Dan kada je jurišala cijela Prva proleterska: “Juriš proleteri, juriš! Samo juriš”!

Na današnji dan, u zoru 10. juna 1943. godine, Prva proleterska udarna brigada pod komandom Koče Popovića i njegovog zamjenika Danila Lekića probila je njemački obruč na Balinovcu, čime je označen početak kraja najveće i najteže partizanske bitke u Drugom svjetskom ratu – Bitke na Sutjesci. Jedan od učesnika te bitke, Antonio Isaković, ovako je opisao jutro u kojem je Prva proleterska krenula na juriš; juriš o kojem su ovisili životi opkoljenih partizanskih boraca na čelu s vrhovnim komandantom Titom:

“Dole je mlada šuma, a ispred nas livada. Ali niska, gusta magla, kao mleko gusta magla, gotovo se ništa ne vidi… Iz te šume, nazirem, proviruju, izlaze partizani. Izlazi Prva proleterska. Odjednom, magla je stala, naglo se digla, čistina. A na suprotnoj strani livade, negde na oko osamdeset-sto metara od nas, žut redut, rov. To je Balinovac. Tu su Nemci. Ušančeni. Dobro pamtim, Danilo Lekić je odmah komandovao: ‘Prva proleterska – juriš!’ I verovatno, ja mislim da je to jedini put kad je cela Prva proleterska jurišala. Preko te čistine. Svi smo bili u istom streljačkom stroju. Prvi put, svi… Sve komande četa i svi štabovi bataljona, i štab brigade i Španac (Danilo Lekić) i Plavi (politički komesar Mijalko Todorović) su bili u jurišu, i svi kuriri, i svi kuvari, i svi bolničari… Sve je izašlo tu, koliko nas je bilo.”

Sedamdeset i pet posto boraca Prve proleterske bilo je mlađe od dvadeset i pet godina. Među njima je bilo dvije stotine đaka, osam pitomaca, šest žandara, pet bogoslova, deset domaćica po jedan književnik i muzičar. O nacionalnom sastavu brigade nećemo govoriti, jer onog jutra na Balinovcu, kao i tokom cijelog Drugog svjetskog rata, partizanima je to bilo najmanje važno. Prebrojavati im danas krvna zrnca, vjerujemo, značilo bi vrijeđati uspomenu na njihovu borbu, piše lupiga.com.

Detalj Bitke na Sutjesci (FOTO: znaci.net)

U knjizi “Borci Sutjeske” zabilježeno je da je Prva proleterska na dan 15. maja 1943. godine bila naoružana sa 2.408 pušaka sa 106.758 metaka, 208 puškomitraljeza sa 115.214 metaka, 36 teških mitraljeza sa 103.610 metaka, 14 teških minobacača sa 801 minom, 12 lakih minobacača sa 1.622 mine, 12 topova sa 1.266 granata, 37 automata sa 1.861 metkom, 446 revolvera sa 4.568 metaka te sa 3.086 ofanzivnih i defanzivnih ručnih bombi. Na Balinovcu Prva proleterska na teško naoružanje nije mogla računati. Ono je uglavnom odbačeno radi potrebe za lakšim kretanjem kroz planinska bespuća.

Sam juriš Antonije Isaković je opisao ovako: “Samo ideš… Fanatično napred. U magnovenju sam video ranjenog druga kako puca u sebe. Neće da ostane kao ranjenik. Izletili smo iz te šume i samo trčali, nezadrživo trčali… I naš stalni povik, više krik, svih nas: ‘Juriš proleteri! Juriš!…’ Samo juriš… Znamo da nemamo kud osim – napred. Mora da smo izgledali strašni, iz te šume, zarasli i neobrijani, izgladneli, iscepani i izmučeni… Samo trčiš i sve bolje vidiš taj žuti rov; Nemce koji tu leže, njihove šarce… Nemci pucaju, ali mi nadiremo; jedan Nemac, vidim, podiže se da pobegne. Sećam se te slike: nemački oficir iz pištolja puca u njega, puca u svoje vojnike. Ne da im da beže. Uzalud, razbili smo Nemce, da ne znam ni kako. Činilo se da ćemo zubima da ih pokoljemo.”

Za knjigu “Zapisi iz oslobodilačkog rata”, Rodoljubu Čolakoviću o junačkom podvigu na Balinovcu govorio je zamjenik komandanta Prve Proleterske Danilo Lekić.

“Na sastanku u štabu brigade, 8. juna uveče, pošto je saslušao izvještaj o situaciji i moj predlog za dalju upotrebu brigade, Koča je izdao naređenje da Prva proleterska izvrši proboj kod Balinovca, dok će ostale snage Prve divizije preduzeti obezbjeđivanje bokova. Da bi se moglo doći do Balinovca, bilo je potrebno da se prethodno odbaci neprijatelj koji je držao prolaz od Bijelog Jezera prema Videžu i koji je bio zauzeo odbrambene položaje na stijenama iznad Vrbničke rijeke, od Crnog Jezera do Donje Luke”, prisjećao se Lekić.

