Burna historija jedine džamije u Ljubinju: Više puta rušena i izmještana, ali opstala

Tri puta je građena, dva puta rušena, dva puta je prekidan kontinuitet njenog postojanja, prvo četiri, a potom dvije decenije tokom kojih je pokušano da se zatre svaki trag o njenom bitisanju, čak je i izmještana i premještana sa prvobitne lokacije, ali se džamija Mustafe-age Ljubinca – Kizlar-agina džamija u Ljubinju uvijek kao feniks dizala iz pepela.

Džamija je prvi put izgrađena prije 426 godina, odnosno 1592. godine, i u centru Ljubinja je kao takva postojala sve do 1947. godine. Nakon Drugog svjetskog rata je srušena i četiri decenije je Islamska zajednica u BiH čekala dozvolu da ponovno sagradi tu džamiju. To se i desilo 1986. godine, ali je nakon samo šest godina, 1992. godine, ponovno porušena. Sredinom 2013. godine je obnovljena i stavljena u funkciju.

“Napoznatija i najstarija džamija, koja je sagrađena 1592. godine, je Mustafe-age poznatog kao Ljubinca. Džamija ima i drugi naziv po čovjeku koji ju je sagradio Mustafi Kizlar-agi i ima naziv i Kizlar-agina džamija. Mustafa Ljubinac je porijeklom iz Žabice, petnestak kilometara udaljenom selu od Ljubinja. Njego ime je Mustafa Kozlić, a sve ostalo su mu nadimci Mustafa-aga, Ljubinjac, Kizlar-aga…”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Mersed Šabanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Stolac koji je nadležan, između ostalog, i za Ljubinje.

Prije Drugog svjetskog rata u Ljubinju su bile tri džamije i četiri mesdžida. U gradu su nekada radile dvije medrese, mekteb i tekija, a grad je imao i brojne hareme. Na području cijele opštine Ljubinje opstala je samo jedna – džamija Mustafe-age Ljubinca – Kizlar-agina džamija.

Iz centra, džamija pomjerena na periferiju

“Džamija ima interesantnu historiju. Prvobitno je sagrađena 1592. godine. Bila je sagrađena u samom centru mjesta, mjestu Cernica. No, srušena je 1947. godine i od tada je na svoju obnovu čekala četrdeset godina. Na tom mjestu, mjestu džamije, sagrađen je Zadružni dom. Također, na dijelu harema džamije napravljen je hotel, drugi stambeni i poslovni objekti, prošao je put kroz harem, kroz centar grada. Tek je opet obnovljena 1986. godine. Naravno, tada kada je obnovljena, 1986. godine, njoj je promijenjena lokacija. Ta dozvola nakon četrdeset godina, koja je uslijedila, opet nije bila dozvola da se džamija izgradi na pravoj lokaciji, pravom mjestu gdje je ona bila nekada, gdje je bila sagrađena 1592. godine”, kaže efendija Šabanović.

Nakon što je odobrena izgradnja, džamija je pomjerena na kraj grada, na periferiju Ljubinja, ka putu koji vodi ka Stocu.

“Te 1986. godine izgrađena je na dijelu harema. I bila je samo šest godina u funkciji. Postojala je u takvom stanju samo šest godina da bi ponovno 1992. godine bila srušena. Ponovno, kada je obnovljena nakon drugog rušenja 1992. godine, ponovo je sagrađena na istim temeljima. Na periferiji grada, daleko od prvobitne lokacije, od centra grada”, navodi efendija Šabanović.

O džamiji Osman-paše Resulbegovića skoro da nema nikakvih podataka, ni gdje je bila ni kad je srušena. Džamiju u Uboskom, izgrađenu polovinom 17. stoljeća, porušio je grom 1912. godine, a kako se muslimansko stanovništvo intenzivno iseljavalo iz ovih krajeva, više nije imao ko popraviti. Iseljavanje muslimana iz Uboskog počelo je nakon hajdučije 1875. godine, a završilo 1941. godine kada se zadnji musliman, neki Mrgan, seli iz ovog sela.

