Cenzura tužbama – rast postupaka protiv novinara ograničava medijske slobode

Analiza postupaka u predmetima klevete pred sudovima u Bosni i Hercegovini u protekle četiri godine otkriva da ove tužbe protiv novinara u više od 80 posto slučajeva pokreću političari i drugi javni službenici poput sudija i tužilaca, a da se vrlo često presude donose u nerazumnom roku i bez poštivanja standarda Evropskog suda za ljudska prava. Novinari i medijski eksperti upozoravaju da se povećanim brojem neosnovanih tužbi, koje traju godinama, nastoji zastrašiti novinare i obeshrabriti ih od istraživanja, piše BIRN BiH.

Adnan Jašarspahić novinar je iz Visokog kojeg je 2019. godine tadašnja načelnica Općine Amra Babić tužila zbog teksta u kojem je pisao o zapošljavanju njene sestre. On je u tekstu, kako kaže, na osnovu dokumentacije Općine, prikazao netransparentna zapošljavanja u upravne i nadzorne odbore firmi u općinskom vlasništvu.

Nakon objave teksta na portalu Visoko.co.ba, bez ikakvog zahtjeva za demant, stigla je tužba za klevetu koju je podnijela tadašnja načelnica.

“U tom tekstu je napisano da je neko nekoga zaposlio u neki upravni odbor, u nadzorni odbor… Navedene su samo činjenice za koje postoje i validne općinske odluke”, rekao je Jašarspahić.

Postupak protiv Jašarspahića vođen je prvo pred Općinskim sudom u Visokom, a zatim na Kantonalnom sudu u Zenici.

U Jašarspahićevom slučaju, Općinski sud je presudio u njegovu korist, navodivši da je načelnica – koja nije željela da govori za emisiju o ovoj presudi – kao javna ličnost, svjesno stavljena pred ocjenu javnosti. Kako se navodi u presudi, granica prihvatljive kritike šira je nego što bi to bila kod osoba koje nisu javne ličnosti.

“U toj presudi piše samo ono što jeste, vi ste javna ličnost, trošite javni novac, krećete se u javnom prostoru, dajete izjave u javnom prostoru, a ponašate se kao da sam ja došao u vašu privatnu avliju”, kaže Jašarspahić.

Zbog tužbe i drugih problema koje je pretrpio u Visokom, Jašarspahić govori da se sa porodicom morao preseliti u Sarajevo, gdje danas živi i radi.

“Na nama novinarima nije da dajemo odgovore nego da postavljamo prava pitanja i mi smo samo to radili i zato smo dobili tužbu za klevetu. Zašto? Nije stvar samo kad te neko tuži i stvar klevete. Ovdje stvari idu i dublje od toga. Ovdje ti diraju porodicu. Ja živim u Sarajevu, ne volim ja više Sarajevo od Visokog. Ja ovdje živim što moram. Generalno taj problem sa klevetama je u malim gradovima veći nego u Sarajevu. Ovdje ako imate slučaj sa bilo kim, ovdje ima ko da vas brani… Zamislite kako je u Kalesiji, kako je u Zavidovićima, kako je u Lukavcu, kako je u tim malim gradovima gdje lokalni šerifi gospodare životom. Oni se sve pitaju”, kaže on.

Jašarspahić je samo jedan od desetina novinara u BiH koji se godišnje suočavaju sa neosnovanim tužbama za klevetu. Novinarska udruženja svake godine upozoravaju da se ove tužbe koriste kao sredstvo cenzure zbog dugih sudskih postupaka i neujednačene prakse sudova.

Misija OSCE-a u BiH analizirala je presude za klevetu koje su podnesene između 2016. i 2019. godine i utvrdila da ove postupke u 80 posto slučajeva pokreću zvaničnici ne vodeći računa o praksi Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj političari moraju imati veću toleranciju za javnu kritiku. Uz to, OSCE je utvrdio da oko 30 posto postupaka traje duže od pet godina, time stvarajući dugotrajni pritisak na medije, kao i da postoji različita praksa sudova prilikom donošenja odluka.