“Borbe za obezbjeđenje prilaza Balinovcu” – priča Lekić – “bile su neobično žestoke. Nijemci su se uporno držali na zauzetim položajima, a mi smo morali po svaku cijenu da ih odbacimo s tih položaja ili da ih na njima uništimo. Vrlo često smo se sukobljavali prsa u prsa, i nije bio rijedak slučaj da jedan do drugoga leže mrtvi njemački i naši vojnici. Teren je bio potpuno nepristupačan i moralo se u stijenama nalaziti mogućnosti za penjanje da bi se likvidirala njemačka oruđa na grebenu. Dešavalo se da borac u penjanju bude pogođen i da se strmoglavi u provaliju. Pa ipak, uprkos svim teškoćama i nejednakim uslovima borbe, tri bataljona Brigade uspjela su da izvrše postavljeni zadatak. Neprijatelj je bio odbačen prema Videžu, tako da je put glavnim snagama prema Balinovcu bio oslobođen. Kad se počeo spuštati mrak, ja sam sa tri bataljona pošao od Starog Katuna preko Bavana prema Balinovcu. Na tom pravcu nema nikakvog puta, čak ni kozje staze. Teren je jako ispresijecan i pošumljen, što znatno otežava pokret. Rastojanje od svega dva kilometra, tri bataljona su uspjela da savladaju tek poslije šestočasovnog marša. Noć je bila mračna, tako da se odmicalo samo stopu po stopu. Borci u se držali za ruke, ali kako bi često pri preskakanju sa jedne stijene na drugu, ili pri padu nekog od boraca u provaliju veza bila prekidana, moralo se gubiti mnogo vremena da se kolona ponovo poveže i da, pipajući, nastavi pokret. Tek u zoru stigli smo ispod Balinovca”, naveo je zamjenik komandanta Prve Proleterske.

Danilo Lekić govori borcima uoči proboja na Sutjesci (FOTO: arhiva)

“Bataljoni su se postavili duž puta okrenuti prema neprijatelju od koga nas je razdvajalo stotinjak metara; polovina toga rastojanja bila je pokrivena šumom. Na određenom mjestu nisu se nalazili ostali bataljoni Prve proleterske, tako da je situacija izgledala bezizlazna, jer se s tri bataljona nije mogao izvršiti proboj utvrđenih položaja. Skoro neprekidne dvadesetodnevne borbe, marševi i redovno gladovanje, a naročito do krajnjih granica iscrpljujući marš od prošle noći, snažno su se odražavali na borcima, koji bi svaki i najmanji zastoj iskoristili da legnu i zaspu. Tako su na maloj udaljenosti od neprijatelja – i pored toga što u se nalazili formalno u kotlu iz koga se nije moglo nikuda izaći – ljudi spavali tako čvrstim snom da se dobijao utisak da je tu iscrpljenu masu nemoguće pokrenuti. U takvoj situaciji postavljalo se pitanje: šta dalje da se radi?”, govorio je Lekić, pa nastavio.

“Ostati u takvom položaju u toku dana bilo bi isto što i samoubistvo, a s druge strane, izgledi na uspjeh protiv mnogobrojnijeg, odmornog, sitog i utvrđenog neprijatelja praktično nisu postojali. Pa ipak, ja sam se na osnovu diskusije sa štabovima bataljona odlučio za napad koji je u svakom slučaju davao više mogućnosti za rješenje situacije, nego bilo kakva organizacija odbrane u takvoj rupčagi. Složili smo se da se postavlja pitanje: ili mi njih, ili oni nas! Kad sam definisao situaciju tim riječima, jedan kurir iz prvog bataljona koji se stalno kretao sa svojim komandantom nepozvano je izrazio mišljenje: ‘Zašto oni nas, kad bolje i poštenije mi njih, a jedino tako može i da bude’. Patrole koje su bile izaslane da uspostave vezu sa ona dva bataljona brigade uskoro su se vratile i saopštile da Šesti beogradski i Treći kragujevački bataljon leže i spavaju na produžetku naše kolone. Niko nije mogao reći kad su se ti bataljoni povezali s našim jedinicama, a nije mogao reći zbog toga što su borci tih bataljona koji su išli na čeli kolone, kad su naišli na borce koji su već spavali, jednostavno takođe legli i zaspali, a za njima i ostali, tako da je brigada bila postrojena, a da o tome ni komandant ni dio štaba brigade koji se nalazio sa dva druga bataljona nisu znali. Kad je čitava brigada na okupu, onda više nije bilo sumnje da li će se zadatak izvršiti”, pojasnio je zamjenik komandanta Prve Proleterske situaciju uoči bitke.

