Bosna i danas čeka na mir

Marie-Janine Calic

Predstavnicima međunarodne Kontakt grupe za BiH je u novembru 1995. za pregovaračkim stolom uspjelo uskladiti interese i ciljeve tri sukobljene strane u BiH, dvije susjedne države Srbije i Hrvatske i međunarodne zajednice. Nakon tri i po godine rata, oni su predstavili pojedinačne prijedloge, kompromise i ispravke – ali nisu izvršili temeljnu reviziju podjele zemlje po etničkim kriterijima, piše DW.

U ratu u BiH su se Bošnjaci (43,5 posto stanovništva) borili za državu sa centralnom vladom, dok su se bosanski Srbi (31,2 posto) i bosanki Hrvati (17,4 posto) borili za srpsku odnosno hrvatsku poddržavu u okviru bosansko-hercegovačke konfederacije – i eventualno kasnije povezivanje s matičnom nacijom, tj. susjednim državama Srbijom i Hrvatskom.

U periodu od proljeća 1992. do kraja 1995. sukobljene strane protjerale su stotine hiljada ljudi sa područja na koja su imali pretenzije. Žrtve „etničkog čišćenja” – odnosno prisilnog raseljavanja – postale su prvenstveno Bošnjaci. Ali i mnogi Srbi i Hrvati su sistematski protjerivani.

Međunarodnim posrednicimaje u pregovorima u američkoj vazdušnoj bazi u Daytonu/Ohio od 1. novembra do 21. novembra 1995. samo prividno uspjelo ostvariti ono što se do tada činilo nemogućim. U mirovnom sporazumu, potpisanom u Parizu 14. decembra 1995. godine, Bosna i Hercegovina je zadržana kao država unutar svojih prethodnih granica, ali je podijeljena na dva entiteta: “Republiku Srpsku” u kojoj dominiraju Srbi i “Federaciju Bosne i Hercegovine”, u kojoj Hrvati i Bošnjaci dijele vlast. Iznad guste džungle lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlada, parlamenata i administracija nadvila se država BiH. Najvišu vlast u državi predstavlja tročlano Predsjedništvo u kojem su zastupljeni po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat.

Čija je Bosna?

25 godina nakon završetka rata, komplicirana ustavna struktura teško može prikriti činjenicu da politička garnitura još uvijek nema volje za saradnjom  – i da među građanima ne postoji zajedničko shvatanje države. Bauk nacionalizma iz 19. vijeka, koji je ponovno probuđen raspadom multietničke države Jugoslavije 1991. godine i danas dominira politikom u BiH. Srbi – pravoslavci, Bošnjaci – muslimani  i Hrvati – katolici i dalje se svađaju oko toga “čija je Bosna”.

Ova mala provincija, u kojoj ne postoji jasna većinska nacija kao u Srbiji ili Hrvatskoj, od 15 vijeka je bila u sastavu Osmanskog carstva, prije nego što je postala dio Habsburške monarhije 1878. godine. U okviru Jugoslavije, sukob oko BiH je neutraliziran. Prije osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nakon Prvog svjetskog rata, Bošnjaci, Hrvati, Srbi i drugi južni Slaveni živjeli su raštrkani u različitim carstvima i administrativnim jedinicama. Jugoslavija je bila prva nacionalna država svih južnoslovenskih naroda. To se nije dopadalo onima koji su razmišljali u kategorijama etničkog ekskluzivizma. Srpski i hrvatski nacionalisti nazivali su Muslimane “islamiziranim Srbima” ili “islamiziranim Hrvatima”, kako bi Bosnu i Hercegovinu mogli prisvojiti Velikoj Srbiji ili Velikoj Hrvatskoj.

“Jugoslavija u malom”

Nakon Drugog svjetskog rata, partizani  pod vođstvom Josipa Broza Tita, kao komunisti i pobjednici, propisali su “bratstvo i jedinstvo”. BiH je proglašena zajedničkom državom Bošnjaka, Hrvata, Srba ali i nacionalnih manjina. Ovo je bio kako idealističan tako i pragmatičan korak, jer sva tri naroda govore srodne dijalekte. Uz to, nijedna jedina opština u BiH u to vrijeme nije bila etnički homogena.

