David Kanin: Amerika je prevarila Bošnjake, Dayton je pobjeda Srba

“Ne vjerujem da je sastanak kolegija Narodne Skupštine Republike Srpske veoma bitan. Agenda tog sastanka je ista kao i agenda svakog bosanskog političara – nedostatak vlade”, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa, David Kanin, profesor na međunarodnim studijama Univerziteta Johns Hopkins u Sjedinjenim Državama sa fokusom na Jugoistočnu Evropu, komentarišući odluku o zakazivanju posebne sjednice entitetske skupštine.

“Prekoret Milorada Dodika u ovom slučaju je tipičan – bilo koji pokušaj promjene Daytona je neustavan i neprihvatljiv”, ističe Kanin.

Bivši viši analitičar u američkoj Centralnoj obavještajnoj agenciji (CIA), tokom svoje tridesetogodišnje karijere profesor Kanin služio je kao politički analitičar međuagencijske radne grupe za Balkan tokom ratova 90-ih godina.

Nakon godina rada kao analitičar na sigurnosnim pitanjima u Evropi i zemljama bivše Jugoslavije, profesor Kanin je bio uključen u procese koji su vodili ka potpisivanju Dejtonskog sporazuma ali i mirovnim pregovorima iz Rambujea 1999. godine. Za Radio Slobodna Evropa govori o tome na koji način bi se moglo pristupiti izmjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali i o tome zbog čega izmjena ustava i političke stranke ne bi trebale biti u prvom planu za razvoj BiH.

Republika Srpska funkcioniše, Federacija ne

Dejtonski mirovni sporazum nije planiran kao trajno ustavno rješenje. Zašto 24. godine kasnije, Bosna i Hercegovina i dalje ima mirovni sporazum za svoj Ustav?

Da, tačno, to je ono što ima. Naravno niko se ne želi vratiti ratu, to je dobra stvar. Ali Bosna nije funkcionisala, ne funkcioniše i niti će. To je dobra situacija za Milorada Dodika. No, Republika Srpska funkcioniše. Federacija ne. Centralna vlada Bosne i Hercegovine ne funkcioniše.

Dejtonski mirovni sporazum nije riješio ništa, osim što je zaustavio rat. To je dobra strana Daytona, zaustavio je ratovanje, ono se nije nastavilo i niko to ne želi. No loša vijest je da nije ništa riješio po pitanju ko dobija šta, kako Bosna treba da se organizuje i kakvu vrstu vlade treba da ima. I šta Bosna da radi u ekonomskom smislu?

Kada spominjete Republiku Srpsku, kolegij Skupštine Republike Srpske zakazao je posebnu sjednicu Skupštine sa jednom tačkom dnevnog reda: Informacija o neustavnoj transformaciji dejtonske strukture Bosne i Hercegovine i uticaju i položaju prava Republike Srpske. Šta to znači?

Ne vjerujem da je sastanak kolegija Narodne Skupštine Republike Srpske veoma bitan. Agenda tog sastanka je ista kao i agenda svakog bosanskog političara – nedostatak vlade. Prekoret Milorada Dodika u ovom slučaju je tipičan – bilo koji pokušaj promjene Daytona je neustavan i neprihvatljiv. To ima savršenog smisla. Dejtonski sporazum ide u korist Srba.

Bosna i Hercegovina, Sjedinjene Države, svijet, sve je danas drugačije no što je bilo 1995. godine. Liberalna paradigma je u padu, sa porastom radikalne desnice, sa Brexitom u Evropskoj uniji, unutarnjim problemima u Sjedinjenim Državama. No mora postojati nešto osim argumenata o teritorijalnom integritetu, suverenitetu, što bi pomoglo da se riješi stanje zaleđene zemlje u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi. Mora postojati promjena perspektive, pristupa. Šta bi to bilo?

Ne vjerujem da će takva perspektiva da se pojavi iz dva razloga. Područjem i dalje dominiraju vanjske moći i zvaničnici omogućavaju tu dominaciju vanjskih moći koje su izmanipulirali zbog svojih interesa. Ako razmislite malo o tome, ja se izvinjavam, ali to je moje mišljenje, već odavno se u regiji nalaze brojne nametnute sigurnosne strane i niko od njih se nije održao. Sve su istrajale nekoliko generacija i onda bi se raspale. Mi pretpostavljamo da je naša drugačija i da je naš put demokratije, prava, jedini put naprijed. No institucionalna liberalna paradigma slabi. No šta dolazi nakon toga, ja ne znam.

Kada je u pitanju BiH, nije se sve promijenilo. Jedna značajna stvar koja se nije promijenila jeste da Dayton i dalje radi u korist bosanskih Srba.