Ahmed-agin mesdžid, sagrađen prije 1659. godine, nit se zna ko je, niti kada je porušio. Mesdžid u Raspascima kojeg je sagradila Hasnija Teparić, rođena Rizvanbegović, polovinom 19. stoljeća na samom ulazu u Ljubinje porušen je u Drugom svjetskom ratu. Mesdžid u Gornjim Barnosima, sagrađen 1876. godine, porušilo je vrijeme nakon 1924. godine, jer je njegov džemat raseljen. Mesdžid su kotarske vlasti nakon austrougarske okupacije koristile kao skladište raznog alata. Mesdžid u Žabici, izgrađen početkom 19. stoljeća, više puta je obnavljan, rušen i miniran. Posljednji put 1992. godine, baš kao i džamija u Ljubinju.

“Ljubinje se kao nahija spominje 1469. godine, a 1529. godine spominje se kao kadiluk kome je pripadalo i Trebinje i Stolac, pa nekada i Nevesinje. Sve do Drugog svjetskog rata Ljubinje je bilo čisto muslimansko mjesto. Prvi pravoslavni stanovnici koji su doselili u Ljubinje, to je bilo tek 1946. godine”, navodi efendija Šabanović.

Muslimani 1942. ubijani, 1992. protjerani

Po popisu iz 1991. godine, u Ljubinju je bilo 4.172 stanovnika, od toga samo 407 muslimana, a u gradu je bilo svega 74 muslimana.

“U posljednjem ratu i agresiji 1992.-1995. godine, vjerovatno poučeni tim posljedicama učinjene tragedije iz Drugog svjetskog rata, pravoslavci su malo drugačije, malo humanije i pametnije postupali prema muslimanima. Tako da nije bilo stradanja. Bošnjaci 1992. nisu stradali u Ljubinju. Jednostavno su iseljeni, jesu protjerani. Progon kakav god bio, on je progon. I na najljepši način to je opet progon, jer ostavljaš sve svoje, napuštaš sve svoje i ideš da budeš stranac, muhadžir u drugim gradovima diljem BiH. Najviše, odnosno prvi grad gdje su došli Bošnjaci iz Ljubinja je Stolac. U Stolac, jer je najbliži grad u kojem žive Bošnjaci, ali mnogi su završili i u Mostaru, otišli u Sarajevo i druge gradove po BiH”, kaže efendija Šabanović.

Tokom Drugog svjetskog rata, navedeno je kako su četnici 1942. godine u okolini Ljubinja u jamu bacili 31 muslimana. Eto, muslimani – Bošnjaci sedam decenija poslije, 1992. godine, nisu doživjeli na sreću istu sudbinu. Prva kolona od 150 vozila i četiri-pet kamiona Bošnjaka sa stvarima i stokom koju su mogli ponijeti iz Ljubinja je otišla 1992. godine.

“Naravno, jedan dio Bošnjaka je protjeran i izbjegao je u Crnu Goru (druga kolona koja je otišla 1993. godine). Spominje se da je jedan od tih vodećih ljudi tada, vjerovatno zbog posljedica koje su oni doživjeli i šta su preživljavali zbog progona iz Drugog svjetskog rata, odnosno zločina i sve štete koje su nanijeli Bošnjacima, tada kazao: ne bih ja volio ničiju glavu da nosim na svojoj duši. Po svim predajama i kazivanjima, vjerovatno da je on odigrao ključnu ulogu pa Bošnjaci nisu stradali 1992. godine u Ljubinju. Ispraćeni su mirno, mogli su da ponesu šta su mogli u automobilima. Treba biti pravedan i spomenuti da nije bilo većih posljedica, odnosno nije bilo stradanja, što je najvažnije. Ali, opet, progon ostaje progon”, kaže efendija Šabanović.

Nakon prestanka rata u BiH Islamska zajednica u BiH odnosno Muftijstvo mostarsko otpočelo je rad na obnovi porušenih vjerskih objekata, pa tako i džamije u Ljubinju.

“Prvi motiv za obnovu svake džamije jeste emanet, obaveza i odgovornost kako pred Bogom, tako pred našim precima koji su gradili džamije i koji su nam ostavili u amanet tu baštinu koju mi ne smijemo zaboraviti. To je prvi motiv da na temeljima svake džamije gdje da je ona porušena treba da se izgradi nova džamija. Zbog obaveze prema Bogu i emaneta koji smo preuzeli od naših predaka. Drugi motiv je jako važan, gdje smo svjedoci da mnogi vjerski objekti, odnosno mnoge džamije su glavni faktor za povratak Bošnjaka. To je veliko ohrabrenje i motivacija da se Bošnjaci vrate na svoje ognjište. Svaki objekat koji se sagradi treba da ima svoju svrhu, svoju funkciju, a ovaj vjerski objekat, ova džamija ima tu interesantnu historijsku činjenicu i ta dešavanja, odnosno to što je sve bilo kroz historiju sa njom. Mislim da ona i pored toga što je Božija kuća, što je mjesto ibadeta, ona zaslužuje da bude u funkciji i da služi vjernicima kao što mi to nastojimo da organizujemo i da radimo, da imamo ovdje svakog ramazana teravije, iftare…”, ističe efendija Šabanović.