“Utvrdili smo da u 80 posto slučajeva, podnosioci tužbi su političari ili javni službenici, što ne bi trebao biti slučaj jer su upravo to pojedinci koji bi trebali biti izloženi javnom i novinarskom propitivanju, kako bi se osigurala odgovornost prema građanima koji su glasali za njih”, smatra ambasadorica Misije OSCE-a u BiH Kathleen Kavalec.

Stotine tužbi za klevetu sa kojima su mediji u BiH suočeni u proteklim godinama se podnose isključivo kako bi se izvršio pritisak na novinare da ne istražuju određene teme, tvrdi Siniša Vukelić, direktor poslovnog portala Capital i član Kluba novinara Banjaluka.

“Ono što primijetimo je zapravo da se to pravo zloupotrebljava da bi se spriječili novinari da istražuju neke određene teme ili određene ličnosti”, kaže on.

Zastrašivanje novinara pod parolom zaštite

Više medijskih i pravnih eksperata je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) potvrdilo da u proteklim godinama svjedoče korištenju tužbi za klevetu kao sredstvu cenzurisanja medija.

“U svakom slučaju koriste se za zastrašivanje i ja bih rekla da je ta cenzura upakovana u foliju zaštite ugleda, tako što tužitelj, najčešće političari su oni koji tuže novinare, pod parolom da štite svoj ugled, podižu tužbe za zaštitu od klevete i na taj način zastrašuju novinare enormnim iznosima koje traže, odnosno koje potražuju u sudskom postupku a nerijetko ih i dobiju”, navodi Biljana Radulović, advokatica iz Bijeljine.

Sudija Općinskog suda u Sarajevu Adi Isaković kaže da je veliki priliv predmeta koji se dovode u vezu sa klevetom zabilježen u svakoj izbornoj kampanji, kao i da čista brojnost ovih predmeta zabrinjava.

“Slažem se da brojnost tih tužbi svakako utiče na nezavisnost novinara, odnosno na tu prijetnju na eventualnu cenzuru. Ako vi kao novinar objavite neku vijest od javnog interesa i dobijete tužbu za klevetu, naravno da vam neće biti svejedno šta će biti, kako ćete tu sljedeću objaviti, do koje ste isto došli istraživanjem i za koju smatrate da je javnost treba da zna”, smatra on.

U posljednjih nekoliko godina kao direktna posljedica povećanog broja tužbi došlo je do zatvaranja nekoliko velikih medijskih kuća ili do teškog finansijskog stanja s obzirom da zarobljavaju medije u postupcima koji traju godinama, što se desilo magazinu Slobodna Bosna u Sarajevu ili Respektu u Banjaluci.

Nekadašnji novinar magazina Respekt Željko Raljić kaže da se i danas vode postupci za klevetu nakon što je ova kuća ugašena.

Veliki broj tužbi, kako navodi Raljić, podnesene su, a da prije toga nije iskorišteno pravo na demantij, a u nekim od postupaka koje je ova medijska kuća izgubila Sud nije ni utvrđivao da li je novinar svojim radom nanio duševnu bol političarima.

“Prosto je bilo nemoguće funkcionisati u takvom sistemu, jer pravosuđe je pod direktnom političkom kontrolom o čemu svjedočimo naročito u posljednje tri do četiri godine. To je izašlo na vidjelo i to se više ne može sakriti. Pravosuđe kakvo jeste je problem za medije”, kaže on.

Veliki broj medija i kuća nemaju sredstva, pravno znanje i kapacitete da se nose sa većim brojem tužbi za klevetu godinama, potvrdilo je više medijskih i pravnih eksperata. Upravo zato, kako govori Siniša Vukelić iz Kluba novinara Banjaluka, zabrinjava koliko medijska scena može biti ugrožena trendom povećanog broja tužbi.