I dejtonska Bosna koja je kreirana označila je jedan jedini diplomatski uspjeh koji je Milošević imao 90-ih, stvaranjem Republike Srpske koja je više centralizovana i odvojena od Federacije i sa centralnom bosanskom vladom koja nema autoritet, nema moć, nema šanse. To je apsurdno. Izgleda kao Jugoslavija nakon što je Tito umro i nakon Ustava iz 1974. godine. Dejtonska Bosna je kao Ustav iz 1974. Ne funkcioniše.

Dejtonski sporazum je bio veliki uspjeh za Miloševića. Richard Holbrooke je uzeo sve zasluge, no mislim da je to precijenjeno. Milošević je dobio dvije odvojene stvari. Prva, dva odvojena entiteta. Druga, pregovori su vratili Srbe nazad u zapadnu Bosnu odakle su istjerani 1995. godine. Pregovori su obrnuli pobjede Bošnjaka 1995. godine. Hrvati nisu marili, jer su Hrvati dobili šta su željeli zbog operacije Oluja.

Srbi su dobili šta su željeli zbog 49-51 formule na kojoj je insistirao Holbrooke.

Dejtonski sporazum je išao u korist bosanskih Srba. I dokaz za to jeste, kada pogledate u posljednjih deset godina na to ko pokušava promijeniti Dayton? Evropljani, Amerikanci, zapadne diplomate. Pričaju o poboljšanju Daytona, stvaranju novog Daytona, Daytona 2. Ali bosanski Srbi insistiraju na tome da Dayton ostane onakav kakav je. Jer, oni su pobjednici u Daytonu. I u to vrijeme, 1995. godine, Izetbegović je to znao. Nije bio zadovoljan sporazumom.

I mi smo ih natjerali, mi smo im obećali da će Daytonom zemlja ostati cijela, funkcionalna. I to nismo ispunili. Jednako tako, obećali smo da će se sve izbjeglice i interno izmješteni moći vratiti kući. I kući nije značilo u one dijelove Bosne gdje njihova entička skupina živi nakon rata, već u njihove domove koje su imali prije rata. I to se isto nije desilo.

Ključne stvari 1995. godine se još uvijek nisu promijenile. Još uvijek imamo veliki broj fizički izmještenih ljudi. Još uvijek imamo razdvojenu zemlju. I Bosna ne funkcioniše. Dio koji funkcioniše bolje jeste srpski dio zemlje.

Sjedinjene Države imaju dva klijenta na Balkanu: Bošnjake i Albance.

Prema mom mišljenju, zafrkali smo Bošnjake u Daytonu. A trenutnu situaciju na Kosovu smo kreirali 2004.-2008. godine. I sad smo ih ostavili za zakržljalim suverenitetom od kojeg nemaju nikakve koristi.

Gledajući izvana na današnju Bosnu i Hercegovinu, zemlju u kojoj evo više od godinu dana nakon izbora vlast nije formirana, sa pauzom na procesu evropskih integracija, da li vam se čini da je dejtonski projekat djelovao uspješnije 10 godina ranije no danas?

Smiješno je da to kažete, jer sjećam se da je 2009. godine bila gotovo panika da će se Bosna raspasti.

To je bilo u vrijeme butmirskih pregovora. Međunarodni igrači su naredili, da to je prava riječ, naredili, svim uključenim stranama u BiH da dođu u Butmir oktobra 2009. godine. I onda su rekli, ovo vam je zadnja šansa. Doći ćete u Butmir i riješit ćete ovo, napravit ćemo izmjene u Ustavu, napravit ćemo bolju Bosnu. I isto 2009. godine je rečeno da će se sve raspasti.

S vremena na vrijeme imamo ove momente u kojima su ljudi zabrinuti da će se sve raspasti. Sjećam se da sam se raspravljao sa ljudima da se ništa neće raspasti, da će nastaviti šepati, jer je to status quo.

Dayton stoji jer niko nema bolju ideju, i ako bilo ko pokuša promijeniti jednu stvar, onda će neko drugi željeti promijeniti nešto drugo, i onda je sve prekomplikovano. Hrvati žele svoj entitet. I ko god pokuša promijeniti bilo šta u Ustavu ili Dejtonskom sporazumu moraće se suočiti sa činjenicom da će Hrvati reći: vi ćete promijeniti šta god želite promijeniti. Mi želimo naš entitet. To je samo jedan primjer poteškoća.

Amerika je odigrala ogromnu ulogu sa Dejtonskim sporazumom i zaustavljanjem rata u BiH. Ostali su uključeni u pokušaje dejtonske izmjene, no angažman SAD u BiH je bio u padu. Nema značajnijih ideja o promjeni Dejtona još od Butmira. Sada kada se SAD ponovo uključuju sa svojom podrškom Zapadnom Balkanu, da li mislite da je moguće da dođe do novog pokušaja promjene Dejtonskog sporazuma?

