Čudo bosanskog otpora: Elvisom protiv Igora

Druga minhenska udarna brigada, Prva bečka slavna ili Četvrta bavarska izviđačko-diverzantska četa, satirični su topografsko-geografski pojmovi kada želimo da ukažemo na višak „patriotizma“ ili lažni patriotizam kod onih političara i zvaničnika koji su, iz vlastite perspektive rata, obesmilili ovo društvo i vrijednosti na kojima ono počiva, piše Inforadar.

Uglavnom, ili kao po pravilu, to su predstavnici etnonacionalističkih „probosanskih“ partija koji su, vremenom, izgradili odnos prema nama i društvu na osnovu vlastitog, lažnog odnosa sa bogom.

Uglavnom, ili kao po pravilu, riječ je o lažnim vjernicima, ljudima sa odsustvom morala, koji su se uz pomoć stranačke infrastrukture, katkad i rektalne gimnastike, domogli pozicija s kojih nas obasipaju lažnim patriotizmom.

Uglavnom, ili kao po pravilu, riječ je o ljudima koji (kao i njihovi očevi i njihove porodice) nisu bili tu u vrijeme rušenja naših gradova i sela, ubijanja naših ljudi, nego su za nama patili sa sigurne patriotske udaljenosti od više stotina ili nekoliko hiljada kilometara.

Uglavnom, ili kao po pravilu, riječ je o ljudima čiji je vlastiti svjetonazor izgrađen na nacionalnom kolektivitetu kao najdrastičnijem obliku populizma.

Uglavnom, ili kao po pravili, riječ je o nekompetentnim ljudima bez dana radnog staža, koji su od početka političke „karijere“ prištkani na budžetsku sisu.

Uglavnom, ili kao po pravilu, riječ je o nacionalistima i šovinistima, često i ksenofobima i homofobima, kojima najprije smetaju oni što se zovu drugačije. Pa im onda smetaju žene, migranti, ateisti, pederi i lezbejke, a najviše od svega im smeta mogućnost da se politički protivnik domogne rahatluka koji proizilazi iz vladajućih pozicija moći i bužetskih miliona. U slučaju Sarajeva – milijarde konvertibilnih maraka.

Upravo smo ovih dana svjedoci jednog takvog „okršaja“, zapravo obračuna sa političkim protivnikom „koji nije musliman, a nije ni Bošnjak“, pa je, dabome, kao takav podoban za sve vrste blasfemija i šovinizma. U glavnim ulogama, na jednoj strani, Elvis Kondžić (SDA), inače šef kabineta Bakira Izetbegovića (a on samo takve i okuplja), na drugoj Igor Stojanović, zvaničnik sarajevskog ogranka SDP-a.

Tako je naš Elvis, koji je tokom rata u Minhenu i po Bavarskoj patriotski širio herojske priče o bosanskom otporu, Igora, koji je kao maloljetnik uživao u ratnom Sarajevu dok se Elvis patio vani – optužio za bliskost četničkoj ideologiji.

I ne samo da je to učinio, već je i, dan poslije, svekolikoj bosanskohercegovačkoj javnosti – i još uvijek kao Izetbegovićev šef kabineta, „privatno“ poručio da on nema kome da se izivinjava, već će ponovo da napiše šta misli.

Pri tome, a što smo toliko puta čuli od ideoloških populizama bog i Hrvati, za kralja i otadžbinu i sl, naš nas je Elvis vjerski i identitarno prosvijetlio, pa smo tako saznali da on, „kao pravi Bošnjak musliman“, polaže račune samo Bogu i jednom autoritetu u svom životu – Bakiru Izetbegoviću.

Ako je i od SDA lažnjaka – previše je. Jesmo li kao društvo dogurali dovde? Jesmo itekako. Da li nam ljudi poput Elvisa Kondžića danas kroje sistem vrijednosti? Nažalost, kroje. Koliko elvisa imamo u svakom etnonacionalnom korupusu. Veliki broj, nepregledni red.

Znam u naletu vlastite slabosti reći da smo mi, moja sarajevska raja i ja, moj pokojni drug Mario Rogač, moj isto tako pokojni drug Mikica Jojić, moj pokojni drug Jan Doršner, Hrvat, Srbin i Slovenac, početkom 1992. izašli da branimo naše vrijednosti i naš način života u koji smo vjerovali kad smo vidjeli da našim domovima, našim porodicama, prijateljima, prijeti opstanak (doslovno). Jer za drugi život nismo znali.

Dok smo mi to radili, ogroman broj Elvisovih stranačkih drugova iz SDA širio je herojske priče o bosanskom otporu u Drugoj minhenskoj udarnoj i Prvoj bečkoj slavnoj, neki su se krili u blindiranom trezoru, a dobar dio njih lešinarski se bavio švercovanjem visokotarifne robe kroz tunel Dobrinja-Butmir. Obična raja je ubijana, braneći i njihovo ratno profiterstvo.

Ima li većeg apsurda? Nema, ali na takvim osnovama je i uspostavljeno naše društvo.

Ono što je najstrašnije od svega je broj SDA simpatizera i glasača koji, po difoltu, Kondžićev fašizam podržavaju na društvenim mrežama. I takvima nikada neće previše zasmetati crne zastave sa mrtvačkim glavama postojene u Višegradu, ili slikanje Izetbegovićevog koalicionog partnera sa ratnim zločincima.

Njima smetaju Igor i Predrag – u Sarajevu, jer ruše stereotipe o “bošnjačkom nacionalnom identitetu i prosvijetljenju”. Jer ako pobijedi način života čiji su Igor i Predrag sastavni dio – u Sarajevu, ruše se snovi o etničko čistim fildžan teritorijama i zaposjednutim resursima kojima će, uz pomoć stranačkih rektalnih pomagala, upravljati srećno i hairli do kraja njihovih pokoljenja.