Certifikat za enormni profit privatnih škola

Ako živite u Federaciji BiH, a upravo ste položili vozački ispit za „C“ ili „D“ kategoriju, i dalje se ne možete zaposliti kao profesionalni vozač kamiona ili autobusa. Da biste se ipak zaposlili u ovoj oblasti, potrebno je da izdvojite još novca, vremena i živaca.

Prvo što vam je potrebno jeste srednja škola. Ne govorimo o bilo kojoj srednjoj školi, nego o školi za vozača motornog vozila. Često kod vozača čujemo izraz „državni ispit za vozača“, no riječ je o istoj stvari i predstavlja temelj za obavljanje ovog posla, piše Žurnal.info.

Ako imate završenu neku drugu srednju školu, potrebno je raditi prekvalifikaciju. Vozači u BiH to mahom rade u privatnim školama, a naši sagovornici uvjeravaju da je najjeftinije u školama sa sjedištem u Širokom Brijegu. Uglavnom, odaberete školu, nakon čega polažete razliku predmeta. Koliko dugo ćete polagati i koliko će vas sve koštati, ovisi o tome koju srednju školu ste ranije završili. Kako saznajemo, cijene su većinom preko 1.000 KM. Zanimljivo je i to da nisu dovoljne ni npr. diplome saobraćajnog ili mašinskog fakulteta, već isključivo navedena srednjoškolska diploma.

Tu, naravno, nije kraj. Kako je objašnjeno novinarima Žurnala, pored završene škole i položene određene kategorije, neophodno je pristupiti polaganju ispita za stjecanje certifikata za obavljanje međunarodnog prijevoza koje provodi firma ovlaštena od strane Ministarstva komunikacija i prometa BiH sa sjedištem u Širokom Brijegu. I za ovo ćete izdvojiti nekoliko stotina maraka.

O radu širokobriješke Srednje strukovne škole s pravom javnosti i njihovom svojevrsnom monopolu, (ne)zakonitom pravilniku kojeg je donio nekadašnji državni ministar komunikacija i prometa Rudo Vidović, te potom nereagiranju drugih dužnosnika, mediji u BiH već su izvještavali. Na kraju, Tužilaštvo BiH je saopćilo da se neće provoditi istraga.

Stvar je vrlo jasna – zbog trenutne zakonske regulative najviše profitiraju privatne obrazovne ustanove, a ceh plaćaju kako vozači, tako i prijevoznici.

„Loša zakonska regulativa prilagođena je pojedinim (kvazi)obrazovnim ustanovama i lobijima, onemogućava da bilo koja osoba sa završenom srednjom, višom ili visokom školom, uz položene ispite „C“ i „D“ kategorije, može upravljati kamionom ili autobusom. Prema ovom zakonu, upravljanje kamionom ili autobusom dozvoljeno je samo osobama koje imaju završenu školu za vozača motornog vozila i položene kategorije. Zbog toga najveći broj voznog osoblja dolazi iz obrazovnih ustanova za odrasle koje, na sumnjiv način i uz velike troškove, fabriciraju „diplome“ o završenoj školi za vozača motornog vozila“, govori za Žurnal Saudin Parić, potpredsjednik UO Udruženja prijevoznika u međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu putnika.

Udruženje poslodavaca FBiH je prije nekoliko godina uputilo prijedlog izmjena Zakona o cestovnom prijevozu. Prema tom prijedlogu, vozačima kamiona i autobusa ne bi više bila potrebna završena srednja škola za vozača. No, do danas ove izmjene zakona nisu stavljene u parlamentarnu proceduru.

VJEŠTINA, A NE ZANIMANJE

Ovakvo zakonsko rješenje u FBiH u velikom dijelu je u suprotnosti s EU praksom. Dok je kod nas vozač zanimanje, u drugim državama je to, u suštini, vještina. Praksa u zemljama Evropske unije je da osoba koja ima završenu bilo koju srednju školu, a koja ima položenu odgovarajuću kategoriju, može upravljati recimo kamionom ili autobusom. Već neko vrijeme takva je praksa i u Republici Srpskoj.