Uglavnom se radi, prema riječima Vukelića, o manjim medijima sa malim redakcijama koji upadaju u zamku odvlačenja finansijskih i ljudskih resursa u borbe u sudnicama.

“Oni ne mogu podnijeti taj pritisak… S druge strane značajno utiče i na novinare s manjim iskustvom, jer podstiče autocenzuru. S obzirom da u ovoj zemlji imate masu tema o kojima možete da pišete, masu afera i svaki kamen nasumično da ga podignete ispod njega nalazi se nešto. I onda novinari sami kažu da to može rezultirati nekom tužbom ili se pitaju zašto da pišem o toj temi kad imam hiljadu drugih kojima se mogu da se bavim. I to može podstaći autocenzuru”, smatra Vukelić.

Mediji zarobljeni u dugogodišnje pravne bitke

Iako Zakoni o zaštiti od klevete u Federaciji BiH i u Brčko distriktu predviđaju hitno postupanje u predmetima klevete, analiza Misije OSCE-a u BiH ukazuje da taj zahtjev nije ispoštovan.

Prema riječima pravne savjetnice u Odjelu za ljudska prava Misije OSCE-a u BiH Šejle Maslo-Čerkić zabilježeni su predmeti koji su trajali više od 11 godina.

“Kada predmeti traju, kada postupci traju ovoliko dugo, onda se gubi svaki smisao i za onu stranu koja traži zaštitu ugleda na sudu, a i za novinare i medije koji se na taj način izlažu troškovima koje nekada zaista ne mogu podnijeti”, kaže ona.

Postupci za zaštitu od klevete su, prema riječima advokata Nedima Ademovića, klasični parnični postupci u kojima se primjenjuju standardi razumnog trajanja suđenja. Međutim, zbog manjeg broja sudija ovi postupci često traju predugo zbog čega BiH, prema mišljenju Ademovića, ne ispunjava standarde pravne države.

“Ovo navodim iz razloga što teme o kojima se piše u javnom prostoru su uvijek aktualne, međutim poslije pet godina one gube na značaju, tako da i presude koje se donose, jednostavno gube u javnosti na značaju koliko je tema ad acta i nije više društveno aktuelna”, pojašnjava on.

Uz probleme u vezi sa trajanjem postupaka i finansijskim pritiscima koje dugotrajni postupci koje pokreću javni službenici stvaraju medijima, Misija OSCE-a u BiH analizom je otkrila da je sudska praksa u predmetima klevete neujednačena u BiH. Različiti sudovi u sličnim ili istovjetnim postupcima donose oprečne presude, što dovodi novinare do pravne nesigurnosti.

“Ono što bismo mi izdvojili kao zabrinjavajuće jeste nedovoljna argumentacija sudskih odluka, posebno kada govorimo o razlikovanju između činjenica i mišljenja, odnosno vrijednosnih sudova. Ono na šta smo se također posebno fokusirali pri analiziranju ovih presuda jeste i pitanja dokazivanja istinitosti određenog izražavanja. Po našem zakonu taj teret da se dokaže da je nešto istinito leži na tuženoj strani, u ovom slučaju na mediju ili na novinaru. Ono što smo mi primijetili jeste da ponekad taj standard, ta ljestvica koju sud postavlja prema novinarima, prema medijima, je previsoko postavljena”, kaže Šejla Maslo-Čerkić iz Misije OSCE-a.

Sudovi u BiH, prema njenim riječima, ne prihvataju ni standarde Evropskog suda za ljudska prava, prema kojem sloboda izražavanja štiti i ona izražavanja i one izjave koje ponekad mogu “šokirati, uznemiriti i ogorčiti”.

