Dan kada je sloboda stigla u Bihać, grad koji je umalo “spržen”

Pritisla avgustovsko-kolovoška jara. Gotovo je iznad trideset i petog Celzijusovog podioka. Trepere vrhovi Plješevice, što se u nekoj čudnoj sumaglici nadnijela nad Bihaćem, kojeg Una tjera dolje nizvodno, pa onda uzvodno.

Sve me to munjevito, poput svjetlosti, razarajuće poput udara groma, vraća u dane na raskršću jula i avgusta prije 20 godina. Pogađa me sjećanje na 4, a posebno 6. avgust te 1995. godine, piše Mirza Sadiković za portal Al Jazeera Balkans.

Tog je 6. avgusta, a nakon 1.201 dana hermetičke zatvorenosti, Unsko-sanski kanton prodisao punim plućima, prodisao proljećem života i Bosnom i Hercegovinom. Stigla je sloboda.

Dvadeset godina kasnije listam požutjele stranice tadašnjih novinarskih javljanja, koje su teškom mukom i samo njima znanim umijećem radio-amatera, odlazile iz Bihaća.

“Bihać je, ali i cijeli Bihaćki okrug, dijelovi bosanskokrupske, velikokladuške općine i Cazin opasani rovovima, minskim poljima, tenkovima, tonama ubilačkog gvožđa, a u njemu svih tih 1.201 dan ono što se život zove u opsjednutom gradu, koji se nalazio u takozvanoj zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda”, piše u jednom od brojnih tadašnjih izvještaja.

Po zalogaj hljeba

Drugi, naslovljen na prve avgustovske dane: “Nigdje ta slika jedinog, a drhtavog života nije tako izoštrena kao u Regionalnoj bolnici u Bihaću i njenom odjeljenju u Cazinu. Prividno zaštićeni simbolima i konvencijama, i još dodatno sa tri-četiri transportera s oznakama UN-a, u stvarnosti su javna meta agresora iz pravca Plješevice, jedva kilometar udaljene. Uskraćeni u svemu, stalno bez struje, bez vode, gladni i žedni, bez osnovnih lijekova, zavoja, bez… Statistika upozorava – u ovih je nekoliko dana u njoj zbrinuto 151 dijete i 115 ranjenih žena.”

U bihaćkoj panorami smrti tih avgustovskih dana ostao je zabilježen još jedan detalj, bolna sramota.

“U Dječijem obdaništu, koje je ovih dana jedan od punktova prijema i smještaja više od 15.000 hiljada prognanih i izbjeglih, vaspitačica Mirsada Pečenković je na novom zadatku. Zbrinjava djecu izbjeglih ispred naleta agresora i roditeljski, kako je to godinama radila baš u ovoj ustanovi, dijeli zadnji komad hljeba. Po zalogaj svakom, jer više nema. ‘A, kako da im objasnim da više nema, a znam da nisu jeli već dva dana'…”

Jedan od izvještaja završava: “Život koga nagrizaju otrovi okruženja se nastavlja. Ptice sve rjeđe cvrkuću iznad grada, nadjačava ih zaglušujuća sirena i smrtna artiljerijska grmljavina…”

A 4. avgusta te 1995. godine središte ratnih dešavanja na prostoru bivše nam zajedničke države bilo je u Lici, na Kordunu i Baniji u Hrvatskoj (prostor nekadašnjih vojnih krajina) i, dobrim dijelom, preko granice, u Cazinskoj krajini u Bosni i Hercegovini.

Bio je petak, 4. avgust. U Hrvatskoj će taj dan ostati urezan u historiju kao jedan od ključnih iz perioda Domovinskog rata. Počela je operacija Hrvatske vojske pod nazivom “Oluja”, s ciljem konačnog oslobađanja okupiranih teritorija od paravojnih formacija tadašnje samozvane republike srpske krajine.

Martićeva paradržavna tvorevina našla se pod do tada neviđenim udarom hrvatskih vojnih snaga.

Od ponora do historije

Komanda Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine imala je u vidu značaj “Oluje” za ovaj dio Bosne i Hercegovine – Unsko-sanski kanton. Spajanje bh. vojske s hrvatskom značilo bi praktično deblokadu cijelog Bihaćkog okruga i smanjivanje linije fronta sa 260 na nepunih 70 kilometara. Zbog tog je Komanda Petog korpusa odlučila svoje jedinice uputiti u susret Hrvatskoj vojsci.

Jedinice Petog korpusa, sadejstvujući s Hrvatskom vojskom, prešle su na teritorij Hrvatske i oslobodile Željavu, Ličko Petrovo selo, Vaganac, Drežnik, Frkašić, Meljinovac, Preboj, Grabovac, Plitvice i Mulinje… Tog 5. avgusta u jutarnjim satima u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se s Hrvatskom vojskom. Službeno i dostojanstveno, ostalo je zabilježeno.

Nakon toga, povukle su se na državnu granicu, a potom oslobodile znatan dio bh. teritorija od paravojske tadašnje samozvane Autonomne pokrajine zapadna Bosna, odnosno snaga Fikreta Abdića.

Tek 6. avgusta upriličen je zvaničan susret pripadnika Hrvatske vojske i Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine na državnoj granici, na mostu na rijeci Korani u Tržačkim Raštelima, gdje su komandanti-generali Marijan Mareković i Atif Dudaković i taj zadatak dobro obavili.

Međutim, radost dolaska slobode pomućena je pogibijom Izeta Nanića, komandanta 505. Viteške bužimske brigade. Naime, u naletu hrvatskih vojnika, Martićeve snage predstavljale su opasnost za Bužim i taj dio Cazinske krajine. Bojazan je bila da bi mogli pokušati izvršiti proboj, što bi imalo velike posljedice za civilno stanovništvo.

Stoga je Nanić sa svojom 505. brigadom krenuo u susret Hrvatskoj vojsci prema Dvoru na Uni. Zaustavljen je u neprijateljskoj zasjedi na Ćorkovači. I tu je zaustavljen i ostao vjerovatno najznamenitiji Bužimljanin u cjelokupnoj njegovoj historiji. Ali, njegovi su saborci otišli dalje. Sve do Kostajnice.

“Sila nebeska” jača od “Spržene zemlje”

Operacija “Oluja” hrvatskih snaga bila je uspješna i slomljena je samozvana republika srpska krajina. Deblokiran je i Unsko-sanski kanton, ali oslobođena i Velika Kladuša od paravojske samozvane autonomne pokrajine zapadna Bosna.

Priča o “Oluji”, priča o Petom korpusu Armije Bosne i Hercegovine i njegovoj ulozi u oslobađanju zapadnog dijela Bosne i Hercegovine te dijela Hrvatske dok je trajala operacija “Oluja” zapravo je priča o “Sili nebeskoj”, kojoj je sudbina namijenila da se u tom vremenu vrati gotovo sa ivice ponora, uspravi, napravi veliko djelo i uđe u historiju.

Jer, gotovo cijeli period te 1995. godine, do početka “Oluje”, Bihaćki okrug bio je izložen ofanzivama. Posebno one nazvane “Spržena zemlja”, u kojoj je agresor, uz paravojsku Fikreta Abdića – učestvovale su Martićeve te brojne jedinice iz Republike Srpske i Srbije – gotovo bio nadomak cilja: potpuno ovladavanje Bihaćkim okrugom.

Danas, 20 godina kasnije – sjećanje i ponos. S poštovanjem se o borcima Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća obrane Bihaćkog okruga te o ljudima tog vremena i njihovim životima – šuti.