Bursać: Djecu im prijedorsku ne mogu oprostiti!

Zašto Srbi ne obilježavaju Dan bijelih traka? Gdje su? Da l’ im je preča kafa u lokalnom kafiću?

Neko će reći: “Ludost. Šta Srbi prijedorski i bosanskohercegovački trebaju obilježavati početak masakra u Potkozarju?”

A, upravo oni prvi ga trebaju obilježiti. Prvi trebaju tražiti oprost za zlo koje je počelo na današnji dan prije četvrt vijeka. Predstavnici politički, Srba u Prijedoru, morali bi kleknuti i moliti za razrješenje grijeha u mjesecu Ramazanu, e da bi im se Bog i čovjek smilovali. Eh, da, trebali bi…, piše Dragan Bursać za Aljazeeru.

Početak zla

“Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosiće teške posljedice”.

Tako je počelo. Tim riječima sa Radio Prijedora ozvaničen je zločin zastrašujućih razmjera, koji je počeo na današnji dan prije 25 godina.

Zločin čiji su epilog 3.174 nevino ubijena civila, od čega 102 djece. Klanica i užas koju je u sistemu logora propatila 31.000 ljudi. Paljenja, silovanja, ubijanja, sistematska protjerivanja Bošnjaka i drugih nesrba… Grad je tada ostao bez 95 posto nesrpskog stanivništva. Potpuno istrjebljenje!

A, sve je to počelo na današnji dan.

I epilog svega je Tomašica, ta najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata. Ima li srama?

Stid, šta je to?

Kakav sram? Dok danas polugetoizirani Bošnjaci u mimohodu hodaju Prijedorom, iz bašta kafića, smijulje im se saučesnici asasina. Dok LJUDI, jedni uz druge, sa bijelim trakama obilježavaju četvrt vijeka od početka masakra neviđenih razmjera, u Prijedoru se juče slavilo.

Šta se slavilo, zaurlikaće zdrav razum?

Slavila se godišnjica “oslobođenja grada”. Dan grada, rekoše.

Zapitajmo gospodu iz Grada Prijedora:

Jel’ to dan kada ste ozvaničili ubijanje hiljada svojih sugrađana, među kojima 102 djece, kada ste protjerali i u logore strpali desetine hiljada ljudi?

Jel’ to dan kada ste ozvaničili pljačku, paljevinu i nezakonito useljavenje u nesrpske kuće i stanove?

Jel’ to dan kada su vam monstrumi postali heroji i “branioci”?

Jel’ to dan kada ste obrukali sebe sve do svog šestog koljena i kada ste unizili svoj narod u ime nekakve bolesne ideje?

Jel” to dan kad vam je na um pala nacistička ideja da ljudima na kuće stavljate bijele čaršafe, a oko ruku bijele trake, kako bi krvnicima omogućili i olakšali ubijanje?

Jel’ to dan kada ste stvorili spiralu zla i mržnje, koja do dan danas usisava u sebe sve što se kreće Potkozarjem?

Jel’ to dan kada ste iskopali prvi busen u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugogo svjetskog rata?

Jel’ to dan od koga vam djeca po svijetu spuštaju pogled i od sramote lažu odakle su?

Jel’ to dan kad ste pljunuli po Mladenu Stojanoviću, po partizanskim tekovinama i onako đuture se upisali u četnike krvoloke?

Šta li slavite i obilježavate, doli svoje nemoći, bruke, jada i sramote!?

Bošnjaci kao pasivni saučesnici

Ali kako očekivati oprost, kajanje i denacifikaciju Prijedora i prijedorskih Srba, kad su u najjeftinijim sitnošićarskim politikama bošnjačke političke partije šurovale sve do sad sa srpskim nacionalistima?

I vrapcima na grani je jasno da se zarad malo vlasti “tala” sa Pavićevim DNS-om i Dodikovim SNSD-om, ništi potreba za bilo kakvom denacifikacijom baš u lokalnih bošnjačkih stranačkih lidera.

Pogledajte, promislite, četvrt vijeka dockan, 102 ubijene djece prijedorske nema svoj spomenik. Nema dostojno, ljudsko obilježje. Ništa zato.

U perverznoj realnosti, dželati i ubice su dobile svoje obilježje i istorijski pomen. Naime, U bivšem Društvenom domu Trnopolje, mjestu gdje se nalazio jedan od najzloglasnijih prijedorskih logora, otvorena je spomen soba poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske.

Koliko bolestan moraš biti da to uradiš?

Zamislite spomen-sobu posvećenu snagama Vermahta u Mathauzenu ili Aušvicu? Ne možete? Dabome da ne možete. Zato u nas može sve.

Ali ima jedno…

Djeca. Ubijena djeca. Djecu im ne mogu oprostiti. Sa denacifikacijom ili bez nje. Sa spomenikom ili bez njega. Sa poklonjenjem ili bez klanjanja….

Ubistvo djece para Vasionu od bola i neoprostivo je!

“Nermina je imala šest, a Nermin 12 godina kada su ih vojnici izveli na strijeljanje ispred porodične kuće u prijedorskom selu Zecovi, na kojoj je bio obješen bijeli čaršaf.”

I tako 102 puta!

Nema oprosta!