Ispovijest čovjeka koji je sprovodio smrtne kazne u BiH

U arhivi Infobiroa kojoj Fokus.ba ima pristup pronašli smo tekst objavljen 28. decembra 2004. godine u magazinu Start o Reufu Ibrišagiću, nekadašnjem načelniku za izvršenje smrtnih kazni pri republičkom pravosuđu.

Tekst autorice Dženane Halimović donosimo u izvornom obliku i bez intervencija.

Gusta trebevićka šuma i danas krije tijela pet na smrt osuđenih ubica. Grobovi su neoznačeni. Jedini trag su skice u kojima su obilježena mjesta gdje su ukopani.

Jedan od rijetkih svjedoka smaknuća Reuf Ibrišagić, nekadašnji načelnik za izvršenje kazni pri republičkom pravosuđu, pamti ih kao da su se desile jučer, iako je posljednja obavljena prije 28 godina.

Najupečatljivija mu je ostala u sjećanju tišina koja je vladala pred sam čin izvršenja presude.

– Nikada neću zaboraviti tišinu kad smo bili na mjestu gdje bi trebalo da se izvrši presuda. To bi obično bila šuma na Trebeviću, tamo gdje nema nikoga. Tišina je bila prijeteća. A onda prasak, automobil sa osuđenicima zaustavljao se na škripucem makadamu. Potom opet tišina. Niko ne govori. I opet prasak. govori Ibrišagić.

Po njegovim živopisnim pričama moglo bi se zaključiti kako se Reuf sjeća svakog radnog dana u svojoj dvadesetogodišnjoj karijeri načelnika izvršenja kazni.

Ibrišagić danas ima sedamdeset godina (tekst pisan 2004. godine)  i još nosi uspomene na pripreme samog čina izvršenja koji se obavljao u ranim jutarnjim satima. Dok je osudenik još živ pripremi se sanduk i iskopa grob.

Prije svega toga pripreme se izvršioci. Njih desetoro su dobrovoljci, i za to su bili i plaćeni. U pet pušaka bili su manevarski, a u preostalih pet bojevi meci, kako niko ne bi znao čiji je metak presudio. Razdaljina je bila mala kako bi šansa da se promaši bila svedena na minimum.

Među prisutnima je, uz Ibrišagića, bila i posebna komisija koju su činili upravnik zatvora, ljekar, advokat, tužitelj…

Izvršioci su morali biti dobro pripremljeni. Na Kosovu, recimo, niko nije htio da izvršava kazne jer su se bojali osvete. Priča kako se dešavalo da jedan od egzekutora nasloni glavu na sanduk i spava, dok drugi krši ruke…

Znalo se desiti i da promaše, pa da komandir voda pištoljem izvrši kaznu.

– Bilo je svega, sjeća se Ibrišagić.

Još jedno Titovo NE

Prva smrtna kazna u Bosni i Hercegovini dosuđena je, kaže Ibrišagić, 1968. godine na vojnom sudu izvjesnom Arizanoviću, vojnom licu koji je na nagovor ljubavnice ubio suprugu i dijete. Nakon što ih je ubio, zakopao ih je u sarajevskom naselju Vraca. Policija je u kratkom vremenu otkrila ubistvo i mjesto gdje su ukopani.

Slike ubijenih poslane su i tadašnjem vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu koji je trebalo da odluči da li će pomilovati ubicu od smrtne kazne. Vidjevši glavicu dječaka koji je izgledao kao da spava i crve na njegovom beživotnom obrazu, Tito je, navodno, rekao: Ja ga ne mogu pomilovati za ovo što je uradio djetetu.

To je bio posljednji put da je Tito odlučivao o pomilovanjima. Nakon toga je sve nadležnosti prebacio na Predsjedništvo tadašnje SFRJ. Zanimljivo je da su sve smrtne kazne koje su izvršene u Bosni i Hercegovini bile rezultat presuda donesenih zbog zvjerskih ubistava u kojima su žrtve bile djeca.

Dvije godine kasnije, 1970. godine, na smrtnu kaznu je bio osuđen Krajišnik Nail Ikanović. On je, na nagovor ljubavnice, sjekirom ubio suprugu i svoje troje djece. Ikanović je radio u Njemačkoj, a supruga i djeca bili su u Bosni i Hercegovini. Barovi i žene bili su mu razonoda. Tako se i zaljubio.

Kobne noći došao je iz Njemačke kući sa namjerom da ubije suprugu. Pomračenog uma, kako su psiholozi kasnije potvrdili, ubio je i svoju djecu. Iste se večeri vratio u Njemačku. Ujutro je Ikanovćev punac ušao u kuću i zatekao kćerku i unuke kako leže mrtvi. Dobio je srčani udar i umro na licu mjesta.

– Nail Ikanović je bio pedantan čovjek. Nikada ne biste pomislili šta je bio u stanju uraditi. Od svih na smrt osuđenih najmanje je fizicki podsjećao na ubicu. To pomračenje svijesti koje ga je dovelo do toga da ubije djecu je strašno. Sjećam se, jednom mi se u razgovoru zakleo: Jeo pečenu djecu, ako sam to htio prisjeća se Ibrišagić.

