Dječak sa fotografije iz Srebrenice za kojim traga Holanđanka: Volio bih je vidjeti
Holanđanka Monique Bergman nedavno je objavila fotografiju snimljenu 1995. godine u Srebrenici, na kojoj u naručju drži srebreničkog dječaka. Nakon više od 20 godina, Bergman je poželjela da sazna šta se dogodilo sa dječakom, da li je preživio srebrenički genocid i gdje se trenutno nalazi.
Anadolu Agency (AA) je objavila priču o potrazi za dječakom sa fotografije Holanđanke, nakon čega se veliki broj ljudi uključio. Nakon svega, došli smo i do dječaka sa fotografije. Riječ je o 27-godišnjem Hasanu Muškiću, koji trenutno živi u selu Muškići u Cerskoj.
Hasan je za vrijeme rata u BiH, 1993. godine, kao petogodišnjak napustio Cersku sa porodicom i utočište pronašao u Srebrenici. Uspio je, kao i njegovi roditelji, braća i sestre, preživjeti genocid u julu 1995. godine u Srebrenici. Uključili su se u jedan od konvoja i tako došli do slobodne teritorije.
– Hasan znao za fotografiju –
Posjetili smo porodicu Muškić u Cerskoj. Hasan je gluhonijem. Njegov brat Šemsudin, sa kojim i živi, kaže da su Hasana svi oduvijek voljeli. Fotografiju koju je Monique Bergman nedavno objavila, Hasan je Šemsudinu pokazivao i ranije. Prepoznao je sebe na toj fotografiji među brojnim fotografijama koje su dijelili ljudi na internet stranicama.
“Bio sam u Njemačkoj tada. Brat mi je poslao fotografiju i ispod nje napisao svoje ime. Odmah sam znao da je on na njoj. On je bio umiljato dijete. To pokazuje i njegovo prijateljstvo sa mnogim ljudima u Srebrenici. I dan-danas gdje god odemo ljudi ga prepoznaju kao dječaka iz Srebrenice koji se sa svima družio. On se družio i sa stranim, ali i sa našim vojnicima. Hasan je stvarno pozitivna osoba. Gdje god odemo, čak i u društvu sa nepoznatim osobama, svi ga vole”, priča Šemsudin dok kraj njega sjedi nasmijani Hasan.
Naglasio je da u to ratno vrijeme u Srebrenici, Hasan nikada kući nije dolazio praznih ruku.
“Uvijek je imao neke poklone. Roditelji su se u početku brinuli kako dolazi do tih stvari, ali smo kasnije vidjeli koliko ga ljudi vole, poštuju i cijene. Sjećam se jedne prilike, kada sam otišao da ga tražim u grad. Kod robne kuće smo sreli jednog vojnika koji je svima nama dao po čokoladu, samo Hasanu dvije. Nemaš hljeba da jedeš, a čovjek ti da čokoladu”, prisjeća se Šemsudin.
Monique je samo jedna od osoba koje su simpatisale Hasana. Hasan, sa kojim smo razgovarali uz pomoć znakovnog jezika koji poznaje njegob brat Šemsudin, kaže kako se te žene sjeća iako je prošlo mnogo godina. Monique je uglavnom viđao kod pekare u koju je dolazio po hljeb.
– Cvijet za hljeb –
“Sjeća se i pekare u kojoj je cvijeće mijenjao za hljeb. Hasanu je drago što ga Monique traži i volio bi da je ponovo vidi”, kaže nam Šemsudin pretaćući Hasanov znakovni jezik u riječi.
Iako je i u ratu bio gluhonijem, Hasan je uspijevao da komunicira sa svima.
“Sporazumijevao se rukama. On nije rođen kao gluhonijema osoba. Rođen je kao potpuno normalno dijete. Međutim, još dok smo bili u Cerskoj imao je nešto na vratu. Imao je povišenu temperaturu. U bolnici je bio više od mjesec dana. Tu su ga operisali, a nakon toga je izgubio sposobnost govora i slabije čuje. Otac je htio da ispita šta se desilo. Trebao je da ide za Beograd, međutim, već je počela netrpeljivost i nije otišao”, priča Šemsudin.
Holanđanka Monique Bergman je od januara do jula 1995. godine bila pripadnica Holandskog bataljona u Potočarima, gdje se brinula o ranjenicima i bolesnim. Prema vlastitom svjedočenju, Bergman se nalazila u Potočarima kada je Vojska RS pokrenula akciju zauzimanja Srebrenice.
“Bila sam u komandi u Potočarima kada su Srbi počeli s granatiranjem i kada su sve izbjeglice došle do nas da traže sklonište. Vidjela sam mnoge ranjene osobe. Razaranje, strah i gladovanje. U takvim uslovima sam provela posljednje dane u Potočarima”, prisjetila se Bergman.
Monigue Bergman je nedavno objavila fotografiju iz ratne Srebrenice na kojoj je s djetetom u naručju. Izrazila je želju da pronađe dječaka sa fotografije, jer Srebrenicu i ljude koje je tada viđala i s kojima se družila nakon više od dvije decenije nije zaboravila.
