Doktorat za 2000 eura, diplomski rad po cijeni boljeg televizora

Igoru nije bilo teško ući u trag. Njegove usluge kao iskusnog makedonskog autora diplomskih radova reklamiraju se i po internetu i po novinama. Vi platite. On uradi posao. Vi diplomirate.

“To je legalan posao”, tvrdi on u telefonskom razgovoru dok se cjenkamo oko diplomskog rada (završni stupanj fakulteta razine master) iz intenzivne medicinske njege: oko četiri eura po stranici, ovisno o složenosti materije. Računa da može napraviti rad od 100 stranica za oko mjesec dana. “Da je to kriminal, ne bi to radio niti za 10 godina”, kaže on. “Ja sam obiteljski čovjek”.

Igor tvrdi da je pomogao desetinama ljudi koji sad kao magistri ili doktori rade u velikim kompanijama, čak i u vladama, ali je samo jedan od stotina prodavača stručnih radova na rubu akademske zajednice osobito u Makedoniji i Bosni i Hercegovini, siromašnim i korumpiranim državama. Takve trgovine stručnim radovima ima diljem Balkana, ali stručnjaci tvrde da se Makedonija i BiH više nego druge zemlje prave da ne vide loše stečene diplome.

Zajedničko istraživanje novinara u Makedoniji i Bosni i Hercegovini pokazalo je da postoji dobro organizirani i učinkovit sustav prodaje sumnjivih radova koji koristi rupe u zakonu, tromost države i institucija, čak i suradnju određenog broja akademskog osoblja – i sve veću potražnju studenata koji nisu voljni ili sposobni da sami napišu završni rad.

Mnogo rupa u zakonu

Lako je vidjeti zašto je potražnja velika sve dok diplomski rad košta manje od dizajnerske torbice i kada možete kupiti doktorat za cijenu manju od polovnog auta. “Ne brinite”, Igor uvjerava nakon pitanja o mogućnosti nevolja. “Nitko te neće uhvatiti jer ćeš naučiti što tamo piše i tvoje ime će pisati na njemu. Uopće ne brini. Ovo nije krivično djelo”.

“Što prije prihvatiš uvjete, prije ćemo završiti”, kaže on i traži čitav iznos prije početka pisanja. Nismo nastavili posao, ali razgovor sa trgovcima poput Igora pokazuje detalje mehanizama trgovine. Iva, još jedna osoba koja piše diplomske radove koju smo kontaktirali preko njenog oglasa na internetu, ponudila se da napiše diplomski iz marketinga za oko 150 eura. “Biti će gotov za dva, možda tri tjedna najviše”, kaže preko telefona.

“Često se naručuju radovi iz ekonomije tako da znamo što treba napraviti. Pobrinut ćemo se da prođete i rad neće biti plagijat. Imat će svoju osnovu. Istraživanje će biti originalno. U pripremi uključujemo profesionalce iz te oblasti”. “Profesionalce?” – pitam. “Mislim na profesore”, kaže, ali ne želi otkriti ničije ime.

Jeftino u Bosni i Hercegovini

Mnogi oglasi na internetu u Bosni i Hercegovini koji nude znanstvene radove po niskim cijenama dolaze i s jamstvom: tekst je original i rad će proći svaki test na plagijat. Obzirom da nema jedinstvenog zakona, propisi o plagijatima na svim razinama uprave u BiH su ostavljeni da ih odrede obrazovne institucije. U praksi, većina univerziteta uopće nema određena pravila o slučajevima plagijata. Najbolje sveučilište u Bosni i Hercegovini, Univerzitet u Sarajevu čak i priznaje kako nema načina provjeriti rad da li je original i nema propisa o sankcijama za plagijat.

Za profesora sarajevskog univerziteta Marija Hiberta to nije nikakvo iznenađenje. “Sve je na tržištu danas, tako da nisam nimalo iznenađen”, kaže Hibert koji je i autor priručnika o plagijatu za Univerzitet u Sarajevu. Sa kompleksnim obrazovnim sistemom, manjkom transparentnosti i mnogo korupcije onda niti nadležni organi nemaju načina da se bore protiv toga. Jer Bosna i Hercegovina je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nema ministarstvo obrazovanja na državnoj razini.

Usprkos tome, u toj državi ima oko 110.000 studenata. Uz njenih 3.6 milijuna stanovnika, ova balkanska zemlja ima najveći broj institucija za visoko obrazovanje – deset državnih i 37 privatnih. U Bijeljini, gradiću na sjeveroistoku od jedva preko 100 tisuća stanovnika ima deset različitih fakulteta gdje netko može steći diplomu iz ekonomije.

Obzirom na to je velik broj i oglasa na internetu koji nude sve vrste znanstvenih radova. U jednom oglasu se tvrdi kako ima “bogato i dugo iskustvo u pisanju teza” za novac. Postoji i cjenik: eseji za osam eura, prezentacije za pet eura i diplomski radovi i doktorske disertacije od 25 do 75 eura.

Većina oglasa nudi samo komunikaciju elektroničkom poštom i jamči privatnost. Ipak, nije rijetkost naći broj telefona u tim oglasima, makar su mnogi isključeni. Neke koje smo nazvali nisu željeli razgovarati, čak niti anonimno putem e-maila. Neki oglasi koji su izgledali profesionalnije nego drugi su i jamčili kupcima kvalitetan rada.