Za početak, bile bi dovoljne samo određene zakonske korekcije, odnosno izmjene Zakona o cestovnom prijevozu u Federaciji BiH kojim će se omogućiti da osobe koje imaju završenu srednju školu mogu, uz položene ispite za „C“ i „D“ kategoriju, upravljati autobusima i kamionima.“

No, prije nego što nastavimo s pričom o svim izazovima s kojima se susreću bh. vozači i prijevoznici, pokušat ćemo ukratko objasniti kako se postaje profesionalni vozač u EU.

Dakle, ako imate srednju školu (u nekim državama nije potrebno ni to), te položenu odgovarajuću kategoriju, potrebno je još da položite tzv. COD 95. Pojednostavljeno, riječ je o ispitu prije kojeg morate odslušati 35 sati predavanja. Licenca važi pet godina, nakon čega opet slušate 35 sati predavanja i polažete ispit.

Cijena? Prema određenim podacima, u državama EU slušanje predavanja i polaganje ovog ispita košta nekoliko stotina maraka, a produženje po godini je oko 80 KM. Određeni posrednici omogućavaju i bh. građanima, koji žele raditi u EU kao vozači, polaganje ovog ispita.

Ako je vjerovati njihovim natpisima, nude predavanja u BiH, svakodnevnu pomoć, prijevoz, smještaj i polaganje ispita u npr. Sloveniji, izdavanje certifikata… za cijenu od oko 1.000 KM.

NEDOSTATAK VOZAČA

Upravo ovu mogućnost mnogi naši sugrađani često koriste. Kako nam govore, osim što je jeftinije doći do navedene licence za profesionalnog vozača, sve traje dosta kraće, a uz to poslodavci iz Evropske unije nude znatno bolje uvjete rada u vidu plaće i radnog vremena.

Upravo su ovo osnovni razlozi zbog kojih veliki broj mladih bh. vozača napušta našu državu i ide u zemlje Evropske unije.

„U zemljama EU, posebno Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Italiji… godinama je izražena povećana potražnja za vozačima autobusa i kamiona. U vrijeme pandemije koronavirusa došlo je do smanjenja odlaska voznog osoblja u navedene zemlje, ali početkom ove godine ponovo imamo zahtjeve za raskid radnog odnosa zbog odlaska na rad u inostranstvo. Mišljenja sam da će se najveći broj prijevoznika, u narednom periodu, suočiti s nedostatkom potrebnog voznog osoblja“, ističe Saudin Parić.

On dodaje kako je, osim loše zakonske regulative, problem i u obrazovnoj politici:

„Nažalost, obrazovna upisna politika u entitetima i kantonima ne prati potrebe poslodavaca već, u pravilu, broj upisanih učenika je daleko manji od broja potrebnih kadrova koji imaju završenu školu za vozača motornog vozila. Prijevoznici koji zapošljavaju veliki broj voznog osoblja u BiH, zbog odlaska istih na rad u inostranstvo, te činjenice da takvog kadra nedostaje na tržištu rada, prisiljeni su da se samoorganiziraju i osnivaju vlastite edukacione centre u kojima educiraju i obučavaju mlade i neiskusne vozače.“

Dakle, prijevoznici se suočavaju s više problema – nedostatak kadra, loša zakonska regulativa i odlazak njihovih zaposlenika u inostranstvo jer se ne mogu takmičiti s evropskim prijevoznicima kada je riječ o, prije svega, visini plaće. Stoga i ne čudi što se mnogi poslodavci žale da im je jedan broj kamiona ili autobusa parkiran jer nema ko da ih vozi.

Istovremeno, federalne vlasti im još i otežavaju na način da, praktično, stavljaju interese privatnih škola ispred interesa poslodavaca, a kao rezultat imamo manju konkurentnost prijevoznika, a bogaćenje vlasnika privatnih obrazovnih ustanova.