Dječak iz Cazina koji je iz tame izronio u svjetlost

Kao slijepo dijete, Nedžad Veladžić iz Cazina se školovao u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Derventi. Djetinjstvo, koje je proveo sa vršnjacima do sredine 1992. godine, nije se nimalo razlikovalo od djetinjstva ostale djece u Bosni i Hercegovini. No, april 1992. ostaje mu u dubokom sjećanju:

„Počeo je rat i ja sam pokušao, na poziv roditelja, da dođem kući u Cazin. Moja mama je krenula po mene u Derventu. Ali, svi putevi su već bili blokirani i ona nije mogla do mene. Kada se vratila u Cazin, imao sam telefonski poziv od oca. To je bio zadnji kontakt koji sam imao sa roditeljima.“

Preko noći Nedžad je odrastao. Sa svojih devet godina odlučuje se na neizvjestan i nepoznat put na koji kreće još stotinjak štićenika te njihovih nastavnika i odgajatelja. Kao dijete, prihvatio je upute koje su im dali: „Ništa se ne brinite, nemojte ništa sa sobom nositi, mi ćemo se jako brzo vratiti.” Užurbano napuštaju Derventu, a već istu noć njihov Centar je pogođen granatom. Zaustavljaju se u Doboju i tu borave par dana. Sljedeća stanica je Beograd.

Izbjeglički konvoj sa slijepom i slabovidnom djecom se u Beogradu ne zadržava dugo i oni kreću za Makedoniju. Nedžad i dalje ne zna da li su mu roditelji i brat živi, a ni oni ne znaju za njega.

„Moja mama je bila uporna da me nađe. Znala je na granici sa Hrvatskom, u Velikoj Kladuši, stajati satima na kiši i u suzama iščekujući vijesti o tome da li sam živ. Prvo joj je saopšteno kako je dosta nas, štićenika, poginulo i kako nismo uspjeli ni izaći iz Dervente. Na drugoj strani, ja sam na svaki način pokušavao da pošaljem poruku do njih da sam živ. Međutim, moja pisma preko Crvenog krsta su se uvijek vraćala. Na poleđini je pisalo: ‘Ovi ljudi ne žive u Cazinu’. Bilo je bolno, ali nisam odustajao.“

Ni glasa od roditelja

U Makedoniji su imali status izbjeglica i njihovo školovanje je bilo zaustavljeno. Provodili su izbjegličke dane u razgovorima šta će i kako dalje, da li su im živi najbliži. Grupa se nakon Makedonije uputila u Sloveniju, a iz Slovenije u Hrvatsku. Od stotinjak osoba koje su na izbjeglički put krenule iz Dervente, u Zagreb ih je stiglo oko 25. Ostali su bili sretnici da pronađu rodbinu i da se spoje. Nedžad nije bio među njima.

„Ja nisam znao za porodicu i to je bilo jako tužno i teško vrijeme. Bio sam sretan kada bih noću uspio preko srednjih talasa uhvatiti frekvenciju Radio Sarajeva. Najviše se pričalo, naravno, o Sarajevu. Dok, recimo, iz drugih krajeva je jako malo informacija bilo. Uvijek sam slušao radio i svaka informacija, svaki pregovori za mene su bili, jednostavno, kraj rata. Od te silne želje da se to što prije završi, nekako svaki taj pokušaj pregovora i primirja za mene je bio završetak rata, a ustvari to je bilo daleko od toga. Kako nije bilo informacija o mojim roditeljima, ja sam pokušavao preko UNPROFOR-a i razno raznih stranih organizacija stupiti u kontakt sa njima.“

Za razliku od drugih mjesta gdje su bili, u Zagrebu su ih, ipak, vratili u školske klupe što je dalo novi smisao izbjegličkom životu.

„U Hrvatskoj sam nastavio svoje školovanje u Centru za slijepu i slabovidnu djecu u Zagrebu. Nemam riječi kojima bih iskazao zahvalnost svim ljudima u Centru, svim profesorima i osoblju. Jer, bez njihove volje da me školuju besplatno dok u mojoj zemlji bjesni rat, i da se posvete meni kao i svakom drugom djetetu, danas ne bih bio tu gdje jesam.“

Dani su prolazili, a Nedžad nije znao ništa o svojoj porodici. Kao desetogodišnjak bez roditelja morao je sam donositi odluke. Tako je prijedlog o odlasku u Ameriku izričito odbio. Nastavio je i dalje da traga za roditeljima.