Ljubinje i osam Bošnjaka

Prošle godine, kaže, bio je do sada najbrojniji iftar koji je zabilježen, a prešao je brojku od 120 vjernika, koji su bili okupljeni u dvorištu džamije.

“Zajedno smo iftarili, nakon toga klanjali teraviju. Svaki Bajram se klanja u džamiji. Ko klanja, ko je na teraviji, ko na iftaru, ako znamo da ovdje nema vjernika – klanjaju Ljubinci ljudi koji su protjerani, ljudi koji žive u Stocu, Mostaru i drugim gradovima. Jednostavno, to je njima razlog za okupljanje, da imaju zajedničkju sofru, iftar, da imaju zajedniči ibadet, molitvu na svom ognjištu, u ovoj Božijoj kući, ovdje ,koja nema nažalost redovne aktivnosti i nije svaki dan u funkciji. Ali, ovo što jeste, što imamo, to je da kažem za ljude koji su protjerani i raseljeni diljem BiH sasvim dovoljno, da imaju oni okupljanja prilikom Bajram-namaza, prilikom teravija i prilikom iftara”, poručuje efendija Šabanović.

Iako je na popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine bilo evidentirano 12 Bošnjaka u opštini Ljubinje, njih je trenutno svega tri porodice sa osam članova.

“Mi nemamo puno priče o trenutnom stanju i životu u ovom gradu zato što, nažalost, nemamo od koga čuti. Imamo najstarijeg Bošnjaka, muslimana koji živi ovdje u centru grada Ibrahima Kekića, koji sam živi. Imamo dvije porodice koje su također, tu nedaleko od grada i to je sve. Kada sve saberemo, osam Bošnjaka je koji trenutno žive u Ljubinju. Ali, bio jedan čovjek ili bilo 100, posebno obaveze nas iz Islamske zajednice prema njima treba da budu iste. Mi osjećamo obaveze, odnosno oni imaju prava u svojoj zajednici i mi nastojimo da ta prava ispunimo koliko smo u mogućnosti. To podrazumijeva da ih obiđemo, da popijemo kafu sa njima, razgovaramo, da ih okupimo ovdje u džamiji i da jednostavno podijelimo sa njima trenutke i da im damo do znanja da nisu ostavljeni, da nisu sami, da nisu zaboravljeni”, navodi efendija Šabanović.

Ne smije se zaboraviti šta se desilo, ali se zajedno mora živjeti

Nekih posebih zajedničkih aktivnosti imama i pravoslavnih sveštenika u Ljubinju, kaže efendija Šabanović, nema, ali imaju zajedničku saradnju, zajedničku riječ, razgovor, komunikaciju.

“Uglavnom, tu smo, znamo jedni za druge. Po potrebi, šta treba, učinimo zajedno. Razmijenimo ta iskustva i saznanja o stanju vjerskog života i u Ljubinju i u Stocu. Uglavnom, ono koliko je potrebno, mi sarađujemo”, navodi efendija Šabanović.

Ističe da se ono što je bilo ne smije zaboraviti, ali živjeti zajedno se sa svima mora.

“To je glavna poruka. Mi ne smijemo zaboraviti, ne smijemo se svetiti, ne smijemo dozvoliti da se ovo bilo kome desi, bilo koje nacionalnosti, bilo koje vjerske pripadnosti. Jednostavno, treba da bude pouka svima nama da se nikome ne ponovi. Ali, naravno, glavni razlog ili glavni faktor da se to ne ponovi jeste da imamo to u sjećanju i da se to ne zaboravi. Možemo mi oprostiti, ne smijemo se svetiti, ali ne smijemo zaboraviti upravo iz razloga da se to nikome ne bi ponovilo”, zaključak je Merseda Šabanovića, glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Stolac koji je nadležan, između ostalog, i za Ljubinje.