“Kako je brigada u toku samog marša zauzela jedino pravilan borbeni poredak, to jest postavila se u liniju prema neprijatelju bez odvajanja drugog ešalona ili rezerve, i to na neposrednim položajima za napad, komandant brigade je odmah sazvao komande bataljona na ivicu šume odakle su se jasno vidjeli neprijateljski rovovi na udaljenosti 50 – 70 metara. Na tome mjestu nalazila se isturena Omladinska četa Kragujevačkog bataljona koja je u toku prethodnog dana bila upućena prema Balinovcu sa zadatkom izviđanja i ometanja eventualnog neprijateljskog pokreta od Balinovca uz Vrbničku rijeku. Četa nije bila primjećena. Na suprotnoj strani Nijemci su se slobodno kretali duž položaja i u grupama od pedeset do sto ljudi na pojedinim mjestima primali doručak. Činjenica da Nijemci nisu primijetili prisustvo brigade i da se potpuno slobodno osjećaju na svojim položajima, kao i činjenica da se cjelokupna brigada nalazi u neposrednoj blizini spremna za napad, bile su dovoljne da utiču na odluku da se proboj izvrši snažnim jurišem čitave brigade. I sam teren takođe je diktirao donošenje takve odluke. Desno se nalazila jaruga Vrbničke rijeke, a lijevo, iznad Pašine Poljane, dizale su se okomite stijene, tako da nikakav manevar radi obuhvata ne bi bilo moguće izvesti. Ostalo je jedino: svim snagama odlučno i neodoljivo naletjeti na nespremnog neprijatelja i borbom prsa u prsa riješiti postavljeni zadatak”, zapisano je Lekićevo svjedočanstvo u knjizi “Zapisi iz oslobodilačkog rata”.

Detalj Bitke na Sutjesci (FOTO: znaci.net)

“Dok su komande primale naređenje, dotle su ostali organi štaba i komande četa razbudili čitavo ljudstvo, postrojili jedinice frontom prema neprijatelju i uključili u sastav brigade svakog sposobnog borca, bez obzira na funkciju, tako da su i borci iz intendanture i prateće čete, kao i konjovoci, svrstani u streljački stroj. Kada su komandanti bataljona poslije primljene zapovijesti pošli u svoje jedinice, jedan puškomitraljezac iz Omladinske čete, koji je bio isturen na obezbjeđenju, otvorio je neočekivano vatru na veću grupu Nijemaca. Nije se više smjelo oklijevati, i komandant je naredio juriš. Čitava brigada je u neodoljivom naletu pojurila preko brisanog prostora prema neprijateljskim rovovima. Nijemci su bili potpuno iznenađeni, tako da nisu uspjeli da organizuju otpor. Vatru su otvorila samo dežurna oruđa, ali ona nisu bila dovoljna da zaustave juriš čitave brigade. Poslije kratkog zastoja, izazvanog dejstvom vatre dežurnih oruđa, brigada je ponovo kao talas krenula naprijed i najbrži borci već su uskakali u neprijateljske rovove. U sukobu prsa u prsa Nijemci su primali borbu samo da dobiju onoliko vremena koliko im je bilo potrebno da bi mogli pobjeći, inače do nekog organizovanog otpora uopšte nije došlo”, opisuje Lekić tijek bitke.

“Zahvaćeni panikom, Nijemci su pojedinačno i u manjim grupama bježali kroza šumu ostavljajući za sobom naoružanje i ratnu spremu. Tako se bitka za Balinovac, i pored toga što se neprijatelj sa brojnim stanjem nešto većim od naših snaga nalazio u utvrđenim položajima i što je protiv njega jurišala izmučena i iscrpljena brigada, završila u roku od 5 do 6 minuta. Nepoznat mi je neki drugi slučaj da se za tako kratko vrijeme, u jednom sudaru, postigne tako značajan uspjeh – da se probije obruč i osvoje položaji s kojih je bilo daleko lakše i uspješnije manevrisanje. A osim toga, značaj uspjeha se u izvjesnom stepenu mjeri težinom uslova pod kojima je postignut. O tome koliko su ljudi bili iscrpljeni i nervno istrzani dovoljno ubjedljivo govori slučaj istog onog puškomitraljesca, omladinca, koji je prvi, bez naređenja, otvorio vatru, jer nije mogao da odoli srcu i pričeka još koji trenutak na opštu komandu, kad se pred njim, u neposrednoj blizini, ukazala tako poželjna meta kao što je grupa od preko sto Nijemaca. Sa svojim puškomitraljezom pošao je među prvima na juriš. Međutim, u trenutku kad su neprijateljski mitraljezi otvorili vatru, pao je i ostao nepomičan na ledini. Mislili smo da je poginuo i kad smo mu, već poslije osvajanja položaja, prišli, vidjeli smo da nije ni ranjen, već – da spava čvrstim snom”, završio je Lekić svoje prisjećanje.