROFOR ostane u tom području.

Napominjem još jednom da su ovo podaci dostupni iz dokumenata CIA-e i drugih američkih obavještajnih agencija s kojih je skinuta oznaka – tajni. Ima još mnogo dokumenata koji neće ugledati svjetlo dana u dogledno vrijeme i čuvat će se u arhivima u Washingtonu.