Đakon Branislav Rajković: Veliki petak u drugačijim uslovima, Mostar je poseban

Tri države i dva entiteta, objašnjava za Radio Slobodna Evropa (RSE) đakon Branislav Rajković iz Mostara, glasnogovornik Zahumsko-hercegovačke i primorske eparhije Srpske pravoslavne crkve, svoje radno mjesto.

Za njega, ističe, granica nema, niti prepreka, pa ni u vrijeme pandemije korona virusa, kada se bogosluženje i obaveze, ipak, prilagođavaju mjerama koje nalažu nadležne službe.

Pandemija je, objašnjava đakon Rajković, učinila da se praznični dani, ove godine, pomalo, razlikuju, ali da upravo ove okolnosti podsjećaju vjernike da budu autentični hrišćani, koji će odolijevati savremenim iskušenjima.

Hrišćanski vjernici ovog 17. aprila slave Veliki petak, pred Vaskrs. Vaskrs se, objašnjava đakon Rajković, ne slavi po gregorijanskom ili julijanskom kalendaru. To je pokretni praznik čiji se datum praznovanja izračunava po tzv. pashalnoj formuli. “Pravoslavne crkve ne koriste sve julijanski kalendar, mnoge su prešle, ne na gregorijanski, već na Milankovićev kalendar. Zato ne slavimo svi istog dana Božić, ali svi istoga dana slavimo Vaskrs”, kaže Rajković.

Ima li velike razlike?

„Ali, budući da mi baštinimo iskustva zajednice stare dva milenijuma, taj kontrast i nije toliko naglašen, koliko nam se u prvi mah možda učinilo. Tu svakako mislim na razna iskušenja i nedaće, pa i bolesti, koje su nam se dešavale kroz istoriju. I crkva je uvijek nekako pokušavala da se snađe, da nekako prilagodi svoj konkretno i bogoslužbeni život tim događajima“, priča Rajković.

Cijela sedmica pred Vaskrs u Pravoslavnoj crkvi izuzetno je važna i svaki dan, kaže đakon, ima svoju simboliku i značenje.

„Petak, ali i čitavu ovu sedmicu pred praznik Vaskrsenja Hristovog nazivamo velikim i velikom, jer tada obilježavamo velike događaje za nas, ali i ljude uopšte, kako vjerujemo. Veliki petak konkretno za nas je podsjećanje na tu žrtvenu ljubav našeg Boga prema nama, ali značaj tog, kao i svih ovih prazničnih dana nije samo u toj simbolici i u pukom sjećanju, nego u naročitom bogoslužbenom proživljavanju i oživljavanju tih događaja u samom našem životu“, riječi su Rajkovića.

„Sam Veliki petak, kao i čitava ova sedmica, ustvari svaki dan“, pojašnjava đakon Rajković, „ima jednu svoju temu i konkretan istorijski događaj koji se desio pred kraj, da tako kažemo tog istorijskog nastupa u temi života našeg Gospoda Isusa Hrista“.

„Veliki petak je dan kada se prisjećamo, proživljavamo i oživljavamo to njegovo stradanje na krstu, i zato je on veoma značajan. A naročito u pravoslavnom hrišćanstvu, mi nekako Veliki petak ne razdvajamo od Vaskrsa. Odmah imajući svu tu žalost, bol i patnju, imamo u svojoj svijesti da uskoro slijedi vaskrsenje i jedna sveopšta radost. I zaista jedna novina i u istoriji koja nas povezuje s vječnošću jeste to da je naš Bog pobijedio smrt i da ćemo svi mi povezujući se sa njim, i nama samima će biti u jednom smislu omogućeno da pobijedimo smrt“, navodi đakon Rajković.

Jedan novi običaj

U porodici Rajković na velike praznike, uz sve obaveze, postoji još jedan običaj. Đakon kaže da se trude fotografirati i sačuvati tako posebne uspomene na posebne dane.

„I svjesno i nesvjesno, shvatajući taj kontrast između trenutka i vječnosti, to radimo. To je jedan naš običaj u porodici. A običaji su pitanje za etnologe i ljude koji se bave tradicijom“, ističe Rajković.

On kaže kako su običaji pred Vaskrs vezani za konkretno podneblje, pa i lokalne male zajednice.

„Šta god da vam kažem, ne mora da znači da važi za čitav jedan narod, za čitavo podneblje, da ne govorim za čitav svijet. Uvijek su to običaji, čak od grada do grada, pa i od porodice do porodice. Konkretno, u našoj porodici bojimo jaja svakako, ali trudimo se da damo značaj u tom smislu, i u estetskom i svakom drugom. Želimo svemu da damo jedan poseban ton koji ovaj praznik i ima“, priča đakon Rajković.

