Dodikovska politika škodi najviše Srbima
Kad biste Dodiku, ali i drugim liderima srpskih stranaka, predložili da svoje ljude postave na sve glavne pozicije u vlasti – i u RS i u Federaciji i u BiH – oni bi to glatko odbili. Ne vjerujete? Onda malo razmislite i vidjećete da njima uopšte nije stalo do bilo čega u Bosni i Hercegovini, osim do svoje samostalnosti i priključenja Srbiji. Za njih je BiH, jednostavno, nepoželjna, zauvijek precrtana. Ne bi je uzeli, cijelu, ni da im je servirate na tacni, piše Vlastimir Mijović na svom blogu.
Oni žele pobjeći iz ove zemlje, i to sa mirazom od 49 posto njene teritorije. A da bi to postigli, sumnjam da će u dogledno vrijeme preduzimati neke radikalne metode, poput one referendumske, s kojim maše Milorad Dodik. Ne, oni to rade drugačije: oni ovoj zemlji piju krv na slamčicu, svemu traže manu, u svakom jajetu dlaku. Krajnji cilj je da ovo zaista postane “nemoguća država”, onako kako ju je nazvao jedan od savremenih ideologa velikosrpskog projekta, dr. Nenad Kecmanović.
Navešću samo neke primjere.
Republika Srpska već deset godina nas zavlači u pridruživanju NATO savezu. Ono što njima smeta, to je manje od klikera: raspodjela takozvane “perspektivne vojne imovine” između dva entiteta.
RS je već svakome ogadila i ideju pridruživanja Evropskoj uniji. Taman smo predali Aplikaciju za briselski klub, a oni su potegnuli nekoliko gluposti i istinskih političkih sitnica zbog kojih su u startu zakoplikovali taj proces, od pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, do jasnog uspostavljanja tz. “mehanizma političke koordinacije”. EU to od nas traži kako bi, jednostavno, znala s kim da razgovara o predpristupnim temama.
Ali ne, tamo je u politici sve lažov do lažova. Danas reknu, sutra poreknu. Ne bih se začudio da nam evropska vlada iz Brisela u jednom času poruči: Ma nosite se u neku stvar, vi ste neozbiljna država! E, upravo to je strategija srpskog separatizma, da to čuju i da konačno pobjegnu iz svoje bosanske djedovine. Jer, šta raditi u “nemogućoj državi”.
No, nisu stranci jedini koji bi mogli da izgube živce. Nije nemoguće ni da se probosanskim snagama sve to jednom zgadi, da im dojadi preknadanje sa ljudima koji očito žele sve osim da BiH jača i da se stabilizuje.
U tu svrhu oni svakodnevno smišljaju provokacije. Njihovo je maslo i ovo sa popisom stanovništva. Pa zna se koliko je u svakom kokošinjcu koka, a koliko horoza, a da se ne zna – i da se podaci nastoje zabašuriti – koje sve jedinke čine ovu državu.
Znaju srpski političari u Banjaluci i da u ozbiljnu državu nikako ne mogu doći specijalci iz neke druge, kao što oni ovih dana pozivaju ruski SPECNAZ da kobajagi obučava njihovu policiju. Džaba je što je to suprotno Ustavu BiH. I nije da nas time nisu ponizili i iznervirali. Jesu, itekako, ali šta čovjek da radi: ne možeš im ništa kad ovdje ne vrijedi ni Ustav niti ima pravne države. Pošamarati ih takođe ne možeš, i oni to znaju raditi, i eto nam fizičkog, pa i oružanog sukoba.
Šuti i trpi, jedino je što probosanske snage mogu da čine, nadajući se da će rješenje jednom da padne s neba, pa da “nemoguća država” odjednom počne iz Republike Srpske, umjesto otrova, početi da dobija kisik.
Mnogi misle, pretvarajući svoje želje u nerealne nade, da će sve to jednom dojaditi i Americi i Evropi, i OHR-u i NATO-u, pa da će reći STOP tim stalnim opstrukcijama. Po mom mišljenju, ako se ova gnjavaža jednom ipak prekine, desiće se to na drugi način: voljom srpskih građana. Jer, sve ovo traje li traje, a još će da potraje. Već su, poput svih u blokiranoj državi, i Srbi pretrpjeli ogromne štete. Neveseo je i njihov život. Čisto sumnjam da su oni spremni, neprestano siromašeći, predugo da budu moneta za potkusurivanje vođa velikosrpskog projekta.
Mnogi su se već i ohladili. U srce su primili taj projekat, vjerujući da će silni Milošević i još silnija JNA sve to da odrade za nekoliko dana. Bogme se to razvuče. I evo Srba kako pokušavaju da batale taj život. Mislim da zemlju napušta upravo najviše građana te nacionalnosti. Uglavnom odlaze u Srbiju, jer se ovome ovdje kraja ne vidi. A ni mršati se ne može do gole kosti, do koje je svoje građane na kraju doveo Dodik. Šireći šuplju priču o RS-u kao boljem BH enitetu (a jedno vrijeme je tvrdio i da je to jedno od najboljih mjesta za život u Srednjoj Evropi) doveo je tu tvorevinu na prosjački štap. Po svim pokazateljima u Federaciji se živi inekako, tamo – nikako!
Ne znam koliko ljudi trebaju biti zaluđeni i tvrdoglavi da, poput vojnika, idu za takvim komandantima. Jesu Srbi poprilično “odlijepili”, ali nisam siguran da dobar dio njih ne mašta o tome da se konačno spuste na zemlju. I njima treba normalna, funkcionalna, organizovana, a ne “nemoguća država”.
Većina Srba davno je krenula za budalama i političkim bolesnicima, opsjenarima i ološem koji je smislio kako da se obogati na grbači svog naroda. Hoće li u tome biti tvrdoglavo istrajni, pa makar se i travom hranili (kako je svojedobno govorio Karadžić), to samo oni znaju. I samo oni o tome odlučuju!
Preuzeto sa Mijovic.net