No, smrtna kazna nad Ikanovićem nije izvršena jer se ubio u Centralnom zatvoru dok je čekao odluku o pomilovanju. Objesio se za rešetke zatvorskog prozora. Skupljao je novine i gurao pod madrac kako bi lakše dohvatio prozor.

Od tada su pooštrene mjere za čuvanje zatvorenika koji su čekali izvršenje smrtne presude. Tada je napravljena i posebna ćelija koja se zvala ćelija smrti. Bila je pregradena rešetkom. S jedne strane je 24 sata boravio stražar, dok je u drugom dijelu bio osuđenik.

Kako bi se spriječila samoubistva osuđenih na smrt, u zatvorima se neko vrijeme primjenjivala praksa da se osuđenici lancem vežu za pod. Radijus kretanja bio im je ograničen.

Sa cigareta su im skidani filteri kojima su pokušavali presjeći vene. zatvorenici su šibicom palili vrh filtera koji se topio, a kad se stvrdne oštar je poput žileta.

Stravična osveta Višnje Pavlović

Mnogi Zeničani se i danas, nakon dvadeset i dvije godine, sjećaju slučaja otmice i svirepog ubistva jedanaestogodišnjeg Brune Čalića. Ubio ga je Dragomir Bajčeta, plaćenik koga je unajmila Višnja Pavlović.

Za ovaj zločin ona se odlučila kako bi osvetila svog pastorka koji je nastradao u saobraćajnoj nesreći, koju je nenamjerno izazvao otac malog Brune.

Iako je sud dokazao da Brunin otac nije kriv za nesreću, Višnji to nije bilo dovoljno. Ona je nekoliko mjeseci pratila Brunu, čak je dolazila i njegovoj kući pod izgovorom da traži stan.

– Bila je jesen, ali još toplo vrijeme. Sjedila sam s komšinicom i pravila ajvar, dobro se sjećam. Na vrata mi dođe žena, seljanka, skide opanke i uđe. Kaže traži stan za sina. I onda je moj Bruno dolazio nekoliko puta i govorio Mama, mama, ja vidio onu babu. Pomilovala me po glavi i pita me jesi li ti Bruno? Opet kasnije, kaže mama, ja vidio onu babu. Rekla je da će doći da joj oštrikaš džemper. Često je dolazio i govorio mi to. Kad mi je posljednji put to rekao nisam mogla ni da slušam, pa sam mu rekla, mani više s babom. Sunce moje, nisam ga ni saslušala, sa suzama u očima govori Anka Čalić, Brunina majka.

Kad je bila sigurna da je Bruno dječak kojeg traži, Pavlovićeva je unajmila Bajčetu, kome je platila 500 hiljada tadašnjih dinara, kako bi ga ubio.

Dijete su na stepenicama, koje vode od škole prema kući, oboje sačekali i odveli na obližnje groblje.

Tamo ga je Bajčeta usmrtio s devet uboda nožem. Kako je Bruno kasnio iz škole, što nikad ranije nije činio, majka je krenula da ga traži. Sigla je niz ulicu i srela se s Višnjom. Ni slutila nije da samo pedesetak metara dalje njen jedanaestogodišnji sin jedinac leži mrtav. Zbog svireposti zločina Dragomir Bajčeta i Višnja Pavlović su osuđeni na smrt.

Čekajući presudu Bajčeta se pokajao, tvrdi Reuf Ibrišagić, koji je s Bajčetom nekoliko dana pred smrt odigrao i partiju šaha.

– Ubih dijete za 500 hiljada, a mogao sam ih zaraditi kopajući kanale – govorio je Bajčeta.

Višnja, s druge strane, nikada nije izrazila kajanje.

– Bila je strašno sebična. Djeca bi joj dolazila u posjetu i nikada ih nije pitala kako su, imaju li šta jesti. Kćerki joj je, u to vrijeme, bilo 14, a sinu 15 godina. Govorila im je da joj donesu sira, čarape, razne poklone. Nikad ih nije pitala imaju li oni šta jesti – prisjeća se Ibrišagić.

Stoga su djeca jednoga dana došla i kazala majci da joj više neće dolaziti, uz obrazloženje koje Višnja kao da nije razumjela: što nisi mislila na nas kad si odlučila da ubiješ dijete?!

Brunin je otac dolazio u sarajevski Centralni zatvor i tražio od Ibrišagića da ga pusti da kroz špijunku na ćeliji vidi Višnju. Nikad mu to nije dopušteno.

– Jednom je čak izjavio kako nema ništa protiv da Bajčeta bude pomilovan, ali za Višnju nije imao milosti – priča Ibrišagić.

Posljednja smrtna kazna u Bosni i Hercegovini izvršena je 1976. godine. Strijeljan je 35-godišnji Dušan Prodić, pružni radnik iz okoline Doboja.

Nakon što je ostao udovac sa šestogodišnjim sinom, Prodić se ponovo oženio. Sa novom suprugom, Leksijom, imao je dvoje djece. S obzirom na to da je sin iz prvog braka naslijedio majčino imanje, maćeha je na Prodića vršila pritisak da ga se riješi kako bi njena djeca dobila dio imovine.

