Brkanić: Priča o olovskoj bolnici pod zemljom morala je biti ispričana

Prije nekoliko dana navršilo se 28 godina otkako je u Olovu počela s radom bolnica pod zemljom. Radu improvizirane bolnice, izgrađene pod zemljom prethodilo je svakodnevno granatiranje gradskog doma zdravlja u kojem je postalo nemoguće zbrinjavati veliki broj ranjenih kako boraca, tako i civila, ali i pacijenata s drugim problemima.

U nevjerovatnim uslovima, u noći s trećeg na četvrti maj 1993. godine, uposlenici Doma zdravlja Olovo prebacili su sav neophodni inventar i opremu u bolnicu pod zemljom, u obližnje mjesto Pasku Luku.

Tu su nastavili borbu za domovinu i odbranu od agresora zbrinjavajući mjesečno i oko 1.300 pacijenata. Do kraja agresije i oslobođenju zemlje, u podzemnoj bolnici u Olovu rođeno je oko 500 beba.

Piše: S. DEGIRMENDŽIĆ

Priče o olovskoj bolnici i ovih podataka, nema u bh.udžbenicima. Baš kao ni mnogih drugih iz vremena agresije na našu zemlju. Pisalo se i piše o tom općem problemu kulture pamćenja i sjećanja na ovim prostorima, ali mu se još nije stalo ukraj.

HEROJSKI PODVIG

Međutim, zahvaljujući Balkanskoj istraživačkoj mreži (BIRN) i novinarki BIRN-a Džani Brkanić, od 3. maja ove godine, na godišnjicu početka rada podzemne bolnice u Olovu javnosti je online dostupan dokumentarni film pod nazivom “Pod zemljom” u kojem su sažeta svjedočenja i slike iz herojskog grada iz njegovih najtežih, ali ujedno i najponosnijih dana.

Ovaj film koji je ovjekovječio i oteo od zaborava dio naše istorije i herojskog podviga i borbe u Olovu za svaki život tokom agresije na našu zemlju donosi svjedočanstva i slike o jednom teškom vremenu, u kojem su ljudi velikih ideja, srca i hrabrosti pokazali kako se borilo za domovinu i za svaki život. Nažalost, ovaj film otkriva i da je danas objekat nekadašnje bolnice pod zemljom gotovo u potpunosti urušen i da ga je dobro nagrizao “zub vremena”.

Džana Brkanić s nekadašnjim hirurzima u bolnici pod zemljom u Olovu doktorima Izudinom Kućanovićem i Abdulahom Fazlićem

O motivima i ideji koji su je ponukali da snimi ovaj film autorica Džana Brkanić govorila je za Fokus.

Fokus: Šta Vas je ponukalo i odvelo u Olovo da uradite ovaj film i koliko je bilo teško okupiti sve glavne aktere iz tog vremena koji su bili ili oni što su spašavali živote ili one kojima su životi spašeni , kao i neke od onih koji su rođeni u toj bolnici za koju šira javnost do emitovanja Vašeg filma nije ni znala?

Brkanić: Radeći kao novinar na uglavnom temama koje se tiču prošlosti i prateći suđenja za ratne zločine, 2016. godine sam radila na jednoj priči iz Olova. Moja sagovornica tada bila je novinarka Elvedina Džakmić-Klempić, koja je podijelila priču o svom i iskustvu svog brata, koji su u Solunu faktički porodili svoju majku 1994. godine (https://detektor.ba/2016/01/22/u-olovskom-selu-djeca-porodila-majku/). Ona mi je tada ispričala i da je tokom rata u Olovu, na lokaciji Paska Luka, postojala bolnica bukvalno pod zemljom. Tada sam prvi put čula tu priču i zahvalna sam našoj koleginici na tome jer sam užitkom odradila svaki posao vezan za ovaj moj prvi dokumentarni film. Od tog dana sam željela uraditi priču, nešto, i eto prošle godine zahvaljujući direktoru BIRN-a BiH Denisu Džidiću, koji je podržao moju ideju, moje je želja ispunjena. Snimali smo u martu i aprilu 2020. godine, u vrijeme kada je pandemija korona virusa uzela maha i kod nas, ali uz direktora i urednika Semira Mujkića, te svu sjajnu ekipu ovaj dokumentarni film je ugledao svjetlo dana i prikazan je prvi put na prošlogodišnjem Sarajevo film festivalu u kategoriji BH Film.