„Postojale su jako čitane novine, Arena. Ja sam tu objavljivao svoju sliku, svoju priču, imena roditelja, ali – nikad ništa… Meni su ljudi iz Arene dolazili i jednostavno rekli: ‘Nečko, slažeš li se da ovo objavljujemo iz petka u petak?’. ‘Slažem’, rekao sam. ‘Tiraž je najveći petkom i mi ćemo iz petka u petak objavljivati’ rekli su i objavljivali su toliko da se ja njima nikad ne mogu dovoljno zahvaliti.“

Svakodnevnica je postajala ista. Škola i iščekivanje vijesti iz Cazina. Rat je bjesnio, godina je 1994, a Nedžad ne zna da li ima iko živ od njegove porodice.

„Najviše mi je nedostajala porodica, najviše mi je nedostajala kuća, moj Cazin. Nostalgija, tuga, neizvjesnost. Najteži mi je bio dan kada moji školski drugari i ostala djeca idu na raspust, a ja ostajem u sam u ustanovi. Tišina u Centru je bila tako bolna. Sva djeca idu kući, a ja ostajem.“

Telefon je zazvonio

Iako dvije godine nije bilo vijesti iz Cazina, nada je i dalje tinjala. Tišinu zagrebačkog Centra prekinut će zvono telefona. Osoba sa druge strane traži Nedžada. Nedžad tada već ima 11 godina. Javlja se na telefon. Na drugoj strani je njegov otac.

„To je bio veliki šok za obojicu. Nismo govorili mnogo. On je preko radioamatera došao do mene. Riječima se ne može opisati taj osjećaj kada nakon više od dvije godine čujete svog oca, kada čujete da su svi živi.“

Nakon uspostavljanja kontakta sa roditeljima, Nedžad je iščekivao kraj rata i njihov prvi susret. Godine 1995 po oslobođenju hrvatskog dijela uz Bosansku krajinu, Nedžadova majka je bila jedna od prvih putnica koje su se probile do Zagreba.

„Ja ne mogu opisati taj susret. Jednostavno, ne mogu. Bio sam presretan zbog susreta sa mamom i zbog toga što ću prvi raspust provesti u Cazinu, a ne u tišini svoje zagrebačke sobe.“

Po uspostavljanju mira u BiH, Nedžad je bio primoran da napusti Zagreb i školovanje nastavi u Sarajevu. Tu završava osnovnu i srednju školu, a odmah po okončanju školovanja zapošljava se u Domu zdravlja u Cazinu gdje i danas radi kao fizioterapeut. Sa većinom kolega sa izbjegličkog puta ostao je u kontaktu preko društvenih mreža.

„Imam prijatelje u Americi, Australiji, Hrvatskoj. Kontaktiramo preko Facebooka, preko Vibera. Čitamo o izbjegličkoj krizi, pričamo o tome. Samo onaj ko je prošao izbjeglički put zna kako je sada tim ljudima.”

‘Ja sam sretan čovjek’

Nedžad je aktivan u društvu, priča o svom iskustvu, posjećuje škole i organizacije i priča o iskustvu slijepe osobe, ali i o mogućnostima koje život nudi.

„Jako sam sretan kada mogu da pričam o svom iskustvu i o položaju slijepih osoba u društvu. Bio sam počastvovan time da sam pozivan u škole da se družim sa djecom. Uvijek ću pamtiti pitanje jednog osnovca: ‘Da li sanjaš u bojama?’. To je fantastično pitanje koje pokazuje kako djeca nemaju predrasude kao odrasli.“

Muzika je nešto što ga ispunjava od djetinjstva, a najveću sreću mu pričinjava njegova porodica, supruga i kćerka koja je ovih dana napunila šest godina.

„Moja porodica je moj oslonac i jako sam ponosan na nju. Uživamo u životu i zajedničkim druženjima. Ja sam sretan čovjek.“