Dan bijelih traka: Sjećanje na 3.000 ubijenih Prijedorčana

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice”. Ovako je zvučala propagandni poziv prosrpskih medija 31. maja 1992 godine na Radiju Prijedor. To je bio početak nezapamćenog pokolja koji je rezultirao ubijanjem 3.173 nevina civila i zatvaranjem 31.000 osoba u logore.

Iz tog razloga, mnogi građani u Bosni i Hercegovini, ali i brojnim evropskim gradovima, danas će nositi bijele trake oko ruke i staviti bijele plahte na prozore u znak suosjećanja na prijedorske žrtve.

Mnogi Prijedorčani koji su čuli ovaj poziv na radiju, pronađeni su u oktobru 2013. godine u selu Tomašica, najvećoj masovnoj grobnici koju svijet još nije vidio.

– Stojite na mjestu jedne od najvećih grobnica u BiH. Ova zemlja pokriva ostatke bošnjačkih i hrvatskih civila koji su ubijeni od srpskih snaga u toku etničkog čišćenja u ljeto 1992. godine. Molimo vas da poštujete sjećanje na žrtve – napisano je na tabli postavljenoj na Tomašici.

Poziv na “obilježavanje” i propagandna kampanja prosrpskih medija početkom rata u Prijedoru doprinijela je polarizaciji stanovništva ove Općine po nacionalnoj osnovi, stvorila atmosferu straha, ali i udarila temelje konkretnim zločinima i nehumanim postupcima.

Preživjelim žrtvama je danas zabranjeno sjećanje. Tek u posljednjih nekoliko godina javnost se podsjeća na strašni zločin nad nesrpskim stanovništvom ovog grada i kraja. Među njima je i 102 nevine djece koja nemaju svoj spomenik, jer gradske vlasti to ne dozvoljavaju.

Ni bivši logoraši Keraterma, Omarske i Manjače nemaju svoja prava jer ih zakon ne prepoznaje kao žrtve. Nasuprot tome, podignute su spomen-ploče s fotografijama i imenima bivših radnika preduzeća, ustanova i institucija koji su bili pripadnici Vojske RS-a i koji su tokom agresije na BiH poginuli negdje na frontu. Za pripadnike drugih naroda, kaže, tu nema mjesta.

U Prijedoru ništa više ne podsjeća na zločine, osim povremeno čitanje imena ubijenih tokom obilježavanja godišnjica zločina.