Butmir je propao. Mi smo im naredili da dođu i oni nisu došli. Veoma je važno zapamtiti da su Sjedinjene Države prestale biti uključene u Balkan odmah nakon 9/11.

Lično, ja sam bio u Sloveniji i čim sam se vratio kući, čim sam sjeo u kancelariju, skinuli su me sa Balkana i stavili na nešto skroz drugo.

Sve se promijenilo veoma, veoma brzo. Tako da smo postali manje uključeni.

Sada, aktuelna administracija se uključuje pomalo. Imenovali su Matthew Palmera i ambasadora Richarda Grennela kao koordinatore, jednog za region, drugog za situaciju sa Kosovom i Srbijom. Tako da ima malo više interesa. To je dobra stvar. Čini mi se da su voljni saslušati različite pristupe. No moje je mišljenje da i dalje niko ne zna šta da radi.

Nedavno je Potkomitet za Evropu i regionalnu sigurnosnu saradnju američkog Senata zaključio da je veći angažman na Zapadnom Balkanu neophodan. Dalje imamo nove američke koordinatore na Balkanu. Da li bi to moglo dovesti do novog oblikovanja Daytona?

Komitet je jednako tako optužio Dodika za sve. I to je gdje uvijek završimo. Da, željeli bi ponovo pregovarati, ali na kojem osnovu? Ponovo pregovarati šta? I jednom kad kreneš pregovarati jednu stvar, onda moraš sve. Kakva je poenta tu? I ovo ne pitam retorički, kakva je strategija za ponovno pregovaranje? Nema osnove.

Senat, u svoj svojoj mudrosti može reći što želi. To je samo retorika, to je samo buka. I Evropljani to rade stalno. Vidite deklaraciju za deklaracijom, fraza za frazom, morate uraditi ovo, a ništa se u suštini ne dešava.

Moje je mišljenje da svaka diskusija o ponovnom pregovaranju Daytona je besmislena sve dok neko ne bude imao ideju šta je to o čemu pregovaramo, šta to planiramo uraditi.

I ja sam stava da niko nije to znao od samog početka. Nisu znali 1995. godine. Holbrook je znao da pregovara mir. Jednako tako nije znao šta da radi sa Bosnom na duge staze. Željeli su da rat prestane. I to su dobili. No gdje dalje od te tačke, koji je plan, kakva je strategija? I na koliko promjene ste spremni? Da li ste spremni promijeniti granice? Premještati ljude? Šta je na stolu a šta ne? I jednom kad donesemo tu odluku kako da implementiramo tu odluku? Ja ne vidim da postoji neka strategija.

Da li je to neophodno? Za Bosnu da krene naprijed, da li moramo prije svega izmjeniti Dayton ili moramo uraditi nešto drugo?

Za mene, i ovo je moje lično mišljenje, pitanje je kako organizovati regionalnu, ekonomsku, prometnu, komunikacijsku infrastrukturu koja bi omogućila legitimne poslovne aktivnosti i društvenu interakciju koja bi mogla postati baza za društveno transnacionalnu naciju ili institucije, zasnovane na razmjeni između ljudi. Ja nisam jugonostalgičan, ali ja mislim da je pad Jugoslavije bio događaj na koji se još uvijek niko nije navikao. Ništa poslije toga nije došlo što bi moglo biti zamjena.

Mislim da je Vučićeva inicijativa o Mini Šengenu potpisana nedavno dobra stvar. Stvarno to mislim. Mislim da bilo šta što omogućava veću zonu za slobodnu trgovinu, za ekonomsku saradnju je dobra stvar. Mislim da koridori koji se grade, autoputevi koji se nalaze u paktu stabilnosti iz 1995., mislim da je to veoma važno.

Ako su građeni na način da pomažu omogućavanje trgovinu unutar Balkana i ne vežu te puteve za, i ovo je moja briga, za Trst, Budimpeštu, Solun, ne pokušavaju povezati Balkan sa globalizovanom ekonomijom. Sve što bi to uradilo jeste ostavilo Balkan kojim dominiraju jače ekonomije. Potrebna je jača ekonomija na Balkanu.

Jača i jednostavnija u smislu komunikacije i prevoza. Misim da su te stvari mnogo važnije od ustavnih promjena, političkih promjena i diplomatski pregovaranja. Problemi političke sigurnosti nisu rješive same od sebe. Mislim da je u regionu Balkana prvo potrebno imati bazu za razne ekonomske i infrastrukturne uslove prije svega.

Ono u šta također vjerujem je sljedeće: umjesto slanja stranih diplomata koji će da daju naredbe ljudima na Balkanu kako da rade, imate Evropljane koji stalno govore morate uraditi ovo, morate napraviti reformu, šta god to značilo. Kada bi samo zaustavili to. I svaki put kad neka ideja dođe dogovorena sa dvije strane, nije bilo koje strane, Vučića i Tačija, čak i Silajdžića i Dodika u Butmiru, nije važno šta je suština, i ne prihvatite to. Ne kažete samo, uredu, dobro, prihvatamo. Već pokušate raditi sa ljudima koji su napravili inicijativu, jer mislim da je veoma važno navesti ljude na Balkanu da preuzmu odgovornost za svoju budućnost. A to se ne dešava.

