“Bosna je bolja nego što se misli“

“Problemi u Bosni i Hercegovini su isti kao i u drugim zemljama na periferiji Evrope. Ne postoji poseban bosanski slučaj, a pogotovo ne bosansko bure baruta“, piše švicarski list „Neue Zürcher Zeitung“, prenosi Deutsche Welle.

„Bosna i Hercegovina se od kraja rata smatra multietničkom zemljom u krizi i kao moguće bure baruta. Ustvari, to je stabilna zemlja koja, kao i mnoge druge na periferiji Evrope, ne napreduje“, ovim riječima Andreas Ernst počinje tekst u listu „Neue Zürcher Zeitung” pod naslovom „Bosna je bolja nego što se misli”.

Ernst u tekstu podsjeća na nobelovca Ivu Andića i njegovu knjigu „Na Drini ćuprija” u kojoj „nenametljivo i precizno pokazuje suživot kršćana i muslimana u Višegradu”. „Rijeka (Drina) ima svoje ćudi i skoro svakih 40 godina dolazi do katastrofe”, piše Ernst. „Drina izlazi iz svog korita, plavi svoje obale, uništava imovinu ljudi i prisiljava sve: muslimane, katolike i pravoslavce na obostranu pomoć. Suživot kao vanredno stanje.”

„Kada su u proljeće 2014. godine BiH pogodile poplave, jedne njemačke novine su objavile tekst u kojem, između ostalog, piše: `Kiše su, osim kuća, štala i polja, odnijele i imaginarne etničke granice između gradova i kantona. Tek kada se sve osuši i kada se poplave zaborave, granice će biti ponovo vidljive`. Samo zajedničke opasnosti premošćuju duboki jaz između vjerskih i etničkih grupa . Kada opasnost prođe, vrate se stara neprijateljstva”.

Ernst također piše da onaj ko govori o BiH, govori o etničkim razlikama, etnopolitici, separatizmu i vjerskom fanatizmu.

„Inostrani novinari koji dolaze u BiH, skoro uvijek potvrđuju svoje pretpostavke i dolaze do zaključka da je sve još i gore. Nije to slučajno. U svojim istraživanjima se obično susreću sa interesnim grupama koje iz dobrih razloga stvaraju sumornu sliku: političarima, predstavnicima medija, nevladinih organizacija i uposlenicima ambasada. Malo je ko od njih čitao Andrića”, piše Andreas Ernst u listu „Neue Zürcher Zeitung”.

Ernst piše da su „političari u BiH ovisni o etno-nacionalnom kriznom diskursu. Milorad Dodik govori o danu, koji nije tako daleko, kada će se Srbi sa obje strane Drine ujediniti u jednoj državi. Njegov bošnjački kolega Denis Zvizdić se kune da će granice BiH zauvijek ostati nepromijenjene”.

Autor teksta još dodaje da su „vladajuće partije sa svojom klijentelom zauzele sve državne institucije koje kontrolišu zapošljavanje i poslove na tenderima. Onaj ko u tome želi učestvovati bira one koji su na vlasti. Novajlijama je veoma teško da se uključe u to kolo, jer je mnogima, koji profitiraju od postojećeg sistema rizično da se priklone novopridošlicama. To je jedan od glavnih razloga zašto je BiH tako politički stabilna”.

Ernst dalje u tekstu piše o izvještaju Radija Slobodna Evropa o bračnom paru koji živi u jednom selu kod Doboja kroz čiju kuću prolazi entitetska granica. Berlinski institut trust mozgova ESI je posjetio ovaj bračni par koji je bio zapanjen prikazom njegovog života u balansiranju između dva entiteta. U stvarnosti ovaj bračni par vodi savim normalan život. Oboje su Hrvati koji žive u većinskom bošnjačkom selu u Republici Srpskoj.

Autor teksta podsjeća da je i njihovo selo 2014. godine bilo pogođeno poplavama i da su komšije ovom starom bračnom paru pomogle da spasi svoje krave. „Možda je bio Srbin, kaže starica, i dodaje da ipak nije sigurna. „Tamo se ljudi pomažu i kada nema poplava. Samo, koji novinar želi pisati o bosanskom selu u kojem se dešavaju stvari kao i u svakom drugom selu?”, pita se Andreas Ernst.

„Atraktivnije je pisati o Dejtonskom sporazumu koji je, kako se kaže, okončao rat, ali je stvorio nefunkcionalnu državu. Diplomate i međunarodne organizacije redovno kritikuju glomazne vladajuće strukture koje je stvorila velika politička kasta.”

„Jedan od klišea, koji se može dovesti u pitanje, je da ekonomski procvat nije moguć zbog ovakvog državnog ustrojstva. Međutim, ako se bolje raspitate, vidjećete da u državi postoje prosperitetna mjesta kao što su primjerice Gračanica, Tešanj ili Goražde. U ovim mjestima su često povratnici ti koji su „naoružani” poduzetničkom hrabrošču, kapitalom i iskustvom stečenim u inostranstvu postigli uspjeh: fabrike alata i dobavljači automobilske industrije u Goraždu, proizvođači namještaja u Prnjavoru ili proizvodi za pakovanje iz Gračanice. Tamo gdje su ovi poduzetnici naišli na kooperativne predstavnike lokalne vlasti bilo je moguće i u ovakvim pravnim okvirima otvoriti firme koje uspješno posluju. Relativna blizina dosta decentralizovane vlasti se čak pokazala kao prednost”.

Andreas Erns na kraju teksta navodi da je raširena korupcija u zemlji realnost, isto kao činjenica da su mediji priklonjeni moćnicima od kojih ekonomski i žive. Pravosuđe, navodi autor teksta, ne samo da je sporo, ono se i ne usuđuje da provodi zakon. S obzirom na blizinu Evropi i veliku bosansku dijasporu ne čudi što veliki broj ljudi odlazi iz zemlje.”

„Ali, trebamo prestati posmatrati BiH samo kroz etničke naočale koje nam je na oči postavio Ivo Andrić. Problemi u zemlji su isti kao i u drugim zemljama na periferiji Evrope. Ne postoji poseban bosanski slučaj, a pogotovo ne bosansko bure baruta”.