Bosanski linč neistomišljenika

Brojni intelektualci, umjetnici i sportisti u Bosni i Hercegovini, nakon što su naišli na osudu javnosti zbog iznošenja svog mišljenja, napustili su državu ili se potpuno povukli iz javnog života.

Uglavnom na udaru su bili neistomišljenici vladajućih političkih stranaka, koje su kreirale atmosferu – “ako nisi s nama, odmah si protiv nas”.

“Čovjek ti je Senada teški hajvan. I ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže.”

Ovu rečenicu je Davor Janjić izgovorio prije 32 godine u filmu “Ovo malo duše”, bh. režisera Ademira Kenovića. Glumio je dječaka Nihada.

Upravo se Davor Janjić prije nekoliko dana oglasio kako više nije sarajevski, već srbijanski glumac.

Janjić je tražio regulisanje socijalnog statusa u Sarajevu, međutim, kantonalne vlasti nisu našle za shodno da ovog glumca trebaju svrstati na listu umjetnika od značaja za Kanton Sarajevo.

“Ja sam odnedavno srbijanski glumac, koji živi i radi u Sloveniji. Pitajte tamo, u Kantonu Sarajevo, zašto je to tako. Razlog je ‘naša’ administracija, ako uopšte postoji. Zdravstveno, socijalno, status slobodnog umjetnika. Srbijanci su to riješili u sekundi, ‘naši’ nikad”, rekao je Janjić.

Pored Janjića, hiljade građana Bosne i Hercegovine otišlo je zbog nezadovoljstva stanjem u državi. Međutim, oni koji su ipak odlučili da ostanu i pokušaju uticati na javnost, ali i političare, često trpe oštre kritike.

Prije tri godine, glumac Enis Bešlagić proglašen je osobom godine po izboru Večernjeg lista. Nakon što mu je uručena nagrada “Večernjakov pečat”, Bešlagić se obratio prisutnima, a u svom govoru pozvao je bh. političare na odgovornost.

“Ja, naravno, pokušavam 12 godina objašnjavati da ima Bosne i Hercegovine, da tu žive predivni ljudi, da nažalost bilo bi bolje da su političari za ovih dvadeset godina samo odlazili na posao i vraćali se kući svojim obiteljima, da nisu ništa pričali. Mislim da bi narod sam već odavno bio u Evropskoj uniji”, rekao je Bešlagić na dodjeli nagrada Večernjakov pečat.

Nakon ovog govora, Enis je za jedan dio bh. javnosti bio heroj, za drugi izdajica. Pristalice političkih stranaka u BiH razvlačile su ga po društvenim mrežama.

Ubrzo je potpuno nestao iz javnog života, a trpila je i njegova karijera. Kaže kako nikada nije osjećao netrpeljivost u bilo kom dijelu države da je bio, ali da ja svjesno birao da ne bude ničiji poltron.

“Nisam imao neke pretjerano strašne posljedice. Čak šta više, ja sam imao jedan glas naroda koji me podržao. Sada će krenuti neki projekti, radićemo neke serije, a nekako se i mi okupljamo oko zajedničke ideje, pa radite s ljudima s kojima želite raditi. Na kraju krajeva, vaš je izbor hoćete li da odaberete to da budete pijuni, da svojoj djeci ne možete biti autoritet a kamoli društvu. Da li pristajete na sva ta omalovažavanja?”, smatra Bešlagić.

Brojni su intelektualci, umjetnici, književnici, ali i sportisti u BiH osjetili kako izgleda linč javnosti. Uglavnom, dešavalo se to nakon javnog iznošenja stava, mišljenja koje zadire u nečastan rad predstavnika nacionalnih politika u ovoj državi.

Do 2006. godine, većina njih je, kako tvrdi profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enver Kazaz, bila uvjerena da je moguće razvijati demokratske principe poštujuću slobodu mišljenja i govora. Danas je to, smatra Kazaz, posve drugačije.

“Danas je politički pragmatizam, radikalizacija ideološkog polja i sistem ovladavanja medijima ukinuo pravo pojedincu na kritičko mišljenje, izlažući ga čak prijetnjama smrću. To znači da političke partije u BiH drže stanovništvo, akademski i medijski prostor u stanju mentalne okupacije”, objašnjava Enver Kazaz.

Društvo kakvo je bosanskohercegovačko ne trpi kritike. Iako je bio miljenik javnosti, Miljenko Jegović, rođeni Sarajlija sa zagrebačkom adresom, postao je omraženi lik nakon teksta “Može li čovjek biti Bosanac”.

Naklanost bh. javnog mnijenja zbog stavova koje su iznosili u kolumnama izgubili su i profesori Ivan Lovrenović i Ugo Vlaisavljević. Za ovakvu atmosferu, poltronstvo, krive su političke nacionalne oligarhije, smatra književnik Ahmed Burić.

“I onda se javlja jedna čudna, pomalo bolesna situacija, u kojoj te tapšu po ramenima, ukoliko ih kritikuješ, ali kažu ‘znaš, ja to ne smijem javnog zbog situacije u kakvoj se nalazim, imam djecu…’, znam kako je meni bilo dok sam pokušavao da napišem na koji je način nezakonito Sebija Izetbegović, direktorica Kliničkog centra u Sarajevu i supruga predsjednika Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića, došla do pozicije direktora. Tako da, vrlo je to triki”, smatra Burić.

Osnova svakog demokratskog društva ogleda se u slobodi mišljenja i govora. Ovi postulati u bh. društvu odavno su poljuljani, moglo bi se reći da će se tek i izgraditi. No, gdje je snaga argumenta izgubila bitku?

Argumentovane rasprave odavno već ne postoje u BiH, tvrdi profesor Enver Kazaz. Ljudi su nakon javno izrečene riječi uglavnom izloženi sudu javnosti, koja skrivena iza lažnih imena na društvenim mrežama, itekako zna biti gruba.

“Potpuno je razumljivo da ljudi bez mogućnosti da iz svog kritičkog govora produciraju neku novu društvenu vrijednost, odlaze u stanje unutarnjeg egzila. Ja bih rekao da je takvo stanje neka vrsta socijalne bombe koja može u nekom momentu eksplodirati”, smatra Kazaz.

Zbog stanja u bh. društvu, gdje se njeguje jednoumlje unutar tri nacionalna tora, većina intelektualne, ali i kulturne zajednice napušta Sarajevo, pa i BiH. Traže društva u kojima će biti slobodni. Slobodni da kažu šta misle i da zbog toga ne snose posljedice. Nije ovo samo odnos prema bh. građanima.

Drugačije mišljenje, posebno ono koje zadire u jednu od tri nacija itekako je nepoželjno i iz država regije.

Od Borisa Dežulovića, kojem je sarajevski dnevni list Oslobođenje otkazalo saradnju zbog kolumne o skupu Redžepa Tajipa Erdoana u sarajevskoj Zetri, do Sergeja Trifunovića koji je napisao na Twitteru da je Naser Orić “najveći ratni zločinac”, odmah nakon oslobađajuće presude.