Kad je riječ o vaskršenjem postu, đakon objašnjava da je post kroz istoriju imao svoje razvojne faze, ali da je njegova osnova u samom postu Isusa Hrista, i u značaju i snazi na koje je Hrist ukazao.

„Dakle, to je osnova i nešto što je zajedničko, uopšte, svim ljudima koji poste, svi dakle imaju to na umu. Vladati sobom uz pomoć posta i molitve Bogu, odnosno uz Božiju pomoć, naša je stalna težnja, u svakom vremenu, a naročito u određenim periodima pred velike praznike“, pojašnjava.

Praznici su uvijek velika radost za najmlađe.

„Sve to se odražava na djecu posebno, oni sve te sitnice uočavaju, ali nekako uopšte govoreći, objašnjenja su raznolika. Stoga se nekako trudimo da naročito da naše bitisanje u crkvi, pa i proslavljanje praznika, poput Vaskrsa, ustvari ne bude puka lekcija iz vjeronauka u odnosu prema našoj djeci, nego nekako način življenja. U tom načinu življenja, mi konkretno ne insistiramo na običajima, mada se radujemo, kao što rekoh, vezanim naročito za naše porodično predanje. Stvaramo i nove običaje, a nove okolnosti na to i utiču“, kaže đakon iz Mostara.

Stari običaji tokom pandemije

Sve crkve i vjerske aktivnosti prilagođene su mjerama za sprečavanje širenja korona virusa u cijeloj regiji, pa tako i u Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj. Đakon Rajković kaže da se neke stvari jesu promijenile, tako što se jednostavno trebalo vratiti u prošlost.

„Pandemija nas je zaista primorala da neke stvari prilagodimo, ali tako da smo ustvari iz našeg bogatog predanja oživjeli jednu postojeću praksu, ne izmišljajući ništa naročito novo. Liturgije se ne razlikuju u suštini, samo smo recimo umjesto pričešćivanja kašičicom prilagodili to samo pričešće svim ovim propisima nadležnih institucija i pričešćujemo bez kašičice, ljudi dobijaju pričešće direktno u ruku. To je praksa koja je važila u crkvi čitavih prvih hiljadu godina. Hoću da kažem da se stvari jesu promijenile u nekom našem mikro periodu i mikro prostoru, ali uzevši u obzir čitavu našu istoriju, ustvari je samo oživljena jedna praksa koja je vladala hiljadu godina“, kaže Rajković.

Vjernici reagiraju različito, ali uz pojašnjenja, do razumijevanja se lako dolazi, navodi đakon.

„Svakako da ima promjena, ljudima je neobično, pogotovu ljudima koji nisu obaviješteni, koji možda nisu upoznati toliko s istorijom bogosluženja. Ali vrlo lako se svi uvjere da prisustvuju zapravo jednoj drevnoj praksi. Kao i u svim drugim rednim i vanrednim situacijama, ljudi različito reaguju, a imam utisak da su sve te različite sada samo u većoj mjeri ili manjoj mjeri naglašene. Kao sveštenici, trudimo se da razumijemo sve. Pokušavamo da ukažemo na smisao, odgovarajući na svačiju potrebu. Ljudi nisu isti, nekima više treba više utjehe, nekima je dovoljno samo pojasniti, a trećima je opet potrebno obuzdati neki revolt. Trudimo se da svima budemo sve u ovoj priči.“

Mostar, u svemu poseban

Đakon Rajković, rođeni Mostarac, posebno voli grad na Neretvi.

„Velika Saborna crkva još uvijek je u izgradnji, sva bogosluženja su u maloj crkvi. Mala zajednica u Mostaru i zadovoljava svoje potrebe s obzirom na taj prostor u maloj crkvi. Poštuju se sve preporuke, kao i svuda u našoj eparhiji, pričešće, je prilagođeno u tom smislu“, navodi.

„Neke stvari u Mostaru su možda i zgodnije u ovom smislu i nisu toliko drastično različite u odnosnu na vrijeme prije pandemije, s obzirom da je to mala zajednica. Ljudi su upućeni jedni na druge, slušaju posebno svoje sveštenike. I u brojčanom stanju se toliko ne razlikuju stvari, neke stvari su mnogo zgodnije za izvesti, nego recimo u Trebinju gdje mnogo veći broj ljudi dolazi na liturgije. U tom smislu, Mostar je jedna opet posebna sredina“, zaključuje đakon Rajković.

Na Veliki petak obilježava se raspeće Isusa Hrista na Golgoti i u hrišćanstvu se smatra najtužnijim danom. Tog dana se ne služi liturgija, osim ako su Blagovijesti.

Na Veliki petak se posti, jede se samo suhi hljeb i pije voda. Običaj je da se na taj dan farbaju uskršnja jaja, najčešće crvenom bojom koja simbolizira Hristovu krv.