“Dan bijelih traka” – Tužno sjećanje na 3.176 ubijenih Prijedorčana i 102 djece

Prijedor, ali i cijeli svijet, sutra se prisjeća 3.176 ubijenih Prijedorčana, civila nesrpske nacionalnosti, među kojima je 102 djece.

“Dan bijelih traka – 31. maj”, koji je već odavno prerastao i Prijedor i Bosnu i Hercegovinu, i ove godine bit će obilježen simboličnim mirnom protestnom šetnjom preživjelih Prijedorčana kroz prijedorsko šetalište i na Gradskom trgu pridržavajući se svih epidemioloških mjera, a kako je najavljeno, i u mnogim drugim gradovima širom svijeta.

Predsjednik Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka i bivši logoraš Omarske, Manjače i Trnopolja Mirsad Duratović kazao je u razgovoru za Fenu da će fokus ove godine biti na 102 ubijene prijedorske djece i inicijativu roditelja da se postavi dostojno spomen-obilježje ubijenim mališanima u centru Prijedora, iako gradske vlasti već dugo odbijaju to da urade.

– Bijele trake su jedan od dokaza namjere da se u Prijedoru počini genocid, jer se obilježila grupa na vidljiv i jasan način zbog istrebljenja i progona s tog teritorija – ističe Duratović.

Govoreći o presudama za počinjene zločine u Prijedoru, Duratović kaže da je do sada donešeno više od 50 pravosnažnih presuda, a da su zločinci osuđeni na više od 800 godina zatvora. Pojedini zločinci su osuđeni i po dva i čak tri puta.

– Te presude su za Prijedorčane srpske nacionalnosti i ne postoji grad u svijetu u kojem živi toliko građana koji su osuđeni za ratne zločine nad komšijama – kazao je Duratović.

Dodao je da se vode procesi na Sudu BiH za više od 30 osumnjičenih za ratne zločine u Prijedoru te je izrazio nadu da će i ostali počinioci najtežih ratnih zločina odgovarati za svoja djela.

– U Prijedoru se danas ne živi, već preživljava, jer smo mi ‘strano tijelo’ kojeg se neko pokušao osloboditi 1992. godine, pa nije uspio genocidnom operacijom, a danas to radi drugim, nimalo blažim metodama koje nisu toliko uočljive kao genocid – istakao je.

Za to postoji, naglasio je, mnogo primjera diskriminacije kojim su izloženi povratnici, žrtve logora i zločina, koji ne mogu ostvariti osnovna prava.

– Naprotiv, zakonska rješenja i pravilnici sasvim otvoreno, bez imalo skrivanja preferiraju pripadnike vojnih formacija RS-a.

U samom gradu Prijedoru danas, kaže, ništa ne podsjeća na preko 3.000 ubijenih Prijedorčana nesrpske nacionalnosti. Nasuprot tome, podignuti su spomenici i postavljene su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom agresije na BiH poginuli negdje na frontu. Za pripadnike drugih naroda, navodi Duratović, tu nema mjesta.

– U logoru Trnoplje, izgrađen je spomenik poginulim borcima vojske RS-a, a u prostorijama gdje su logoraši ubijani, žene i djevojčice silovane, nalaze se i fotografije poginulih boraca – istakao je.

Svim tim aktivnostima, poručio je, jasno se slala poruka da povratnici nisu dobro došli u Prijedor i da u Prijedoru može da se piše samo jedna historija i to historija po mjeri počinilaca zločina.

– Oni koji su ‘preživjeli’ Prijedor i dalje smatraju da se desio genocid. Zašto mi nemamo pravo da ono što nam se desilo nazovemo pravim imenom, a ne kako je neko to odredio – potcrtao je.

Licemjerno je, smatra Duratović, da su prijedorske vlasti svih proteklih godina obilježavale godišnjicu genocida nad Srbima u Jasenovcu i na Kozari, za koje, isto tako, nema presuda dok u isto vrijeme osporavaju to prava drugima pod izgovorom da nema nijedne zvanične presude za genocid u Prijedoru.

– Ono na što se nije obazirala i ćutke je prešla preko toga međunarodna zajednica ali i organizacije koje se bave pitanjima ljudskih prava je kada je 2012. godine Gradska skupština u Prijedoru na tematskoj sjednici zabranila finansiranje svih organizacija koje se bave prijedorskim genocidom, i na taj način pokušala ugušiti sve glasove koji iznose istinu o stvarnim dešavanjima u Prijedoru – kazao je Duratović.

Ocijenio je da međunarodna zajednica pokušava stvoriti uslove za povratak protjeranih, a da u isto vrijeme ne reaguje na “gušenje slobode govora“.

Duratović poručuje da građani koji su izloženi diskriminaciji, mogu to podnijeti godinu ili pet godina, ali da nakon 15 ili 20 godina samostalne borbe, bez podrške bilo koga, jednostavno popuštaju pod teretom, prvenstveno zbog egzistencije i zaposlenja i napuštaju ovaj prostor.

Duratović je 20. jula 1992. izgubio sve, kada mu je na kućnom pragu ubijena gotovo cijela porodica, otac, brat, djed, nana, amidže i rođaci. Tačnije njih 47. Zbog mrve sreće, Mirsad je kao dječak preživio živi štit, nakon čega je odveden u logor Omarska, zatim Manjaču te Trnopolje.

Vlasti bosanskih Srba u Prijedoru su 31. maja 1992. izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se nesrpskom stanovništvu nalaže da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, te da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.

Zločini u Prijedoru su počeli napadima srpskih snaga na Bošnjačka naselja na Mataruškom brdu 22.maja, zatim napada na Kozarac 24. maja i otvaranja logora Keraterm, Omarska i Trnopolje između 26. i 30. maja. Tako su i počeli zločini u Prijedoru, odvođenjem stanovništva u logore, masovnim egzekucijama i drugim zločinima.

Ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece.