Djeci s invaliditetom potrebna podrška kakvu ja nisam imala

Za Senaidu Sarajlić iz Gračanice život je borba iz koje ona nasreću izlazi kao pobjednica. Iako korisnica invalidskih kolica, aktivna je mlada žena. Aktivistica je Informativnog centra ‘Lotos’ iz Tuzle, članica Centra za djecu i mlade s višestrukim smetnjama ‘Koraci nade’, završila je obuku za grafičku dizajnericu, svojevremeno je bila angažirana i u Vijeću mladih Federacije BiH, a piše i poeziju.

Prva zbirka poezije Senaide Sarajlić nosi naziv ‘Govor tužnog srca’. Izbor stihova iz te zbirke objavljen je u časopisu za kulturnu historiju ‘Gračanički glasnik’, a njena pjesma i u knjizi ‘Naša vizija budućnosti’ profesorica zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu Emire Švraka i Dijane Avdić.

Ima 23 godine, a uskoro će završiti srednju školu. Nije to mogla učiniti ranije jer u školi nisu imali razumijevanja za njene potrebe, kao osobe u invalidskim kolicima.

– Tadašnji direktor škole u Gračanici odbio je omogućiti odvijanje nastave u prizemlju školske zgrade. Kazao je da je to kabinetska nastava, ne može se mijenjati zbog jednog učenika – naglasila je u razgovoru za Fenu.

Osnovnu školu završila je redovno, ali ni to nije bilo bez problema. Uz arhitektonske barijere, često je bila diskriminirana i od drugara iz razreda.

– Nastava se odvijala u kabinetima, u zgradi na tri sprata. Nisam imala adekvatnu podršku. Drugari iz razreda pomagali su mi rijetko ili nevoljko – naglasila je.

Nakon što se informirala o svojim pravima, sad se nada da će uskoro postati studentica psihologije.

– Djeci s invaliditetom potrebna je podrška kakvu ja nisam imala. U Informativnom centru ‘Lotos’ iz Tuzle saznala sam za prava, za koja ranije nisam znala. Nedostatak informacija možda je otežao moj put. Ipak, sad više vjerujem u sebe – poručila je Sarajlić.

Uvjerena je da bi svaka mlada osoba s invaliditetom trebalo da ima u sebi aktivistički duh kojim će doprinijeti razvoju društva te da to treba i pokazati. Ona to, kaže, čini, a pomaže i drugima da shvate važnost takvog razmišljanja.

– Aktivizam mi je mnogo pomogao. Izgradila sam jednu novu sebe. Više vjerujem u sebe. Pružila mi se prilika da pokažem šta to ja mogu – poručila je.

Svjesna je činjenice da je za osobe s invaliditetom samostalan život otežan, ali ipak moguć.

– Težak je, posebno stoga što u našoj državi ne postoji servis personalne asistencije. Uvijek kažem, velika je razlika između onoga šta mogu i moram – istaknula je.

Izvršni direktor u Informativnom centru ‘Lotos’ Suvad Zahirović, slijepi čovjek i dugogodišnji aktivista i borac za prava osoba s invaliditetom kaže da Senaida Sarajlić dolazi često u Tuzlu iz Gračanice autobusom.

– To je oko četrdesetak kilometara udaljenosti. Da bi to uradila ona moli mnoge ljude da joj pomognu, da sklopi kolica, uđe i izađe iz autobusa. I to je samostalan život – naglasio je.

Članove ‘Lotosa’ opisao je kao uzore u koje se mogu ugledati druge osobe s invaliditetom i tako sami sebi potvrditi šta je sve moguće da postignu. Međutim, smatra da ‘Lotos’ kao nevladina organizacija nema dovoljno kapaciteta da podrži sve osobe s invaliditetom kojima bi minimalna podrška i ukazivanje na njihove mogućnosti mnogo značila.

– Mladi ljudi i njihove obitelji, okupljeni oko ‘Lotosovog’ programa, ustvari su najbolji pokazatelj kako malo podrške je potrebno osobama s invaliditetom da bi spoznale koje su im mogućnosti i kako da nastave borbu za svoja prava i nađu mjesto u društvu – naglasio je Zahirović.