Deinstitucionalizacija u BiH: Država mora preuzeti odgovornost

Država i dalje nije preuzela odgovornost za proces deinstitucionalizacije koji bi osobama s invaliditetom u BiH omogućio dostojanstven boravak izvan zatvorenih ustanova.

Dvadesetšestogodišnja N.H. iz Sarajeva djetinjstvo je provela u SOS Dječijem selu. Prije četiri godine hospitalizirana je u psihijatrijskoj bolnici nakon čega je trebala biti smještena u Dom za socijalno zdravstveno zbrinjavanje osoba s invaliditetom i drugih osoba “Nahorevo”, piše Diskriminacija.ba.

Od prijateljice koja joj je dolazila u posjetu tokom njenog boravka u bolnici saznala je za Sumero, organizaciju koja osobama s invaliditetom pruža opciju stanovanja u lokalnoj zajednici uz podršku. Ubrzo su je uposlenici Sumera posjetili i ponudili alternativu institucionalnom zbrinjavanju.

“Naravno rekla sam da jer mi se sve činilo bolje od Nahoreva, i na kraju se ispostavilo da je ovo super organizacija i da daje sve od sebe”, kaže N.H i objašnjava da trenutno živi u lokalnoj zajednici, u kući na tri sprata, zajedno sa devet drugih stanara i stanarki.

“Momci imaju svoje spratove, mi ženske svoje, ali družimo se, zajedno smo, pijemo kafu, igramo nečega.”

N.H. je jedna od 150 osoba koje su prošle kroz program deinstitucionalizacije i prevencije institucionalizacije koji zagovara i provodi Sumero. Iako su godinama aktivni na ovom polju, direktor organizacije Haris Haverić, vjeruje da je program “zreo” da ga preuzmu resorna ministarstva. Objašnjava da odgovornost mora biti na državi a ne na nevladinim organizacijama koje bi država trebala koristiti za podršku.

“Federacija BiH ima usvojenu strategiju, ali nažalost je kao entitet ne implementira, nego to implementira Sumero. Ali Sumero nije državna, javna institucija, koja ima kapacitet i ovlasti da radi u svim gradovima i svim regijama. Mi radimo onoliko koliko imamo partnerstva sa međunarodnim donatorima i koliko ima interesa u lokalnim zajednicama.”

U program je trenutno uključeno 40 asistenata i asistentica koji pružaju podršku stanarima i stanarkama u 40 stanova i kuća u nekoliko lokalnih zajednica. Najvažniji dio njihovog rada je, kako ističe Haverić, zagovaranje. Kada posjećuju određenu lokalnu zajednicu, potencijalnim partnerima predstavljaju program, objašnjavaju im na koji način može biti realizovan u njihovoj lokalnoj zajednici i kako im Sumero može pružiti podršku u implementaciji.

U zavisnosti od interesa u lokalnoj zajednici, dosad su sarađivali “i sa vladama, i sa opštinama i sa centrima za socijalni rad”. Oko 70 posto troškova programa financiraju kantonalne i lokalne institucije a ostatak međunarodni donatori i partnerske kompanije.

Sumerov program, ipak, nije konačan cilj za osobe čiji se odlazak u instituciju prevenirao ili su se vratili iz nje. Poenta je, objašnjava Haverić, da se što prije osnaže, postanu samostalni i napuste Sumero. Dinamika napuštanja programa bila je dobra prije COVID-19 pandemije jer je dolazilo do zapošljavanja, stupanja u bračne odnose i, u konačnici, do potpunog osamostaljivanja, ali zbog pandemije sada ima više nesigurnosti.

I N.H. se nada da će uspjeti u potpunosti se osamostaliti. U sklopu radno-okupacionog angažmana više od dvije godine radi u Sumerovoj kafeteriji i na taj način se priprema za posao na otvorenom tržištu. Novčanu naknadu koju dobije za angažman trenutno troši na svoje potrebe jer su joj u Sumeru drugi troškovi života pokriveni. Kaže da na internetu prati oglase i da bi voljela naći posao u ugostiteljstvu jer ga trenutno s lakoćom obavlja. Zatim bi razmišljala i o napuštanju programa.

“Možda bih ostala još neko vrijeme u Sumeru dok ne bih definitivno stala na noge i onda bih lagano išla ka samostalnosti.