Različitu sudsku praksu uviđaju i osobe unutar pravosuđa. Direktor Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH Arben Murtezić smatra da unutar same pravosudne zajednice se postavlja pitanje zašto je praksa neujednačena, zašto i na jednom sudu i u različitim sudovima se za slične ili iste stvari donose različite odluke. Međutim, on nije optimističan kada je riječ o promjenama.

“Teško je ući u izjednačavanje prakse, a da ne uđete u onaj osnovni princip pravosuđa, a to je nezavisnost sudije. Skoro svaki predmet klevete je drugačiji, je zaseban. Svaki ovaj predmet, a ja sam ih stvarno dosta pročitao, svaki ima neku svoju specifičnost i zaštićeno dobro i težina i visina iznosa koji se traži… Tako da mislim da će se tu teško šta moći uraditi što se toga tiče, što se tiče te primjedbe”, rekao je on.

Uz sve probleme sa tužbama, pritiscima i nejednakim standardima u pravosuđu, sa kojima se suočavaju muške kolege, novinarke i njihov rad u BiH su prema mišljenju medijskih eksperata izložene dodatnim pritiscima. U jednom od slučajeva koji još uvijek čeka konačni sudski epilog novinarka Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) je pretrpjela i verbalne napade na društvenim mrežama, kao i tužbu za klevetu.

“Kada govorimo o izloženosti žena u odnosno na muškarce novinare, ja bih rekla da one su daleko podložnije i uglavnom predmet ovakvih seksualnih napada. Ono sa čime smo se mi do sad susretali i sudeći po recimo ponašanju kolega i kolegica, ženama se prvenstveno pokušava nauditi dovodeći ih u konotaciju seksualne prirode”, kaže direktorica CIN-a Leila Bičakić.

U BiH generalno, žene na javnim pozicijama, poput analitičarki, političaki, ali i svakako novinarki, posebno su izložene napadima, tvrdi britanski ambasador u BiH Matthew Field.

“Napadi kojima su izloženi su neproporcionalni onima sa kojima se suočavaju njihove muške kolege. Ti napadi su mnogo ličnije prirode i mnogo neugodniji… To nije normalno. To nije dio njihovog posla i mi to ne smijemo prihvatiti”, kaže Field.

Potencijalna rješenja za poboljšavanja stanja vide se u većem broju treninga i obuka za sudije i advokate, ali i same novinare i medijske kuće.

Iz Centra za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH najavljuju da će nastaviti da rade na treninzima i seminarima, kako bi stvorili “most između sudija i tužilaca”.

Uz treninge i edukacije, potrebno je insistirati na primjeni standarda Evropskog suda za ljudska prava, tvrdi advokatica Biljana Radulović. S njom se slaže i Nedim Ademović.

“Mi vrlo dobro znamo i to smo naučili u zadnjih par decenija da je novinarstvo nezaobilazni segment demokratije, međutim pitanje novinarstva je dvosmjerna ulica. Novinari moraju s jedne strane educirati se i učiti o standardima profesionalnog novinarstva, posebno etike u novinarstvu i pravnih standarda kako bi otklonili opasnost da se tužbama ugrožava njihova samostalnost, a s druge strane, država pa i privredni subjekti koji se bave novinarstvom moraju omogućiti da novinari budu finansijski nezavisni kako strah od tužbi ne bi ustvari vodio ka autocenzuri novinara”, rekao je on.

Novinar Adnan Jašarspahić iz Visokog kaže da zna desetine novinara koji su odustali od borbe protiv tužbi zbog novca.

“Vi kad uđete u sudski proces, bilo koji novinar, vi ste u startu u minusu 2.500 maraka, tužba, odgovor na tužbu, ročište… Sve to košta. Ako nemaš para, ako nemaš da se braniš, ti gubiš. I ti se braniš svojim parama. A javni zvaničnik, on se brani budžetskim parama… Da se ne lažemo teško je biti novinar u ova vremena. Jako teško. Jedini način je da se stvari riješe institucionalno”, zaključio je on.