Krivotvorina diplome – je ipak nešto drugo

Siniša Aleksić iz Omarske u sjeverozapadnoj Bosni je otišao i korak dalje od krivotvorenja završnog rada: on je uhićen u ožujku 2010. godine na radnom mjestu u bolnici nedaleko od Banja Luke samo dvadesetak dana nakon što je dobio posao liječnika. Policija je sumnjala da je tada 27-godišnji Aleksić krivotvorio diplomu medicinskog fakulteta.

On se prijavio na natječaj za doktora sa svim potrebnim dokumentima. Mirko Stanetić, direktor Kliničkog centra Banja Luka je tada potvrdio medijima kako su Aleksićevi dokumenti “izgledali uredno” pa ga bolnica zaposlila na odjelu abdominalne kirurgije.

Njegove kolege su tvrdili da je Aleksić izgledao “kao da zna što radi” i makar je samo pomagao pri zahvatima kao praktikant starijim liječnicima prilikom operacija. Njegovi baka i djed su rekli medijima da je Siniša oduvijek “sanjao da bude doktor”. Završio je srednju medicinsku školu i upisao medicinu 2002. i oni tvrde da je “vrijedno studirao”. Čak su i proslavili njegovu diplomu!

Tako su i oni bili šokirani kada je policija našla opremu za izradu diploma u Sinišinom stanu. Pretresom je nađena njegova lažna diploma, ali nisu nađeni i dokazi da je radio diplome i nekom drugom osim sebi.

Dekanica Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci Zdenka Krivokuća je potvrdila kako je Aleksić počeo studirati 2002. godine, ali nije dospio dalje od druge godine. Prestao se pojavljivati na fakultetu i zatražio je 2009. godine da bude ispisan.

Aleksić je osuđen na osam mjeseci zatvora u listopadu 2012. i zatvorska kazna je počela u lipnju 2015. i potrajala je samo do Nove godine. Šef banjalučke bolnice Mirko Stanetić je tada izjavio kako “nije njegova dužnost ili dužnost bolnice” provjeravati ispravnost diplome. “Nije naša dužnost niti ikada treba da bude”, rekao je Stanetić Glasu Srpske 2010. godine.

“Tražilica nađe sve”

I dok takve krivotvorine dokumenata obrazovnih institucija o stručnoj kvalifikaciji ipak predstavljaju krivično djelo, o trgovini pojedinih stručnih radova na fakultetu se nigdje ne govori. Ništa ne piše niti u okvirnom zakonu o visokom obrazovanju Bosne i Hercegovine, jer su i propisi uglavnom određeni na nižim razinama, entitetima ili kantonima.

Tako u Republici Srpskoj tamošnji zakon spominje plagijate, ali svakoj instituciji ostavlja prostor za definiranje tog prekršaja. Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske nam niti nakon nekoliko mjeseci nije dalo informaciju koliko je obrazovnih institucija tamo uopće reguliralo slučajeve plagijata. U drugom entitetu, Federaciji je još složenije: uopće nema zajedničkog, entitetskog zakona o visokom obrazovanju. Svaki od deset kantona ima svoj zakon – i nitko ne spominje plagijat.

Na Univerziteta u Sarajevu nitko nije želio govoriti o plagijatima i kako se bore protiv toga. Ukazuju nam kako im je glavno jamstvo pisana izjava studenta i kojom tvrdi kako je tekst originalan i da nije plagijat. Ta mogućnost se spominje samo u Etičkom kodeksu Univerziteta, ali bez detalja o otkrivanju i sankcijama.

Mario Hibert, profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je napisao je upute kako da rad ne bude plagijat. Kaže da Univerzitet nema računalskih programa za provjeru plagijata, makar ima i jednostavnijih načina: “Google je dovoljan. Čim posumnjam na nešto, protjeram kroz tražilicu nekoliko rečenica. Veoma brzo na taj način obično otkrijem plagijat”, kaže Hibert. On dodaje da je odgovornost na mentorima koliko i na studentima. Postoji i komisija za svaki diplomski rad tako da najmanje tri člana pročitaju tezu.

“Malo promjeniš riječi…”

Trenutno nema digitalnog registra za studentske radove što otežava profesorima provjeriti originalnost nekog rada. Hibert kaže da, koliko god je lako kopirati, toliko je to lako i otkriti: “Jednom sam imao situaciju da sam bio siguran da je jedan rad plagijat. Stil je bio previše razvijen za studenta, previše složen i ugodno bi me iznenadilo kada bi neko od mojih studenata bio sposoban tako pisati.”

Profesor je tri dana pokušavao ući u trag originalnom radu. “Kroz reference sam došao do originalnog teksta koji je bio na engleskom. Tu su bile reference iz 1986. i 1995. godine i pomislio sam da bi neko trebao biti izvrsno informiran kad se poziva na te izvore. Na kraju sam našao izvor i rad koji je doslovno preveden”, kaže Hibert i objašnjava da je to bio jedini ozbiljan slučaj plagijata s kojim se susreo. Student je pao na ispitu i obnovio predmet.

Ipak, studenti kojima je previše složeno pisati vlastiti tekst tvrde kako je lako prevariti i internetske tražilice: “Sve se to ne provjerava toliko. Trik je da ne kopiraš cijeli tekst od nekoga pa da samo staviš svoje ime”, kaže jedan sugovornik koji ne želi otkriti ime. “Kada koristim nečiji tuđi rad promijenim redoslijed riječi u rečenici ili na neki način parafraziram dio koji uzmem, ali ne citiram taj rad kao referencu. Radije gledam reference u tom dijelu što su obično neke knjige, tako da stavim te knjige kao literaturu.”