Boris Vukotić, Index
Dan u životu Milorada Dodika
Dodikova agenda ponedjeljkom je možda nešto gušća nego drugim radnim danima, ali upozoravam da je načelno uvijek manje-više gusto kada je on u pitanju. Krenimo, dakle, redom
Nije lako biti Milorad Dodik. Treba izdržati svu tu silu brojnih državnih obveza, bilo da je riječ o Republici Srpskoj ili Bosni i Hercegovini, premda obranu interesa posljednje Dodik ne prakticira prekomjerno. Prije bi se reklo ispod svake mjere, odnosno razine, piše Boris Vukotić za Index.
Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencija.
Treba izbalansirati različite politike, pronaći put između Scile i Haribde, omraženog Zapada i uvijek zagonetnog Istoka, jer što je Rusija, kojoj se Dodik praktički podao na pladnju, ako ne jedna velika puzzla. I onda se nakon svega pojave nekakvi nazovi komedijaši iz Beograda, koji mumljaju poput medvjeda kada ga oponašaju i ponavljaju bez imalo srama onu dječju pjesmicu “medo brundo, ne ponašaj se ludo”.
Pa zar je moguće da ih srbijanska policija i sudstvo puštaju da se nekažnjeno izruguju prvom čovjeku Republike Srpske. Hoću reći, uopće nije lako biti Milorad Dodik u ovom burnom vremenu pokušaja promjene geopolitičke mape Europe i svijeta kakav poznajemo od kraja hladnog rata, odnosno onog s mnogo više žrtava i divljaštva, regionalnog, balkanskog.
Zato sam pokušao fantazirati pa prenijeti tu fantaziju vama, o tome kako bi zapravo mogao izgledati jedan običan radni dan predsjednika Republike Srpske. Neka to bude ponedjeljak, prvi radni dan u tjednu, kada smo svi, pa pretpostavljam i Dodik, nakon obnavljanja baterija tijekom vikenda, puni elana i motivacije.
Agenda
Dodikova agenda ponedjeljkom je možda nešto gušća nego drugim radnim danima, ali upozoravam da je načelno uvijek manje-više gusto kada je on u pitanju. Krenimo, dakle, redom.
Nakon doručka u Banjoj Luci, koji Dodik zna obaviti i kod kuće oko osam i pol ili devet sati, na rasporedu bi bio razgovor s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem od 10 do 11 sati u rezidenciji srbijanskog predsjednika na Andrićevom vijencu 15 u Beogradu. Tijekom razgovora dvojici predsjednika bi se pridružio i patrijarh Porfirije.
U 11:30 predsjednik Republike Srpske bi već bio u Kremlju, gdje bi ga nestrpljivo čekao ruski predsjednik Vladimir Putin. Razgovoru bi se mogao priključiti i višedesetljetni šef bjeloruske države Aleksandar Lukašenko.
Prema predviđenom protokolu, druženje dvojice odnosno trojice prijatelja bi trajalo do 12:30. Točno u 13 sati Milorad Dodik bi se trebao susresti s predsjednikom Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem. Predsjednik Milanović priredio bi ručak za uvaženog gosta, koji bi u Zagreb stigao helikopterom Vojske Republike Srbije.
Razlog je jednostavan i logičan. Iz Moskve je nemoguće doći ruskim prijevoznim sredstvima u druge dijelove Europe zbog sankcija koje je Europska unija nametnula Rusiji uslijed invazije na Ukrajinu ili “specijalne vojne operacije”, kako joj tepaju Putin, Lukašenko, Vučić i Dodik, te ponekad, nerazgovijetno, kao ono kad mumljaju Dodiku da je medvjed, i hrvatski predsjednik. Jedini prijevoznik u takvoj situaciji može biti neutralna Srbija, koja ne podupire ni jednu stranu.
Ne uvodi sankcije Rusiji, ali zato preko posrednika prodaje oružje Ukrajini. Dakle, potpuna neutralnost. Nakon tete-a-tete razgovora Milanovića i Dodika onaj isti helikopter Vojske Republike Srbije, ako ga ne bi srušila protuzračna obrana Oružanih snaga Republike Hrvatske (hrvatski vojni lovci bi ga teško presreli, francuski Rafalei još nisu stigli, a ruski MIG-ovi su u fazi raspadanja), trebao bi ga odvesti opet u Beograd, ovog puta ravno u studio Radio televizije Srbije.
Intervju bi po raspredu bio u 16 sati i trajao koliko predsjednik procijeni da je dovoljno jer bi mogao imati neodgodivih obveza kod kuće. Naime, još prošlog tjedna su mu javili kako gradsko zelenilo u Banjoj Luci ne radi svoj posao na valjan način te da na jednom kružnom toku u strogom centru grada strši nepokošena trava koja predstavlja opasnost za vozače. Dodik bi vjerojatno odlučio uzeti stvari odnosno kosu u svoje ruke i riješiti problem.
Sadržaj razgovora
Najveći dio razgovora u terminu od 10 do 11 sati u Beogradu, između trojice velikih prijatelja Dodika, Vučića i Porfirija, nakon tradicionalnog cjelivanja (Dodik i Vučić bi napućili usne i dodirnuli se obrazima, dok bi patrijarh Porfirije namjestio nadlanicu, nesiguran koliko je u redu da se Vučić saginje zbog njega), bio bi posvećen zločinima koje su ustaše i mudžahedini učinili srpskom narodu u svim ratovima do danas.
