Bursać: Ima li bosanskog jezika bez đikana?

Izvjesni Dževad Jahić, gramatički vagabundo, odlučio je da napiše rječnik. I to ne bilo kakav rječnik, već Školski rječnik bosanskog jezika. Svako je pisao svakakve rječnike, pa, eto, uzeo i on, piše Dragan Bursać za Buku.

E, sad ne bi on bio izdvojen slučaj da nije doktor nauka, da nije istaknuti lingvista, da nije napisao mnogobrojne, nazovimo ih udžbenike i da se njegov rječnik ne preporučuje kao literatura u školama i na fakultetima FBiH. Nije Dževad, prema tome, „izvjesni“.

Nikako! Dževad Jahić je bitna figura lingvistike u nas, koja je odlučila napisati rječnik.

A, u rječniku svega. K'o na šabačkom vašaru.

Đikani naši nasušni

Tako se riječ „đikan“ tumači kao „seljačina, neotesani mladić, obično pravoslavac brđanin, stočar, čobanin, bosanski pravoslavac četničkog porijekla koji je genetski četnik“. Kao primjer navodi se rečenica: “Poklaše nas đikani”.

Istina bog, klali su mnogi u ovom tamnom vilajetu, ali kanimo se klanja i zapitajmo se zdravorazumski – Može li biti đikan, šta znam, recimo Bošnjak islamske vjeroispovijesti, ili kakav Hrvat katolik? Ili, možda, gluvo bilo, može li biti đikan, , graDŽanin koljenović iz nekečaršije?

Jahić, doduše, ostavlja iglene uši kada kaže „obično“, kroz koje bi se prometnuo rijetki Bošnjak ili Hrvat u „đikana“, ali, pu, pu, pu…ruralni semantički diskurs, po veselom Dževadu, amnestira svakog čaršijskog hahara od đikanluka. Na kraju krajeva, logično, nasmijaće se sprdnji skloniji – Pa, hahar je hahar, a ne biva đikan i hahar odjedared.

Ima u ovoj tušti i tmi još jedna neriješena dilema. Šta je, pretpostavimo, sa đikanom koji ispunjava ruralne, nacionalne i vjerske uslove za đikanluk, a nije genetskog četničkog porijekla? Možemo li nazvati đikanom nekog Petra Petrovića, čobana iz Drvara, koji je iz partizanske familije? Možda je to „crveni đikan“. I, majka svih pitanja – Šta je to, jebote Dževade, genetski četnik?

Ovo pitanje treba poslati lično Ričardu Dokinsu, genetičaru, pa onda sačekati odgovor. Bez toga, ovako nas Dževo drži na vatri neizvjesnosti. Ako pod četnicima smatramo srpski kvislinški pokret 40-ih godina prošlog vijeka u bivšoj nam zemlji, dal’ je moguće da su se tako brzo razvile u samo dvije generacije određene četničke predispozicije i neumitno se aplicirale na potomstvo?

Jebe se Dževadu za ovim, dok mu se rječnik prodaje, a Bošnjački jastrebovi veselo trljaju ruke.

Dževad balvangradski

Za nadnaslov treba pojašnjenje. Zašto? Saznaćete ispod. Dževad nesrećni Jahić je rođen u Rogatici. Što je lijepo. Mislim, lijep, planinski kraj, sa predivnim visoravnima na obodima Romanije. E, sad, postoje dvije vrste ljudi – Oni koji vole, cijene i poštuju sredinu iz koje potiču i oni drugi, iskompleksirani rodnom grudom. Dževo je ovaj potonji.

Jedino kompleks ga je mogao natjerati da izmisli, a kasnije i opiše riječ „balvangrad“.

Rječnik veli da je „balvangrad“ pežorativno predstavljeno naselje poput Sokoca, Han Pijeska, Pala i Rogatice, a pridjev „balvangradski“ koristi se za mentalitet. Tako se opisuje kao „sirov, dinarski, uglavnom onaj pravoslavni ruralni u Bosni“, a kao primjer podrugljivog korišćenja navode se primjeri „balvangradski intelektualci“ ili „balvangradska revolucija“, uz dodatak u zagradi – Karadžići, Ostojići, Mladići i slično.