FBiH – Proces isuviše spor

Još 2014. godine Vlada FBiH usvojila je Strategiju deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite (2014-2020) koja je imala dva dugoročna cilja – smanjene ulaska i povećanje izlaska iz institucija. Na usvajanje Akcionog plana koji je definisao konkretne aktivnosti čekalo se više od tri godine, a do danas nisu poduzeti konkretni koraci kako bi se transformisale ustanove u kojima borave osobe s invaliditetom i omogućio njihov povratak u lokalne zajednice.

Haverić smatra da je “vrlo malo ili nikako” onoga što je strategijom predviđeno zaista i implementirano.

“Još uvijek postoje veliki zavodi, još uvijek nisu urađeni programi transformacije tih zavoda, još uvijek nije stimulisana deinstitucionalizacija na pravi način da se finansiraju lokalne zajednice…”

Iako je strategijom predviđena izrada pojedinačnih planova transformacije, umjesto toga, bar kada je riječ o federalnim ustanovama, pristupilo se izradi novog Zakona o ustanovama socijalne zaštite FBiH koji još uvijek nije usvojen. Iako se za zakon navodi kako “stvara pretpostavke za realizovanje nekoliko ključnih strateških ciljeva” potrebnih za transformaciju, pitanje je koliko će zakon suštinski biti od koristi u tom procesu. Haverić vjeruje da će novi zakon samo doprinijeti novom poretku struktura u ustanovama.

“Vrlo malo je tu govora o kvaliteti života, vrlo malo ili nikako o poboljšanju standarda, ili deinstitucionalizaciji, da se možda neki zavod smanji ili zatvori.”

Iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, za Diskriminacija.ba, kažu kako je za realizaciju strategije trebalo izdvojiti oko 50 miliona KM. Miroslav Jurešić, pomoćnik ministra, objašnjava da se Akcioni plan na kraju sveo na poduzimanje aktivnosti koje ne zahtijevaju značajnija financijska sredstva ili se oslanjaju na donatorska sredstva.

“Tu treba biti do kraja pošten i otvoren. Ako se misli ozbiljniji iskorak napraviti, to ne ide bez novca. Možemo mi donositi stotine i stotine dokumenata, zakona, međutim, vi ako nemate novac, to je, prema meni, samo ‘ubleha’ i stvara se privid da se nešto radi, ali se ustvari ništa ne događa.”

Osim osoba s invaliditetom, strategija se odnosila i na djecu i mlade bez roditeljskog staranja i u ovoj oblasti ostvaren je veći pomak. Jedna od najznačajnijih realizovanih aktivnosti iz strategije, kaže Jurešić, je donošenje Zakona o udomiteljstvu.

“To je jedan od ključnih zakona koji osigurava jedan drugačiji model zbrinjavanja u drugim obiteljima, prije svega djece, ali, naravno, i odraslih osoba, posebno osoba s invaliditetom kroz institute specijaliziranog udomljavanja.”

Također, uspostavljeni su ili su započele aktivnosti na uspostavi dnevnih centara u nekoliko lokalnih zajednica kao što su Olovo, Ljubuški, Čitluk, Jajce kako bi se i na taj način pružila podrška porodicama u njihovim lokalnim zajednicama i preveniralo upućivanje u ustanove.

RS – Strategija na čekanju

U Republici Srpskoj trenutno je na snazi Strategija unapređenja društvenog položaja lica s invaliditetom (2017-2026). Jedan od ciljeva i ove strategije je deinstitucionalizacija ustanova za smještaj osoba s invaliditetom, ali umjesto konkretnih odgovora na pitanje šta je na ovom planu do sada urađeno, iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS-a dobili smo informaciju o tome šta se sve planira uraditi.

Tako je deinstitucionalizacija u RS-u predviđena kroz aktivnosti izmještanja osoba s invaliditetom iz ustanova i transformaciju ustanova socijalne zaštite, te pružanje podrške osobama s invaliditetom. Ove aktivnosti trebale bi provoditi jedinice lokalne samouprave, centri za socijalni rad i centri za zaštitu mentalnog zdravlja, a sredstva se obezbjeđuju iz budžeta lokalnih zajednica i donatorskih sredstava.

“S tim u vezi, od ovih subjekata se očekuje veća angažovanost na prevenciji smještaja u ustanove i iscrpljivanja svih mogućnosti jedinica lokalne samouprave.”

