Dan bijelih traka obilježen u Sarajevu: Treba biti svjestan onoga šta se dešavalo

Različitim akcijama i aktivnostima u Sarajevu je danas obilježen Dan bijelih traka odnosno 25. godišnjica napada na opštinu Prijedor, javlja Anadolu Agency (AA).

Simbolika bijelih traka dolazi iz maja 1992. godine, tačnije kada su vlasti bosanskih Srba izdale naredbu svim Bošnjacima i Hrvatima u Prijedoru da na svoje prozore zakače bijele čaršafe, a ako izlaze van da vežu bijele trake oko ruke. Na taj način su označeni nesrbi u Prijedoru nakon čega su počela masovna zarobljavanja, ubistva i silovanja.

Već nekoliko godina 31. maja se ukazuje na značaj obilježavanja ovog datuma ali i poručuju da je potrebno njegovati kulturu sjećanja i ne zaboraviti zločine koji su počinjeni u tom dijelu BiH, ali i drugim mjestima.

Udruženje žrtava i svjedoka genocida organizovalo je danas akciju “Zajedno protiv negiranja“ povodom 25. godišnjice napada na opštinu Prijedor i obilježavanja Dana bijelih traka – 31. maja. Akcija ima za cilj da se na javnim mjestima i vozilima javnog prevoza postave bijele plahte/trake na prozore i/ili vozila u znak solidarnosti sa Prijedorčanima koji su 1992. godine morali da nose bijele trake na rukavima i označe svoje domove.

Također, danas je u Sarajevu, organizovan i performans u kojem je prikazana instalacija logora Manjača kojeg su u maju 1992. godine, osnovale snage bosanskih Srba.

Savez logoraša u Bosni i Hercegovini je danas na svojim uredskim prozorima postavio bijele plahte u znak sjećanja na protjerane i ubijene stanovnike prijedorskog kraja i time dati svoj doprinos u borbi protiv sve učestalije pojave negiranja i poricanja zločina na ovim prostorima.

I u Muzeju žrtava zločina protiv čovječnosti i genocida 1992.-1995. dijele bijele trake posjetiteljima te prikazuju događaje iz Prijedora.

Predsjednik Saveza Jasmin Mešković ukazao je na značaj obilježavanja Dana bijelih traka.

“Kroz današnju aktivnost želimo prisjetiti se i ukazati na sve žrtve kako Prijedora tako i BiH. Želimo ukazati na jednu vrlo lošu historiju BiH ‘90-ih godina, na jedan dio gdje su nedužni ljudi obilježeni bijelim trakama. Obilježavanjem želimo poslati jasnu poruku-Da se ne zaboravi, da se ne ponovi, da više uistinu nikada kako na prostoru BiH tako i van njenih granica, da ne bude potrebe za zločinom, genocidom”, pojasnio je Mešković.

Kako je kazao, ovo je njihov mali doprinos sjećanju na žrtve, kulturu sjećanja, da mlade generacije znaju šta znači 31. maj za historiju BiH.

“Dobro je što se obilježava i van općine Prijedor. Dobro da se obilježava u Sarajevu i drugim mjestima. O Prijedoru se danas u BiH nekako i priča, ali imamo mjesta koja su stradala i u kojima je izvršen približno isti zločin kao u Prijedoru – Vlasenica, Bratunac, Rogatica, Foča, Zvornik i mnoga druga mjesta koja su danas, i među nama koji vodimo određene organizacije, ne mogu reći u drugom planu ali o njima manje pričamo”, pojasnio je Mešković.

Bijelu plahtu na uredskim prostorijama istakli su i predstavnici Udruženja žrtava i svjedoka genocida. O značaju obilježavanja Dana bijelih traka govorio je za AA i predsjednik Udruženja Murat Tahirović.