Dobro, ne treba biti na kraj srca, balvangrađani mogu biti i stanovnici Bosanskog Petrovca, a ne samo Rogatice, mogu biti i ljudi iz Kladnja, iz bilo kog mjesta bogatog šumom i derivatima iste – balvanima. Ali, Dževo opet upada u nezgodaciju, opisujući „mentalitet balvangradski“ i podvodeći ga pod pravoslavni. Dakle, ako ćemo po lingvisti i pojeti Jahiću, prije nego što ustanoviš dal’ je neko balvangrađanin sa balvangradskim mentalitetom, prvo mu provjeri ime i prezime, krštenicu, vjeroispovijest, pretke, pa onda etiketiraj. Nema šta, ova kombinacija lingvistike i Sekulitatea istraživačkog medota je vrhunska i do sada nenadjebiva u konstruisanju jednog rječnika.

Ovo sa prezimenima Karadžići, Mladići, Ostojići i ostali, trebalo bi allahobojažljivog Bošnjaka natjerati u asocijativnu moru zadnjeg klanja, gdje će sjenke Radovana Karadžića i Ratka Mladića ubijediti preplašenog čovjeka, jednom za svagda, ko su ljudi iz „balvangradova“.

„Balvangradska revolucija“ ima veze, čini se, sa Milanom Martićem i zapadnim, krajiškim četnicima, a Jahić tek ovlaš dotiče tu geostrateško-semantičku temicu.

Džender četnikuše

Prepodobni i bogougodni lingvista Dževad Jahić nije zaboravio ni žene. Svakom čeljadetu u BiH (i šire), pojasnio je ko su „četnikuše“.

„Četnikuša“ je „pripadnica srpske vojske“, ali i „Srpkinja u Bosni sklona nacionalnoj mržnji i netrpeljivosti“.

Ovom bravurom od definicije, lingvista obuhvata dvije epohe, dvije priče, dvije vrste žena. Dobro, ne žena, nego četnikuša. Nije žensko baš isto što i četnikuša.

U prvom dijelu, jasno se naziru konture raspojasane, ocilima i kokardom ukrašene brđanke, vjerovatno „đikanove“ žene, koja granatira bošnjačka, a rjeđe i hrvatska mjesta, u toku zadnjeg klanja. Nema u rječniku ženskih pandana četnikušama u drugim nacionima. To je Dževo, valjda, ostavio svojim kolegama lingvistima četničke i ustaške provinijencije.

Ovaj drugi dio je posve iskren i nakaradno korektan. Apsurdno, ali je tako. Pa, svaka „mahaluša“ koja drži do sebe ne bi bolje opisala „četnikušu“ od Dževe. To je ona žena, Srpkinja (opet đikanova), koja je tu negdje među nama i kao tempirana bomba čeka da se preobrati u aktivnu četnikušu sa početka definicije. U međuvremenu, podmeće jezičke klipove svoji suparnicama „ustašicama“ i „balinkušama“ (valjda) i čeka novo klanje.

Značaj ovog sranja za velikoserBsku reč

Značaj ovog sranja od rječnika je nemjerljiv. Nenadjebiv! Dževad naziva pravim imenom stvari, ljude, pojave i dešavanja i otvara oči svakom zaspalom i hipnotisanom Bošnjaku, koji se od rata naovamo primirio i počeo drugovati sa zlim Srbima-četnicima-đikanima i balvanašima.

Šalu na stranu, nesrećni Dževad je uradio više za velikosrpsku homogenu jezičku politiku od šest saziva SANU-a zajedno. Pa, njemu treba svaki srpski nacionalista podići spomenik. Učinio je da se akcija „Nisam Bošnjak, ali govorim Bosanski“, pretvori u patetičnu grotesku, koja sama sebi skače u usta. Pomogao je svakom jezičkoserbskom kvazičistuncu da se iskreno nasmije, a onda mrtav ozbiljan svom stadu pokaže šta to „zli Bošnjaci“ pripremaju i kako vide dobre i poštene Srbe.

I stvarno, bez šale, kakav zaista đikan moraš biti da bi napisao ovakav „rječnik“?

Odgovor se krije u magistarskoj disertaciji Dževada Jahića, radnog naslova “Lovačka terminologija i lovački žargon u govoru rogatičkog kraja”.

Ovog lika treba shvatiti kao običnog iskompleksiranog provincijalca, prepunog lovačkih priča. Ništa više i ništa manje od toga.

Dževade, ne ljuti se, ali, onako ljudski, mimo definicije, baš si đikan!