Pitanje, kome pripada Bosna, nakon raspada Jugoslavije 1991. godine ponovo postaje virulentno. Krajem te iste godine, kao odgovor na pritisak Njemačke, tadašnja Evropska zajednica odlučuje priznati jugoslovenske republike, koje su proglasile nezavisnost – kao samostalne države u njihovim postojećim granicama. Držati Bosnu “minijaturnom Jugoslavijom”, dok se vanjski okvir multietničke države raspadao, pokazalo se iluzijom. Jer, odjednom se na dnevnom redu našlo nacionalno jedinstvo kako Srba, tako i Hrvata.

Nezadovoljavajući mir

To je bilo posebno virulentno za Srbe, od kojih je trećina živjela izvan bivše jugoslovenske republike Srbije, ali i za Hrvate. Oživjeli su stari zahtjevi za podjelom multinacionalne države prema etničkim kriterijima. Tamo, gdje se zbog mješovitog sastava stanovništva političke pretenzije nisu mogle legitimirati, pribjeglo se etničkom čišćenju: deportacijama, progonima i masovnim ubistvima.

Za razliku od ratova u Sloveniji i Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini se nije radilo samo o preraspodjeli teritorija, već i o opstanku države. Ishod rata bio je nezadovoljavajući za sve strane.

Bošnjaci se mogu posmatrati kao moralni ali ne i politički pobjednici Daytonskog sporazuma. Oni nisu mogli postići svoj ratni cilj uspostavljanja bošnjačke nacionalne države, iako su prepoznati kao glavne žrtve progona i masovnih zločina. Bošnjački nacionalisti kategorički isključuju suživot i podjelu vlasti sa Srbima. Pokolj u Srebrenici služi im kao narativ za postizanje jedinstva i stvaranje nacionalnog identiteta.

Suprotno tome, bosanski Srbi, koji su ratovali za bosansko-srpsku državu, uspjeli su postići svoj cilj nasiljem, progonima i genocidom, čak i ako u Daytonu nisu bili u mogućnosti ostvariti sve teritorijalne pretenzije. Međutim, oni su se kao glavni ratni zločinci, našli na stubu srama i čak su službeno isključeni iz mirovnih pregovora. U Daytonu ih je predstavljao predsjednik Srbije Slobodan Milošević.

Ratni zločinci kao heroji

U godinama koj su uslijedile, političko rukovodstvo bosanskih Srba uzima sebi za pravo da, po mogućnosti, spriječi provedbu mirovnog sporazuma. Oni negiraju genocid nad više od 8.300 bošnjačkih dječaka i muškaraca u Srebrenici, a pravosnažno osuđene ratne zločince smatraju svojim herojima. Što više prolaze godine od potpisivanja Daytonskog sporazuma, to je veća polemika protiv jedinstvene države BiH. Sve su glasniji zahtjevi za nezavisnošću Republike Srpske.

I nacionalistički orjentirani Hrvati pojavljuju se kao grobari Daytonskog sporazuma. Jer, oni su se tokom sklapanja mira izvukli – moralno i politički. Smatraju međutim nepravedom što, kao jedan od tri konstitutivna naroda u BiH, nisu dobili vlastiti entitet. Oni traže temeljnu reorganizaciju države.

Veliki učinak Daytonskog mirovnog sporazuma bilo je okončanje ubijanja, raseljavanja i razaranja. Ozbiljan propust, međutim, sastoji se u tome što je stvoren okvir koji omogućuje stranama u sukobu nastavak rata mirnim putem. Uprkos ogromnoj pomoći izvana, Bosna i Hercegovina je i dalje etnički, politički, institucionalno i mentalno duboko podijeljena. U Daytonu je okončan rat. Ali nije uspostavljen istinski mir.