Dušan je u početku odbijao, jer ga je sin obožavao. No, vremenom je podlegao pritisku. Tako je skovao plan i poslao sina u posjetu djedu u selo Pojezna. Kako pored sela protiče rijeka Ilova, koja je u to vrijeme bila nabujala, Dušan je prečicom stigao prije sina i gurnuo ga u rijeku.

Dječak je nekim čudom uspio izaći, no otac ga je uhvatio, gurnuo pod vodu i rukom ga držao ispod površine. Dok je jednom rukom gušio sina u drugoj je držao tranzistor, kako mu se ne bi pokvasio.

To je bio presudan momenat da mu sud presudi smrtnu kaznu. Istu kaznu
dobila je i njegova supruga Leksija, no kasnije je pomilovana i osuđena na 20 godina zatvora. Njihova djeca su data na usvojenje.

– Nikad nisam sreo hladnokrvnijeg čovjeka. Tako je hladno pristupao svemu, pa i izvršenju presude – kaže Ibrišagić.

Neće san na oči

U toku dvadesetogodi{nje službe Ibrišagić je mrzio samo jednog zatvorenika – čovjeka koji je silovao svoje dvije kćerke i zarazio ih sifilisom.

Jedna je imala sedam a druga osam godina. Višnju Pavlović smatrao je sebičnom i antipatičnom, no mnogih se zatvorenika, iako zvuči nevjerovatno, sjeća kao prijatnih osoba.

Stoga mu izvršenje smrtne kazne nije bilo jednostavno, bez obzira na monstruoznost zločina koji su osuđenici napravili. Najviše ga je, kaže, pogodilo strijeljanje Pavlovićeve i Bajčete jer su bila dva pogubljenja istovremeno.

– Došao sam sa izvršenja, popili smo kafu i svi su se razišli. Ostao sam sam. Nije mi se išlo kući, pa sam pozvao jednog stražara s kojim sam sjedio i čekao da svane i da počne radno vrijeme. Izgledao sam loše, pa me tadašnji ministar Jusuf Alagić, nakon što sam referisao kako je sve izvršeno, pustio kući. Ušao sam u kuću i legao. Neće san na oči. Onda sam, dobro se sjećam, sjeo u tramvaj i odvezao se do Ilidže. Ušao sam u jedan bistro, naručio litar vlahova i popio ga. Svejedno, bio sam potpuno trijezan – s nelagodom se prisje}a Ibrišagić.

Kaže da ga je ljubav prema djeci sačuvala da ne poludi. Svi pogubljeni bili su ubice djece. Reuf je prije službe u republičkom pravosuđu radio kao učitelj.

Danas penzioner, Ibrišagić se ponekad u nekom lokalu, sretne s nekadašnjim
osuđenicima. Priđu mu, veli, obraduju se, jer nije bio od onih koji su ih zlostavljali. Mogao je, kaže, da im dodatno zagorča život, no, nije dopustio da mu sila pomuti razum.

Jer, što se ispostavilo tačnim, jednoga dana im valja pogledati u lice. Ne stidi se i ne plači. Mirno živi, sastaje se s prijateljima i ćeka 55. godišnjicu mature.

Scenarij pogubljenja

Reuf Ibrišagić nikada nije bio pobornik smrtne kazne, iako je po službenoj dužnosti prisustvovao izvršenjima.

– Jedan od razloga je što, prema mom mišljenju, takvo zvjerstvo ne može učiniti čovjek. Takve ljude treba izolovati i trajno zatvoriti. Nije to s religijskog aspekta da samo Bog ima pravo uzeti život. Postavlja se pitanje i ko to ima pravo dovoditi ljude u situaciju da nekome uzmu život. Ja nisam pucao, ali sam bio idejni tvorac – radio sam scenario.

Posljednja 24 sata

Nakon što se potvrdi da pomilovanja neće biti, osuđenicima na smrt se 24 sata ranije javljalo da će biti pogubljeni. Zatvorenici su obično tražili dopuštenje da se oproste od članova porodice ili bliskih prijatelja, a neki su pisali testament. Što se posljednjih želja tiče, nije bilo naročitih zahtjeva.

Dragomir Bajčeta je, sjeća se Reuf Ibrišagić, tražio cigaretu. Višnjine posljednje riječi su bile – sve ću ja vama reći. Najhladnije, kao da se ništa ne događa, ponio se Dušan Prodić. Stajao je mirno i bez ijedne grimase dočekao smrt.

Grobovi bez spomenika

Zanimljivo je da se ni danas ne zna gdje su tačno grobovi pogubljenih. Nisu obilježavani, niti su tijela predavana porodicama, kako se ne bi dogodilo da im se dignu spomenici.

– Možete li zamisliti kako bi se osjećali roditelji ili porodice žrtava kada bi se podigao spomenik ubicama?

INFOBIRO Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Za korištenje ove usluge i kupovinu tekstova, potrebno je da posjedujete neku od mogućih vremenskih opcija pretplate na INFOBIRO sa odgovarajućim brojem kredita za download textova.

Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.