Patrijarh Porfirije bi u duhu ekumenizma možda izustio i neke riječi pomirenja, kao na primjer da osjeća bol majki hrvatskog i bošnjačkog naroda čiji su sinovi poginuli od srpske ruke, osvrćući se krišom na predsjednika Vučića kako bi uhvatio njegovu reakciju (uvijek se ponaša tako, od desantnog ustoličenja mitropolita crnogorskog na Cetinju), ali bi Dodik presjekao jednu takvu žalopojku beskompromisnom tvrdnjom da s ustašama i Turcima nema pomirenja te da su svi koji to žele ili pričaju suprotno od njega majmuni. Ispričavam se, dragi čitatelji, zbog trash talka, ali Dodik je takav čovjek, bez dlake na jeziku. Dakle, majmuni i točka.
Čuveni stol predsjednika Rusije za eliminaciju opasnosti od svih oblika virusnih i bakterijskih infekcija čekao bi Milorada Dodika točno u 11:30. Razmjena odlikovanja (ruski Orden Aleksandra Nevskog i odličje Republike Srpske) mogla bi se obaviti na maketama Putina i Dodika, prethodno pripremljenim od gipsa.
Živi predsjednik Putin zakačio bi mrtvog Aleksandra Nevskog na grudi Dodika od gipsa, dok bi živi Dodik zakačio odličje Republike Srpske na grudi Putina od gipsa. Tako bi visoki ruski dužnosnik učinkovito eskivirao moguće zdravstvene rizike.
Potom bi prijatelji mogli sjesti i šutjeti, sami, jer se Lukašenko izvjesno ne bi pojavio. Nije sasvim jasno zašto bi Dodik u ovom varljivom trenutku uopće trebao posjetiti Putina (o tom bi problemu najbolje mogli govoriti američki diplomati s iskustvom, kao na primjer specijalni izaslanik za Zapadni Balkan Gabriel Escobar koji bi vjerojatno kazao kako “Putin nema što ponuditi Zapadnom Balkanu, izuzev retoričke potpore za ničim izazvanu destruktivnost pojedinih lidera”).
Konačno kod pravog prijatelja
Nakon pomalo hladnog prijema u Kremlju točno u 13 sati Milorad Dodik bi se susreo s pravim prijateljem. Na Pantovčaku bi ga uz najviše vojne počasti dočekao hrvatski predsjednik Milanović. Dvojica bi dužnosnika pred kamerama razmijenila par kurtoaznih rečenica (možda ni toliko), a onda bi uslijedio već najavljeni tete-a-tete razgovor. S obzirom na to da se u takvu vrstu razgovora ne može imati uvida zbog same njegove prirode, nadamo se da Dodik ipak ne bi rekao hrvatskom predsjedniku da je majmun.
Siguran sam da mu Milanović, kada bi se to i dogodilo, ne bi ostao dužan i bez ustezanja bi ga nazvao medvjedom. Ako bi razgovor dvojice prijatelja uspio (da nitko nikoga ne uvrijedi), sve analize govore da bi u toj varijanti najgore prošli Bošnjaci. Premda, potrebna je hrabrost za taj zaključak jer s Dodikom i Milanovićem čovjek nikad ne zna na čemu je.
Srpski vojni helikopter bi s Pantovčaka po utvrđenoj satnici Dodika prebacio na odredište koje najviše voli, studio Radio televizije Srbije. Tu bi se on konačno opustio i iskreno, balkanski, progovorio o svemu što mu je na srcu. Upravo ta iskrenost je njegova najveća mana.
Dobroćudan kakav je, ne bi mogao ni pomisliti da bi ga, na primjer, domaćini u studiju RTS-a mogli snimati u pauzi od snimanja dok bi on raspojasano opanjkavao po ciganiji s kojom mora surađivati, a onda sve to pustiti u eter. E, upravo bi te snimke gledao na povratku kući, mumljajući, mumljajući, mumljajući.
(Ne)zaslužena kazna
Koseći travu na kružnom toku u centru Banje Luke, u pokušaju spašavanja nečijeg života, predsjednik Republike Srpske bi, sumirajući radni ponedjeljak, sigurno najviše razmišljao o tome tko je naredio onako brutalnu namještaljku na RTS-u. Razum bi ga vodio samo do jednog čovjeka, a opet bi taj isti razum postavljao pitanje razloga jer izvjesno ne bi zaslužio takav tretman.
Sustavno je razarao jedinstvo BiH, govorio u svakoj prilici o odcjepljenju Republike Srpske i “srpskom svetu”, zbog čega je zaradio sankcije Zapada, napadao iz “oružja svih kalibara” agresorski NATO i propadajući sustav vrijednosti liberalne demokracije na kojem se temelji Europska unija, družio se s Vladimirom Putinom kad s njim nitko ne bi htio niti se usudio.
Jednom riječju – radio je sve što mu se kaže ili što se dalo naslutiti između redaka. Zbog čega onda? “Pa nije valjda zbog onog… Ne, to ne može biti… Tko bi mogao znati o čemu smo pričali kad je razgovor bio u četiri oka”, kontemplirao bi predsjednik Republike Srpske, onako usamljen, rezigniran i zbunjen.