Nećemo imati nikakve šanse da na Balkanu bude bolje sve dok se ne pobrinemo da ideje o budućnosti dolaze od ljudi u regiji.

‘Ništa nije riješeno južno od Save’

Vi ste izgleda uvjerenja da bi Balkan bio uspješniji bez vanjskih moći. No, međunarodne snage su ono na šta se balkanske zemlje oslanjaju na pomoć. Sada, sa ponovnim povratkom SAD-a, kako bi uopće izgledala domaća politika bez vanjske pomoći?

Oslanjanje na međunarodnu ‘pomoć’ je patologija a ne strategija. Moje je mišljenje da bi balkanskim zemljama bilo mnogo bolje da preuzmu odgovornost za svoju budućnost.

Koristiti vanjsku stručnost na specifičnim projektima je korisno, ali gledati na zapad, na ruske, kineske snage i njihov novac kako bi riješili balkanske probleme nije djelovalo, ne djeluje i neće dovesti do stabilnosti ili prosperiteta.

Regionalna ekonomija, infrastruktura i društveno politički aranžmani su najkorisniji ako su razvijeni u regionu. Međunarodni igrači mogu pomoći ali bi to trebali raditi samo kako bi podredili lokalnim potencijalima.

Zbog čega se onda Sjedinjene Države vraćaju na Balkan?

Vraćaju se je smiješna fraza.

U redu, ponovo se angažuju?

Ono što rade jeste pokušavaju da shvate šta ustvari žele da rade i gledaju u region. Ide nam loše svuda drugdje. I sada mislimo, ajmo ostvariti veliku pobjedu na Balkanu, to bi bilo dobro za nas.

Ono što pokušavamo i to je moje lično mišljenje, pokušavamo ostvariti dogovor između Kosova i Srbije. Treba nam velika pobjeda i želimo riješiti problem Kosova. I ako to uradimo, to nadoknađuje za gubitke na drugim stranama.

Upravo sam vas to željela pitati. Izgleda da danas SAD nemaju baš mnogo uspjeha u međunarodnim odnosima sa pokušajima denuklearizacije Sjeverne Koreje, trgovinskih sporazuma sa Kinom i blokadama njihovih kompanija. Sa povratkom na Balkan, da li SAD pokušavaju da postignu međunarodni uspjeh?

Mislim da jesu. Mislim da je to veliki dio. Drugi dio ćemo vidjeti sa Kinom. Ako postignu trgovinski sporazum, to će biti nešto u mnogo manjim razmjerama no na čemu Amerikanci insistiraju.

Nama Amerikancima veoma loše ide u međunarodnim odnosima ne samo u zadnje vrijeme, ali u zadnje vrijeme sigurno. I sada žele da postignu uspjeh i odlučili su to da urade na Balkanu.

Sa Kosovom kao prvim ciljem?

Mislim da da. Bosna je veoma komplikovana.

Matthew Palmer, poznajem ga malo. On zna region veoma dobro i uraditi će dobar posao.

Ali riješiti Bosnu, kako to uopšte funkcioniše? Da li napraviti ustavne promjene i promijeniti način na koji Bosna radi? Ko će odlučiti koja su to pravila? Da li to znači da sada Hrvati imaju šansu da dobiju svoj entitet? Toliko je političkih neslaganja kod i bošnjačkih političara. Najlakše je reći promijenit ćemo Dayton. Da ali na kojim osnovama?

I odgovor bi bio: bit će civilan, multikulturalan, integrisan i reformisan i multietničan. Uredu, ali šta to znači, kako ćeš to uraditi? I ponovo ponavljam, ono na šta niko ne obraća pažnju, ekonomski, šta to Bosna proizvodi? Legalno, šta proizvodi? Kome prodaje?

Naravno imate dalje pitanja poput ruskog uticaja, kineskog novca. Kinezi dolaze i oni imaju, pa veoma tradicionalnu svrhu za Balkan. Koriste ga za put ka Zapadu.

Bilo kakva smislena promjena u regionu mora početi sa ekonomijom, trgovinom, infrastrukturom, a ne sa ustavom, političkim strankama i reformom. Šta god da reforma značila u ovom kontekstu.

U svom narednom predavanju studentima šta ćete zaključiti o trenutnom stanju na Zapadnom Balkanu?

Zaključit ću da nema finalnih statusa južno od rijeke Save. Čak i sjeverno od Save, postoje pitanja koja bi mogla izbiti na površinu.