TEŠKO VRIJEME I BOLJI LJUDI

Fokus: Svjedočenja Vaših sagovornika od ljekara, do medicinskih sestara, nekadašnjih pacijenata ,novinara, djece rođene u toj bolnici koji su danas već mladi ljudi zaista su potresna. Međutim, ono što je vidljivo iz svake riječi tih, ljudi istinskih heroja jeste to da oni o tim teškim danima pričaju više s ponosom, nego gorčinom. Stoga, još više čudi da nekadašnja bolnica u Olovu nije odavno postala muzejski prostor. Šta je po Vašem mišljenju razlog tome?

Fotografija Doma zdravlja u Olovu iz ratnog perioda: Čitav grad je bio izložen stalnim napadima

Brkanić: Upravo tako, sva sjećanja koja su naši sagovornici podijelili sa mnom bila su „friška“, kako nakon 28 godina – ni sama ne znam, ali ti opisi i te riječi su došle iz dubine srca. Kažu mi tad je svako bio bolji, ljudi povezaniji, predaniji jedni drugima, srčaniji nego li danas. I zato se vjerovatno s ponosom priča o vremenu otpora i prkosa. Nažalost, vlasti ne samo Olova, već i u drugim dijelovima BiH ne podržavaju mnoge inicijative, pa tako i ova čeka vec duže od dvije decenije. Načelnik Olova dao je obećanje u razgovoru za BIRN BiH da će se za dvije, tri godine desiti rekonstrukcija, što je želja svih sagovornika iz filma i žitelja Olova, pa vidjet ćemo hoće li to biti ispunjeno. Po meni ovo je priča u kojoj bi Općini Olovo trebao pomoći i Kanton, pa i država, ali rekla bih da nema volje političara na vlasti. Prije nekoliko dana posjetila sam dvorac Ostrožac u Cazinu, pa mi smo dozvolili da propada nacionalni spomenik iz 16. stoljeća, šta reći više. S druge strane, dok zub vremena jede simbole prošlosti mi svjedočimo trošenju budžetskih sredstava u raznim krajevima države na recimo luksuzne automobile, sa naručenim kožnim mjenjačima, dječijim autosjedalicama, hromiranim detaljima, bežičnim punjenjem mobilnog telefona ili felgama od 19 inča. Za milione na automobile za čijim karakteristikama nema relane potrebe volje se itekako ima.

Fokus: Već vidimo da je film “Pod zemljom” naišao na brojne pozitivne reakcije, a istovremeno nas je s obzirom na sačuvane dokumente iz tog perioda, kao i svjedočenja podsjetio kako je funkcionirao sistem i u tako otežanim, gotovo nemogućim uvjetima za život. Stoga, teško je izbjeći poređenje tog vremena s ovim današnjim, kada smo u pandemiji korona virusa , a kada su s druge strane neuporedivo bolji uvjeti i dostupnost svega neophodnog i teško se oteti utisku da u današnjoj borbi nedostaje tog entuzijazma i spremnosti na veće žrtve sviju u sistemu da se ova situacija prevaziđe na lakši način. Kakve Vi reakcije dobijate i kakva su Vaša očekivanja ? Nadate li se možda nastavku filma, ali na način da ćete nam jednog dana donijeti priču iz podzemne bolnice u Olovu koja će biti uređena i pretvorena u muzej ?

Brkanić: Takav nastavak filma bi me učinio najponosnijom novinarkom definitivno. Da sutra i želja mladih ljude koje smo snimali bude ostvarena, a to je da svojoj djeci pokažu gdje su rođeni, da mogu recimo na tom mjestu pogledati film u kojem je i svjedočenje njihovih roditelja. Postoji dosta arhivskih snimaka iz tog perioda, jedna medicinska sestra mi je ispričala da ima cijela tadašnja ginekologija sačuvana, pa i sad kad uđete unutra tu se nalaze infuzije iz tog perioda. Muzej i edukativno mjesto, takvo nešto zaslužuju i svi oni koji su davali sebe da onda kad je bilo najteže spase na stotine života tu pod zemljom, a danas nažalost nisu među nama. Reakcije koje smo do sada dobili su predivne, emotivne, pune zahvalnosti. Sada se javilo već dosta ljudi koji su rođeni tu u bolnici ili su spašeni tu, žele i oni da podijele svoje iskustvo. Naravno, tu su i lijepe riječi kolega novinara, obzirom da je ovo moj prvi autorski film, veoma mi znači podrška ljudi koje mnogo cijenim, poput vas- zaključuje Džana Brkanić, autorica BIRN-ovog filma “Pod zemljom”.

Ukoliko već niste, film “Pod zemljom” možete pogledati u nastavku…