“Bosna je više Evropa nego Evropa sama”
„Zabrinjava me da je svijet danas više ‘desno’ nego kratko prije izbijanja Drugog svjetskog rata, 1939. godine”, rekao je Dževad Karahasan predstavljajući svoj roman „Utjeha noćnog neba“ na Međunarodnom književnom festivalu u Berlinu, piše Deutsche Welle.
Ova knjiga je drugi dio romaneskne trilogije posvećene velikom perzijskom matematičaru, astronomu i pjesniku Omaru Hajamu.
Danas, u vremenu terorizma i fundamentalizama različitih vrsta, posebno dobija na aktuelnosti, jer radnja romana podsjeća na stvaranje tzv. Islamske države.
„Na Zapadu se već dvadeset godina vlada strahom. Mali predah je retorikom donio Barack Obama; no, samo retorikom. Ni on u praksi nije ništa promijenio. U većini zemalja su na vlasti jake vođe, a gdje su na vlasti jake vođe, tu nema demokratije“, smatra Karahasan.
Njemačka još uvijek primjer demokratije
Ovaj bh. književnik, nosilac brojnih odlikovanja u Njemačkoj, između ostalih, Književne nagrade za evropsko razumijevanje koja mu je dodijeljena 2004. u Leipzigu , je veliki pobornik izbjegličke politike njemačke kancelarke Angele Merkel i ljut je, kaže, kada se ta politika koristi u svrhu raspirivanja straha među njemačkim i stanovnicima drugih evropskih zemalja. „Argument da bi milion primljenih izbjeglica mogao ugroziti standard ili kulturni identitet oko 550 miliona stanovnika EU je poražavajući za Evropsku uniju, čijih devet zemalja spada u 15 najbogatijih država svijeta. Mali Libanon je primio milion i po, Jordan preko milion, a Turska 3,5 miliona izbjeglica i niko se tamo nije žalio da je ostao gladan ili postao kulturno ugrožen”, argumentira Dževad Karahasan.
Karahasan, kaže, zna da Njemačka ne može ostati „blaženo ostrvo u svijetu u kome se u posljednjih 20 godina proizvodi strah.“ No, nada se, da će bez obzira na porast desnog radikalizma, kod njemačkih birača pobijediti razum i briga ne samo za Njemačku, već i za Evropsku uniju, koju većina Nijemaca ocjenjuje pozitivno. „Od političke situacije u Njemačkoj je umnogome ovisna budućnost Evropske unije pa time i samog svijeta”, rekao je Karahasan na marginama Kuće berlinskih festivala, festivala koji je ove godien postao punoljetan.
Karahasan je bio njegov gost osnivačke 2001., a godinu dana kasnije je njegovim govorom čak otvorena ova književna manifestacija, koja je u međuvremenu stekla veliki ugled kako kod publike tako i književnika samih. Tokom proteklih godina je festival ugostio više od 2400 autora iz 121 zemlje svijeta, među njima i književne veličine, poput nobelovaca Güntera Grassa, Doris Lessing, Orhana Pamuka ili Maria Vargasa Ljose. Ove godine se berlinskoj publici predstavlja oko 200 autora iz 40 zemalja svijeta, među kojim je i Dževad Karahasan koji godinama živi na potezu između Sarajeva i austrijskog Graza.
Bosna je u nekim stvarima više Evropa nego Evropa sama
Međutim, o pitanju islamističkog radikalizma u BiH ne upušta se u velike polemike.
„U Bosni je bilo muslimana i prije Turske, a Sarajevo je jedini grad u Evropi u kome nikog ne čudi, što su jedan islamski mistik poput mene i jedan fratar, najbolji prijatelji. I gdje se većina ljudi raduje ezanu i zvonima crkava“, tvrdi ugledni bh. pisac i ističe da ga ne uznemiravaju niti najave o mogućem prekrajanju granica između Kosova i Srbije, koje bi mogle imati domino-efekat i na druga područja bivše Jugoslavije, posebno na BiH.
„Marionete koje se smatraju vođama naroda, se dogovaraju oko granica koje crtaju ljudskim životima i krvlju, a ja se trudim da sačuvam pamćenje, kulturu, da uvjerim ljude oko sebe da ljubav, razumijevanje i prijateljstvo ipak mnogo znače. Oni rade svoj posao, a ja svoj.“
Bosna je tvorevina kulture, a ne politike
Bez obzira na veoma komplikovanu političku situaciju u BiH, Dževad Karahasan smatra da će BiH opstati.
„Nikad nije bilo vojske koja je htjela stvoriti Bosnu, niti političkog pokreta. BiH je stvorila kulturu, jedan konkretan način življenja, shvatanje da je komšija ipak važniji od tamo nekakvog vođe“, smatra Karahasan. Da ovakvo mišljenje ipak nije suviše optimistično, pitam na kraju razgovora?
„Možda, jer ko je danas optimista, vjerovatno je lud. No, ja sam već toliko toga preturio preko glave. Grad u kojem sam rođen, danas se zove drugačije, (Duvno, danas Tomislavgrad – prim. aut.) zemlje u kojoj sam rođen više nema. No, živ sam. Nema ničeg sigurnog kod živog čovjeka, samo je mrtav potpuno siguran da mu se više ništa ružno ne može desiti.”