Organizacija Sumero pokušala je zagovarati provođenje programa deinstitucionalizacije i na prostoru Republike Srpske, ali u tome nisu imali uspjeha. Haverić objašnjava kako su u jednom trenutku čak imali obezbijeđena donatorska sredstva za kupovinu stana u Banjaluci, ali nije bilo interesa tadašnjeg gradskog rukovodstva za učestvovanjem u programu.

“Mi smo uradili sve što možemo. Radili smo pilotiranje, edukacije, prezentacije domaćih i međunarodnih partnera, iz BiH i Hrvatske, napravili za njih dokumente – planove kako to treba da izgleda proces. To su oni i objavili, ima čak dokumenata s amblemom Vlade RS, ali ništa konkretno. Nijedna stambena zajednica, nijedna lokalna zajednica nije smogla snage i hrabrosti da kaže u 2022. mi hoćemo pet ili tri stambenih zajednica po dva-tri korisnika da vratimo.”

Brojke osoba s invaliditetom koje su se iz ustanova vratile u lokalne zajednice i prošle kroz proces deinstitucionalizacije nisu nam dostavili ni iz jednog entitetskog ministarstva. Umjesto toga, dobili smo podatke o broju osoba s invaliditetom koje borave u ustanovama. Tako je u Republici Srpskoj, prema podacima iz 2020. godine, u Domu za lica s invaliditetom Višegrad smješteno 166 korisnika, a u Domu u Prijedoru 185 korisnika. U Federaciji BiH, prema podacima iz 2021. godine, bilo je ukupno 1202 osobe sa mentalnim poteškoćama kojima je oduzeta poslovna sposobnost i koje su smještene u ustanove socijalne zaštite.

Iskustva iz Hrvatske – Entuzijazam na početku a zatim zastoj

Proces deinstitucionalizacije u Hrvatskoj je započeo devedesetih godina. Kako bi se utvrdilo koje aktivnosti je potrebno učiniti, izrađen je Plan transformacije i deinstitucionalizacije domova socijalne skrbi i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi 2011. -2016. (2018.) i Plan deinstitucionalizacije, transformacije, te prevencije institucionalizacije (2018. – 2020.). U pripremi je i novi plan za razdoblje od 2022. do 2027., objašnjavaju iz hrvatskog Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.

“U proteklom se razdoblju, od 25 državnih domova, jedan u potpunosti transformirao u pružatelja usluga u zajednici, odnosno napustio institucijski oblik skrbi te pruža isključivo izvaninstitucijske socijalne usluge.”

Pojedini domovi su proširili svoje djelovanje i na druge skupine, uspostavili izvaninstitucijske usluge, te su povećali obuhvat korisnika već postojećim uslugama, kažu iz ministarstva. Prema posljednjim raspoloživim podacima, programom organizovanog stanovanja uz podršku obuhvaćeno je 1128 osoba s invaliditetom.

“Iz statističkih podataka je vidljivo da je u okviru provedbe procesa postignuta promjena u omjeru između institucijskih i izvaninstitucijskih oblika skrbi u korist izvaninstitucijskih oblika skrbi, kod svih korisničkih skupina, osim u odnosu na osobe s teškoćama mentalnog zdravlja. No, iako je broj korisnika izvaninstitucijskih socijalnih usluga značajno porastao, što je povezano s razvojem usluga u zajednici, nije u dovoljnoj mjeri postignuto smanjenje broja ulazaka korisnika u instituciju.”

Nakon donošenja prvog Plana transformacije i deinstitucionalozacije, nekoliko godina u Hrvatskoj se proces intenzivno provodio. Pojedine ustanove su se tranformisale u centre usluge u zajednici, značajno su smanjile broj smještajnih kapaciteta, osposobljeni su stanovi i kuće izvan okruženja doma i korisnici su prešli “u jedan drugi način života”, kaže Vesna Mužina, savjetnica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj. Ona smatra da nakon 2015. godine dolazi do usporavanja procesa jer nije bilo jasne političke volje.

“Gotovo do danas imamo prepoznatljivih istih pet, šest ustanova koje su to odlično odradile. Neke ustanove uopće nemaju u centrali, u glavnoj zgradi smještene korisnike, isključivo su svi u lokalnim mjestima.”

Novi strateški dokumenti koji su doneseni su dobro postavljeni, smatra Mužina, ali ističe da nije moguće predvidjeti kojim tempom će se desiti nove promjene u Hrvatskoj.