Podsjetio je da je putem lokalne radio stanice tog maja 1992. godine izdata naredba da svi nesrbi u Prijedoru označe svoje kuće bijelim plahtama, a po izlasku iz kuće istaknu bijelu traku oko ruke. Akcija odnosno obilježavanje ovog dana traje od 2012. godine i njoj se pridružuje sve veći broj građana, organizacija ne samo u BiH nego i u svijetu.

Ovo pridruživanje, istakao je Tahirović, znači podršku Prijedoru, žrtvama i upozorenje budućim generacijama da, nažalost, fašizam koji je ‘40-ih godina harao Evropom postoji još uvijek.

“Akcija je sve veća i šira, međutim, nikad nije dovoljno. Treba puno više, treba svaki građanin biti svjestan toga šta se dešavalo. Fašizam nije umro on još uvijek živi na ovim prostorima. Neophodno je proširiti akciju i dati do znanja počiniocima da će biti kažnjeni za djela koja su počinili”, naglasio je Tahirović.

Smatra da mlađe generacije ne znaju dovoljno o dešavanjima u Prijedoru.

“Nažalost, to je istina. Mlađe generacije ne znaju, nije im dozvoljeno izučavanje historije BiH u školama. Ono što čuju od roditelja je jedina informacija koju imaju i naravno putem društvenih mreža. Međutim, to nije relevantna informacija za djecu koja bi morala imati puno veća saznanja”, poručio je Tahirović.

Podsjestio je na akciju od 25. maja u kojoj su pozvali studente sa pet univerziteta iz BiH na uređenje mezara Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari.

“Veliki broj studenata koji se odazvao akciji je bio prvi put u Srebrenici. Ne znam koliko će danas učenika, djece, studenata biti u Prijedoru ali bojim se da će to biti veoma mali broj”, dodao je Tahirović.

Elmina Kulašić iz Kozarca kod Prijedora samo je jedno od velikog broja prijedorske djece koja su tokom ‘90-tih godina izgubila veliki broj članova porodice ali i djetinjstvo.

Imala je samo sedam godina kada je sa članovima porodice odvedena u logor Trnopolje gdje je ostala mjesec dana. Tamo je izgubila nanu i djeda koje i dan danas traži.

“Svoj sedmi rođendan sam provela u podrumu. To je bila tačka života koja mi je sve promijenila. Izgubila sam djetinjstvo i postala sam odrasla osoba preko noći. Tih dana izgubila sam majku i djedu, amidžu i još sedam drugih članova porodice. Majku i djeda i dan danas tražim kao i amidžu i to je proces koji se prenosi na generacije”, ispričala je Kulašić.

Prema njenim riječima, neka od te prijedorske djece odlučila su da nastave tražiti istinu i pravdu i da se ne zaboravi ono što se desilo.

Kulašić se sjeća da su ona i njena porodica bili među prvima koji su došli u logor Trnopolje. Tamo je mogla vidjeti i one koji su dolazili sa bijelim trakama na rukama.

“Dan bijelih traka znači napomena. Ovo nije način da mi provociramo iako se 1992. znalo da je bijela traka bila za nesrpsko stanovništvo u Prijedoru. Ja nisam nosila bijelu traku jer su Kozarčani već bili u logoru kada je data izjava na radiju. I Trnopolju sam vidjela ljude koji dolaze sa bijelim trakama, čula sam o njoj i taj bijela traka od moje sedme godine igra ogromnu ulogu u mom životu”, naglasila je Kulašić.

Ona podsjeća na ono šta se može desiti i da ne budemo naivni kao te ‘92. kada su se mnogi Prijedorčani, koji su stavili bijelu traku, nadali da će ih to spasiti.

Istaknutu bijelu plahtu mogli smo vidjeti i na zgradi Rijaseta Islamske zajednice u BiH, ali među stanovnicima na sarajevskim ulicama nije primijećen veliki broj onih koji su danas stavili bijele trake i solidarisali se sa porodicama žrtava Prijedora.

Tokom rata ubijeno je i nestalo 3.176 Prijedorčana, uglavnom civila, u najvećem broju Bošnjaka. Veliki broj njih ni do danas nije pronađen.